Arhiv tekstova

Tra­ve i ko­rov uz Ori­hi

Go­ran Tri­bu­son:
»Ra­ni da­ni«,
»Tra­va i ko­rov«

U izdanju zrenjaninske biblioteke »Žarko Zrenjanin« objavljene su nedavno dvije knjige Gorana Tribusona, jednog od dvojice najtiražnijih hrvatskih spisatelja (drugi je Pavao Pavličić): »Rani dani« (izvorno tiskani u Zagrebu 1997.) i »Trava i korov« (1999.). Pošto je ovo već četvrta Tribusonova knjiga koju ovaj vojvođanski nakladnik objavljuje, čini se da je on po tome na tragu beogradskih nakladnika »Rende« i »Samizdat B92«, koji su najagilniji nakladnici domicilne (nam) države koji objavljuju najvrijednije naslove najtraženijih i najaktualnijih spisatelja iz matične (Dubravka Ugrešić, Vedrana Rudan, Robert Perišić, Borivoj Radaković). Za objavljivanje ovih naslova, Tribusonovih knjiga, nije angažiran profesionalni prevoditelj.
   Po motivima ovih dviju knjiga snim-ljen je film, koji je bio jedan od najboljih na netom okončanoj manifestaciji Dani Hrvatskog filma u Vojvodini, onirično lijepa saga o dječaštvu i odrastanju u nekadašnjoj nam skupnoj domovini, uz pokojnog Josipa Broza Tita, samoupravni socijalizam, bratstvo-jedinstvo, prve američke traperice, britansku rock glazbu, westerne, talijanske šuškavce, prve ljubavi i pijanstva, prve euforije i prva razočaranja, »Ne dao Bog većeg zla«, dok je za »Trave i korov« Tribuson dobio priznanje, nagradu Ksaver Šandor Gjalski, koja se dodjeljuje za najbolje prozno djelo objavljeno u Hrvatskoj. U pomenutom djelu da se pročitati jedan samoironičan pasaž u kojem se autor vajka da se »u zrelim godinama uspio oformiti u block-buster pisca, čije naklade već ozbiljno prijete da prijeđu vrtoglavih tisuću primjeraka po naslovu«. Obje su ove knjige memoarske, (auto) biografske. U prvom poglavlju prve, primjerice, govori Tribuson o uspomenama iz djetinjstva, puberteta, što ih je proveo u rodnom Bjelovaru, komičnim paradoksima samoupravljanja, jazu između generacija, bake, oca, sestre, okolice, ljubavnim avanturama i nedaćama, ispitima zrelosti. Tribuson u ovim knjigama problematizira lična i kolektivna sjećanja, iskustva jednog podneblja kome, ako je suditi po ovim djelima, još uvijek nisu, i nadam se i neće biti, potrebni prevoditelji i tumači.

Ra­de [er­be­d`i­ja
& Li­vio Mo­ro­sin fe­a­tu­ring
Da­rio Ma­ru­{i}:
»Ori­hi, ori­hi«
(Ni­ka/Dan­cing Be­ar, 2002.)

Spoj Radeta Šerbedžije, Livija Morosina  i Darija Marušića rezultira sjajnim ostvarenjem - Šerbedžija, vlasnik jednog od najuvjerljivijih, najsugestivnijih i najdojmljivijih glasova snimljenih na vinil tijekom posljednja tri desetljeća (»Ne daj se, Ines«, »Mnoge smo i mnogo voljeli«), sada holivudski meganegativac (a umije biti i slavenski, znamo to), pa Shakespeareov junak na daskama, jednako se snalazi i u glazbenom zamješateljstvu estradnog cocktaila, te kreatori jednoga od ponajboljih hrvatskih albuma svih vremena »Bura-Tramuntana«, Morosin i Marušić uložili su svi skupa svoj trud, talente i ugled u zajednički projekt kojim su nastojali materijalizirati iznenadno prijateljstvo. I dok se Morosin trudi da slijedi autorsku liniju »Bure-Tramuntane«, Šerbedžija, pjevajući na dijalektu Istrijana daje simpatični lokal-patriotski otklon svemu. Njegov književni, poetski izričaj odgovara senzibilitetu urbanih balada jednog Arsena Dedića, primjerice, no, na napjevima Morosina dojam je nešto manje blistav, ali svejedno uvjerljiv. Najbolju skladbu »Giovanina« ekstremno superiornu ostatku u cjelini natprosječnom etno-folk albumu (ipak, globalno) urbanoga duha izvodi Dario Matušić.
R. G. T.