Arhiv tekstova

Zakopani i skriveni talenti

Ima na dva mjesta u Novome zavjetu gdje Isus na vrlo lijep način govori o smislu života. To su usporedbe o talentima, u Lukinu i Matejevu Evanđelju. U stvari su te prispodobe jaka poruka o smislu i opravdanosti života. Naime, život je dar Boga i ljudi. Život kao dar nije naprosto darovan, nego je dar sa zadatkom. Taj zadatak je upisan u našu narav i u sve one darove koje smo donijeli životom da bismo ostvarili baš svoj život, a ne »imitirali« tuđi, jer je svatko od nas neponovljiva, jedinstvena, jedincata osobnost.
    U toj činjenici je i nedodirljivost i dostojanstvo svake ljudske osobe kao sebi vlastite i zato vrijedne poštovanja. Međutim, postoje vremena, izazovi u kojima se osobnost i vlastitosti osobnosti ne poštuju te se time čini besmislenim i nemogućim sam život. Najodgovorniji je onaj tko ne otkriva u sebi svoje talente – darove – i ne ostvaruje život sa zadatkom. Živi bez orijentacije i živi bez cilja.
    Tako se reda nepregledna kolona pojedinaca čiji je život besmislen, a time i besadržajan kao opterećenje cijele ljudske zajednice. Tužna je ta i duga povijesna kolona u čovječanstvu. Isus je dovodi do kraja i stavlja je pred sud savjesti. Na tom sudu i suočavanju sa Darovateljem života morat će »kolona« biti prekinuta i zakopani talenti (neiskorišten život) odgovorno vrednovani, a time će se tvorac besmisla naći pred nerješivim teretom, jer je sve prošlo i više se ne da popraviti, a on će za svoj nerad i besmisao nositi posljedice. Čovjek kada tako razmišlja mora odgovorno postaviti pitanje da li dovoljno »smisleno« živi ili svojom površnošću, rastresenošću, nemarnošću zakapa darove i ne ostvaruje život pa tek životari ili besmisleno luta stazama života. O, kamoli sreće kad bi se na vrijeme pred tim problemom zaustavili, zamislili i dali odgovor. Jednog dana koji je neizbježan, sigurno će biti kasno o tom razmišljati, a jedino što će ostati bit će: dati odgovor.
    Međutim, moramo se suočiti s još jednim problemom. Jao onome koji svojom ne-sabranošću, nesavjesnošću, neradom zakopa vlastite talente i tako svoj život učini besmislenim. Ali kakva li tek odgovornost čeka onoga koji drugome učini život besmislenim, zakapajući ga sa svim njegovim talentima.        Želio bih u ovom razmišljanju upravo podijeliti s Vama ovaj način događanja u našoj zajednici. Usudio bih se ustvrditi da je naša zajednica na ovim prostorima prekoračila svaku mjeru neodgovornosti kada se radi o zakapanju tuđih talenata. Pogledajmo. Netko se trudi, radi, zalaže i ulaže, a onda se nađe pojedinac ili grupica koji sebi, da li svjesno ili nesvjesno, ne znam, postave zadatak pod svaku cijenu obezvrijediti, pa i uništiti onaj trud, rad, zalaganje i ulaganje drugoga. Razlog? Samo što je taj drugi – drugi. Nisam ja, i on »nije moj«.
    I tako se događa da pojedinci ili čak grupe budu potpuno obezvrijeđene, pogažene, marginizirane, uništene i onemogućene da išta učine od svoga života jer su ih drugi, s više ili manje zlobe, zakopali. Tako se dogodi da netko svojim umom, znanjem, radom ostvari mjesto, položaj, utjecaj značajan, vrijedan i častan. Nađe se netko komu to smeta. Bez ikakve grižnje savjesti taj drugi čini sve da bi onog prvoga maknuo, bez obrazloženja, uspije u tome, a zajednica šuti.
    Kao da je šutnja dogovorena metoda suradnje u zlu. I tako nam pojedinci značajni, veliki, marljivi, radini i časni, bivaju živi zakopani. Dogodi se da netko za zajednicu izgara, radi, žrtvuje se, pa žrtvuje i sve svoje: vrijeme, znanje, pa čak i vrednote na štetu obitelji, samo da bi bio sav za zajednicu i u zajednici, a onda ga ta zajednica jednog sudbonosnog časa opečati, ogovori, okleveta, optuži i pokopa. Taj i takav pojedinac jedva da može »uskrsnuti« u ovom životu i za ovu zajednicu. On je maknut i pokopan. Badava njegovo znanje, talenti, zalaganje, »glavno da ga smo se riješili«, a ti koji su se riješili, ne pitaju dalje sebe, a što oni sada rade, za koga se zalažu, što unapređuju i što je sada bolje nego onda kada je »onaj« izgarao i radio? Ništa. Ne rade, ne zalažu se, ali trljaju ruke zadovoljstva – nema ga više!
    Dogodi se da i jedna skupina iz zajednice pokuša raditi, zalagati se, nešto učiniti, unaprijediti. Jasno, svako javno djelovanje je podvrgnuto i javnom sudu. Ali, može li netko tko je unutar te skupine radio, zalagao se i nije uspio, optužiti javno tu istu svoju skupinu iznoseći sve ono što je negativno, makar bilo istinito, optuživati, obezvređivati, a time i uništavati svoj pređeni put tobože radi svoga poštenog obraza, a sve druge obraze zajednice kojoj je do jučer on pripadao, oblatiti. Postoji jedno teško moralno pitanje za koje će ovaj narod platiti životom svoga opstanka i ostanka, a to je uništavanje jedan drugoga. Uništavanje pojedinca po skupini ili grupe po pojedincu.
    Ako je Isus onako oštro pred sud savjesti i Stvoritelja stavio pojedinca radi njegovoga nerada, kud i kamo će oštrije i odgovornije staviti pred sud savjesti i povijesti one koji se kao pojedinci smiju postaviti sucima nad drugima do te mjere da druge doslovno uklone i time žive zakopaju, a da ništa ne učine da bi barem talente spasili koji su ugrađeni i nepobitno su utkani u povijesni hod, te su činjenica. Ovakav mentalitet koji se u našoj zajednici već nekoliko puta ponovio, i sada se ponavlja, razboritog mislioca stavlja pred vrlo gorku spoznaju: ovaj narod ne može opstati, jer je unakrsno postao narod samoubojica. Nema budućnosti, nema nade, jer će se uvijek naći pojedinaca ili skupina koji će sve što je vrijedno obezvrijediti. Sve što je naporno, pa i normalno u rastu jedne zajednice neuspjelo, bolno, nepotrebno je iznijeti pred sud javnosti da bi ta javnost to osudila, bila zbunjena. Time ti pojedinci ne misle da zapravo ne vole svoju zajednicu i da joj škode jer čemu je potrebno iznošenje onoga što nije korisno, konstruktivno i dobro. Otrovom se ne liječi, a još manje prljavštinom i smećem. Moram kao kršćanin i kao svećenik reći: jao grobarima talenata koji pokapaju svoj narod i pojedince u svom narodu. I za njih ima Božji sud!                                  g