Arhiv tekstova
Kultura, multikultura i manjine
Likovni odjel Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« organizirao je prošli petak jednovni izlet u Mohač i Pečuh. Likovnjaci već godinama organiziraju ugodna druženja, posjete galerijama i salašima radi unapređenja stvaralaštva, inspiracije umjetnika i proširivanja stvaralačkog horizonta.
Kao što to uvijek biva kada se ide preko granice, trebalo je iščekati pasošku kontrolu, a zatim svratiti do marketa »Zsiga«. Nakon što smo potrošili sitniš radi kupovine suvenirčića i kave, uputili smo se k Mohaču. Kod križanja ceste iz pravca Segedina zaustavila nas je nakratko »Határőrség«, moderno opremljena pogranična policija, te je to upotpunilo dojam da mnogi od nas posljednji put ulaze u Mađarsku, i da će naredni odlazak preko granice biti odlazak u Europsku uniju. Taj dojam je ostao i tijekom puta do Mohača. Ceste bez rupa, krajolik bez smeća, sela u kojima se šarene radnje nižu jedna za drugom, kružna križanja putova, svježe ožbukane fasade, novi objekti i druge sitnice podsjećaju na ono što zaboravljamo, a to je da se granica bijede pomjerila i da smo ostali na pogrešnoj strani. »Tesco«, katedrala potrošačkog duha, dočekuje širokih ruku one koji su dubokog džepa. S obzirom da ne spadamo u tu kategoriju nismo se izlagali neugodnostima kakva bi bila ulazak u megamarket.
MOHAČ: Čim smo stigli do poprišta slavne bitke, nadletio nas je zastarjeli, ali dobro obnovljen zrakoplov poljoprivredne avijacije, a usprkos ranim jutarnjim satima, počele su pristizati školske ekskurzije. Na mjestu, gdje je 29. kolovoza 1526. godine poražena kršćanska vojska od strane nadirućih Turaka, nakon demokratskih promjena podignuto je spomen mjesto. Sjećanje na 25.000 sukobljenih ljudi, od kojih je oko 10.000 zauvijek ostalo ležati na polju, dočaravaju propete drvene figure konja, prijetećih maljeva te ljudske figure. Dok s vrpce putem razglasa odjekuju podaci o ovom sudaru civilizacija, podijeljeni su materijali o povijesnim detaljima, kulturnim programima, spomenicima i muzejima, restoranima i turizmu – pripremljeni na hrvatskom jeziku.
Mape, ratovi, spominjanje Zrinskih i zajedničke povijesti Habsburškog Carstva brzo su premostili jaz te je prevagnuo osjećaj zajedničke prošlosti, borbe za čuvanje kršćanskog identiteta srednjovjekovne srednje Europe, od koje smo se udaljili, te priklonili Balkanu.
Pred dolazak u sam grad Mohač posjetili smo poduzetnika koji je ratnih devedesetih ostavio Suboticu i počeo novi život u Mađarskoj, Matu Matarića, koji je sa suprugom Marijom utemeljio tvrtku »4 M«. Susret sa znancima iznio je na površinu bliskost koju vrijeme i daljina ne slabi, ali se poduzetnički tempo rada ispriječio druženju. Naime, Matarići su navikli da radnim danom svom poslu ozbiljno pristupaju, za razliku od opuštenog iščekivanja propasti društvenih poduzeća u našoj zemlji. Kao sponzorima naše ekskurzije Josip Horvat im predaje sliku preminulog pedagoga i slikara, utemeljitelja likovnog odjela HKC »Bunjevačko kolo« Stipana Šabića, sliku nazvanu Egzodus. Nažalost, ne radi se samo o simbolici.
SELO: Što se tiče Mohača, bilo je zanimljivo vidjeti Muzej narodnih nošnji i narodne umjetnosti Hrvata, Srba i Slovenaca, otvoren prije desetak godina u ovom mjestu s 20.000 stanovnika, od kojih je oko 2.000 Šokaca. Centralna atrakcija muzeja su buše, koje nastupaju tijekom poklada. One oru zemlju oko kućanstava kako bi bilo dobrog ploda tijekom godine, a ako ih se ne počasti dolično, nastavljaju orati i gdje ne treba, kako bi bilo blata, čime se svete onima koji ih ne poštivaju. Muzej izlaže i razne preslice, vretena, čunke, rolje, ukrašene tikve, nadgrobne križeve, škrinje, opaklije, kape rezbarene u drvetu i druge predmete seoskog života. Što se tiče identiteta, osim naglašavanja šokavštine, ovaj muzej odlikuje i spominjanje Bošnjaka koji zapravo nisu Bošnjaci, već također Šokci koji se zadržali u sjećanju svoj dolazak iz Bosne, po čemu su nazvani imenom novorođene BiH nacije.
