Arhiv tekstova
Naljutio se Lala na selo
Kad se Lala naljuti na selo, kaže poznati vic, on sazove konferenciju za tisak, uzme »Sablju« i sam sebi odsiječe onu stvar. Tako Lala naudi cijelom selu, a svojoj Sosi (stranci) najviše. Naudi li i sebi, pitate se vi? Zavisi. Poslije takvih egzibicija Lala dolazi u opasnost da ga neki u selu nazovu kritizerom ili »oporbom na vlasti.«
Upravo je kao »oporbenjaštvo na vlasti« okarakterizirao lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, ponašanje lidera Reformista Vojvodine Miodraga Isakova koji je na beogradskoj konferenciji za tisak u Vladi Srbije bio malo kritički nastrojen.
»Ako misle – Isakov i ostali – da ovo što se događa ne valja, zbog čega ne podnesu ostavku na svoje funkcije u Vladi, a ne da se ponašaju kao oporba u vlasti? To je u najmanju ruku nemoralno«, zborio je Čanak na konferenciji za novinare održanoj početkom tjedna u Novom Sadu.
Zašto je nemoguće biti u Vladi i kritizirati njen rad? Je li kritika izraz sindroma »U cara Trajana kozje uši« ili onog »Na lakat bi progovorio«? Uistinu, mi nismo mnogo saznali od onih koji kritiziraju rad Vlade, taj diskurs zvan »otkud ja u lošem društvu« više liči na neku izbornu predigru (peting pre elektoris), koja nas treba pozicionirati ispred naših potencijalnih protivnika.
A je li ovakvo ponašanje Lale smisleno ili ne, ima li rezultata ili ne, ovisi prije svega od značenja izraza »ona stvar«. Ako je »ona stvar« ova naša stvar, onda Soso nema ti pomoći.
A ona stvar, ova naša stvar, počela je iznenada nevjerojatno zanimati prijestolničke medije. Poznati kolumnista jednog poznatog tjednika jako se nasekirao zbog bezobrazluka predsjednika Skupštine Vojvodine i njegovo ponašanje uporedio s ponašanjem Vojislava Šešelja, »U pitanju je inače ista vrsta ljubavi prema skandalu, ista razmetljivost, isti smisao za humor… (kao Šešeljev dakako)«. Znači, kad god pogledamo Nenada Čanka trebamo se sjetiti Vojislava Šešelja, trebmo se uplašiti, zgroziti i okrenuti glavu na drugu stranu. Najbolje bi bilo da nikad više i ne pogledamo Nenada Čanka, tako misli naš kolumnista, strog i pravedan. Pitam se samo, a znam da ću zvučati kao da govorim preko »one stvari« (opet ta stvar), je li skandalozno antimilitarističko demonstriranje pomenutog Čanka datirano u daleku 1991. godinu dio te »inače iste vrste ljubavi prema skandalu« i je li »isti smisao za humor« prožimao kroz tekstove pomenutog Čanka koje je svojevremeno objavljivao kolumnistov tjednik. Ako jeste, što smo ga trpjeli tolike godine, njega, repliku Vojislava Šešelja u oporbenim i još autonomaškim redovima? Ako nije, kako to preko noći postade od Nenada Voja?
Ne treba biti pretjerano sklon političkoj analitici pa da se strategija srozavanja ugleda ideje autonomije Vojvodine preko kompromitiranja njenih najistaknutijih političkih eksponenata provali. Prijestolnički mediji »seire« nad obilatim razmiricama takozvanih autonomaških lidera, sprdaju se s Vojvođanskim savezom, čude se gdje je nestao vojvođanski građanski šlif. Šuti i ne pljuj po ulici, ono što ti se ponudi uzmi i kaži čiki hvala lijepo. To bi danas bilo ponašanje autonomaša koje bi priznala i pohvalila prijestolnica. Ovo je godina u kojoj će se morati pisati novi Ustav Srbije, donijeti novi Izborni zakon poslije kojeg će svakako uslijediti najvjerojatnije opći izbori, to je valjda svima jasno. Startne pozicije se pripremaju, a vrijeme do izbora treba iskoristiti da se što bolje ovlada tehnikom upropaštavanja protivnika. Isfabricirane afere samo čekaju i uskoro će cijela Srbija vrvjeti od raznih razračunavanja s privrednim i ostalim kriminalcima i s ljudima u vlasti koji su im navodno pomagali. U situaciji kad nema institucija, kad mediji rade u mutnom međuprostoru stalno na margini moći, jedino što realno može presuditi i jeste gola moć. Tamo gdje je ona koncentrirana, tamo će izgledati kao da ima neke nade. A neće je biti jer vađenje iz krize pomoću koncentracije moći liči na minhauzenovski trik povlačenja za vlastiti perčin.
Vojvodina bi mogla izbjeći ovom krugu moći gradeći imidž institucionalno ospo-sobljene zajednice, sa Skupštinom koja zna što hoće, poslanicima koji znaju predstav-ljati one koji su ih birali, i koji ne šute kad treba reagirati. g