No, nakon izlaska na svojevrsni Korzo ovog sela, dočekuje nas potpuno iznenađenje. Pješačka zona, divni dućani, nove zgrade, prekrasno uređen centar sa zgradama postmoderne, kao da nam govori koliko je snažan koncept europske vizije. Ni magistar arhitekture Ante Rudinski nije se suzdržao komplimenta.
Naravno, kao i druga pogranična mjesta, nezaposlenost i odlazak mladih muče i ovaj gradić, ali se čini da država ipak radi nešto da to izmijeni. Muzej mohačke bitke, drugi muzej u ovom mjestašcu, čuva sablje, oklope i đulad iz bitke, a posvećenost tom danu, koji je promijenio povijest ovog kraja sadržana je i u značajnoj zavjetnoj crkvi podignutoj u mjestu tijekom obilježavanja 400. obljetnice surove bitke.
PEČUH: Pečuh je potpuno druga priča. Golem grad od oko 200.000 stanovnika na jedinom brdu na horizontu i strmim ulicama dočekuje pri ulasku gradilištem golemog tržnog centra u kojem će se nalaziti 120 različitih radnji, gradnjom koju opslužuje šest velikih dizalica. Osim šokiranosti razvojem, brojem skupih automobila koji prolaze gradom i zapadnjačkim izgledom, vidimo da se to bogatstvo prelijeva i na kulturu. Muzej do muzeja, znamenitost do znamenitosti, spomenik do spomenika. Džamija, koja je preživjela odlazak islamskih vjernika, preuređena u crkvu i dalje čuva po koji arapski natpis, a nasuprot nje Cisterijanska gimnazija. Bogatstvo različitosti oduševljava činjenica da dolazimo upravo na Dan Hrvata koji se obilježava u Pečuhu, te da je u nedjelju nadbiskup zagrebački Bozanić služio svetu misu upravo u Bazilici koju posjećujemo. Obilazimo muzeje: Janus Pannonius, Zsolnay keramike, klasične umjetnosti, glasovitog slikara Vasarelija (rođenog u Pečuhu kao Vásárhelyi), ali je najsnažniji dojam ostavlja Bazilika, s katakombama iz IV. stoljeća. U njenom sklopu je i mala izložba biskupskih odori, kaleža, križeva i relikvija. Crkva je monumentalna, s podzemnim prostorijama i katakombama oko nje. Ulazna rešetka je u obliku loze i grožđa, a ubrzo saznajemo i zašto. Nakon crkve posjećujemo biskupski vinski podrum, gdje nas, imajući ulaznicu za crkvu, časte odličnim talijanskim rizlingom s Mečeka, pečuškog brda. Odlazimo na vrh tog golemog brda na kojem se nalazi TV toranj i razgledamo grad i ravnicu ispod nas s visine od oko pol kilometra.
ČITAONICA: Završavajući posjet ovom prekrasnom gradu, odlazimo do vikendice potpredsjenika Hrvatske šokačke čitaonice Đure Jakšiča, koji nas skupa sa predsjednikom Antunom Pavkovićem dočekuje izvrsnim paprikašem, tako ljutim da pojedinci strahuju da im ne ispadne plomba iz zuba. Šokački odgovor glasi – »paprikaš nije naranča«. Pored susretljivosti čitaonice i Hrvatske manjinske samouprave, predstavništvo »Podravke« nam daruje svoje začine. Upoznajemo se s aktivnošću Hrvatske šokačke čitaonice koja se ponosi da svojim članovima plaća polaganje ispita hrvatskog jezika. Naime, pri upisu na fakultet ili zapošljavanju u nekim službama je potrebno priložiti dokaz o poznavanju stranog jezika, pa čitaonica pokriva trošak u visini od oko 50 eura svojim članovima, omogućuje upis i pospješuje uporabu hrvatskog jezika. Godišnje ovu mogućnost iskoristi oko 200 učenika raznih šegrtskih škola, carinika, vojnika i policajaca. Čitaonica održava odlične kontakte i s malobrojnim Srbima te s Nijemcima. Upravo se spremaju za obilježavanje Antunova i za održavanje »Dana Hrvata« u Mohaču. Tijekom denacionalizacije uprkos problemima uspjeli su otkupiti svoju zgradu, te osigurati uvjete za rad u godinama koje dolaze. No, osim aktivnosti na polju očuvanja identiteta, Jakšič nas je upoznao i sa svojim vinskim podrumom s kojim smo se teško rastali. Obuzeti lijepim osjećajima vratili smo se kući, a svojim organiziranjem cijele ekskurzije zadužili su nas voditelji likovnog odjela Josip Horvat i Nedeljka Šarčević. g
