Arhiv tekstova
Cocktail ogorčenosti
Draško Ređep ovih dana navršava pola stoljeća bavljenja kritikom, javnom riječju, pisanom, govorenom, prošaptanom, izrecitiranom, uskliknutom, procijeđenom kroz zube, umjetnošću, književnošću. Bio je to dostatan povod za razgovor s ovim renesansno talentiranim, raskošno oratorski i intelektualno obdarenim bardom pisane i izgovorene riječi.
Doktor Ređep je rođen 3. prosinca 1935. godine u Osijeku, spisatelj je, kritičar, esejist, filmski djelatnik, vrhunski znalac povijesti, filozofije, lingvistike, estetike, gurman, boem, znalac suvremene i klasične (likovne) umjetnosti, neprevaziđeni kozer i šarmantni anti-oportunist. Od davne antologije poezije »Ravnica« iz 1961. preko zbornika kritika »Esejisti i kritičari« (1966.) i eseja »Iskustvo zavičaja«, do vlastite edicije »Draškovi prijatelji« u okviru novosadskog nakladnika »Prometej«, čiji je stručni konzultant tijekom posljednjih nekoliko godina, Draško Ređep kao da ne zna za pojam »biološkog časovnika«. Neumorno piše kolumne, kritike, memoare, prikaze, vodi debate, književne večeri, otvara izložbe, pregleda filmske scenarije. Čovjek koji je drugovao s pokojnim Zilahyjem, Crnjanskim, Antićem, i kime sve ne, zasigurno ima reći daleko više od toga koliko stane u puki okvir predviđen za intervju na tri stranice.
HR: Širok je spektar Vaših interesovanja, to je jedan galimatijas svega, od ezoterije i paganstva, do esejistike, filma, likovne umjetnosti i književnosti, komparativne religije, poznavanja vina…Hajdete se Vi sami predstavite čitateljima »Hrvatske riječi«.
U našim bijednim uvjetima kada i gdje je ograničenost vrlina, a neznanje neizmjerna zaštita, moja polustoljetna radoznalost glede svih pomenutih disciplina i još pregršti inih stvari koje Vi niste niti pomenuli, dakle, na javnoj je sceni izazivala i izaziva i izazivati će proturiječne reakcije, u najmanju ruku, izaziva nedoumice, i nedoumice, bolje reći. Ne marim za ispisnike, ipak. Radije držim do nekakve vertikalne generacije. Takozvana vertikalna generacija nema veze s kolegama po struci, u struci, ima veze s nekim inima a ne s umoljčanim kolegama, koji su, neki, uostalom dosta njih, bili moji studenti, i poslije ljudi iz fijoka, glatko učlanjeni u naše raznorazne akademije nauka, provincijalne, tu, tamo, svagdje. Držim do predaka, ali i do novih klinaca nekih držim, veoma, valjda i ponajviše. U mojoj su kritičarskoj generaciji ili svi pomrli ili odustali. A oni koji se tu i tamo i jave na našim očajnim vidicima gdje haraju palavestre i slični njihovi pratioci, neprestano umišljaju kako su svi novi pisci, slikari, kreativci, kulturni djelatnici u biti nalik Kinezima, to će reći jednaki. Potpuno, dakako, krivo – Kinezi nisu jednaki, gledate li ih zorno pažljivom dioptrijom. Od Miroslava Krleže sam se učio negatorstvu jačem od svakoga »vjeruju« i svake vjere, od Dušana Matića da razgovaram: u razgovoru, koji je imanentan kreaciji, ne samo govoru, učio sam da postajemo drugi. A drugi su nam neophodni, više no mi njima. Uostalom, upravo mi je Matić u jednom pismu, koje je često iz naše obimne prepiske citirano, pisao, kazao kako »čovjek ne živi niti s istinom, niti s ljepotom, on živi s drugima«. Od Mladena Leskovca koji mi je bio profesor na novosadskom Filozofskom fakultetu, u prvom naraštaju, slavna generacija, izučio sam, smatram valjano, smisao za činjenice. Nemojte se, ipak dati zavarati: život u mojemu i mojega stila i živost tog mog stila ne podrazumijeva impresiju kao osnovnu potku, bliži mi je pravac kojeg sam, nedavno, bili ste prisutni, i Vas sam svrstao u njegove skute, stil u pokretu Stevana Vukajlovića – senzibilizam, koji me na tragu svojega manifesta uzima kao nekakvog preteču. Počeo sam rano sa svim prije pola vijeka kao rumski gimnazijalac. Dobio sam prvu nagradu za esej o Jari Ribnikar. Mladen Oljača je to atribuirao. Jara je kasnije u svome djelu »Život i priča« uzbudljivo pisala o tome kako sam je mlad, tad, vitak, bukvalno izvukao na svjetlost iz tame u kojoj se našla nakon smrti Vladislava Ribnikara. Terapijom se je, uostalom i bolje liječiti nego… Bavim se ja svime. Onda je Jara bila kuma i vjenčala me s mojom Jelkom. Paralelno sam surađivao u »Rukoveti« koja je tada bila pod ravnateljskom palicom Lazara Merkovića, i nije sve bilo brzometno, 280 uri na sat… Bio sam i urednik »Indexa«, član redakcije »Polja«, a puni decenij, od 1958. do 1968. bio među najodgovornijima, onako mlad i naivan za vođenje »Letopisa Matice srpske«. Tko sve tu nije prošao? Netko ovako, netko onako, netko ne uopće, netko drčno, isključivo kao i ja što sam prolazio kroz sito i rešeto kojega sam stvarah. Vrlo sam ponosan i na svoj urednički staž u »Savremenosti«, 1971.-1972. pa »Relationsu«, do 1972. Petnaest sam godina uređivao »Prvu knjigu«, u okviru Matice srpske, i mnogobrojni su i vrijedni autori tu iznjedreni: Zvonimir Majdak, Dobrica Erić, Miro Glavurtić, Milutin Petrović, Tito Bilopavlović, Tanja Kragujević… Daleke 1962. mi je Krleža u jednom pismu, publiciranom inače, kao većina stiglih na moju adresu, između dva nepopularna adresata, Aleksandra Rankovića i Marka Ristića, eto ti, mladi čovječe moći i bijede abecede… Dakle, u pedesetom tomu »Sabranih djela« izdatih 1986. i ovo i ovoliko mi je pisao: »Kad bi se tko našao i popisao svoj registar ideja, svih ideja u djelima istog pisca o kojem je u Vašem tekstu riječ, pokazalo bi se da ih ima nekoliko tisuća, a da za ovih pedeset godina ni o jednoj, uglavnom, nitko nije ni zinuo, premda je ovo ime jedno od najglasnijih u našoj pustinji duha. A kada bi se netko našao i objasnio tih nekoliko tisuća ideja, bila bi to knjižurina koja bi svojom specifičnom težinom mogla poslužiti kao dokaz da je sviranje na koncertu pred gluhonijemom publikom napor u svakom slučaju samilosti dostojan. » Nije riječ o paraleli, već je riječ o mom koktelu ogorčenosti. I likovnom kritikom sam se bavio, i dalje se bavim, i stoga što sam krajnje nezadovoljan rečenicom naših tzv. tekućih kritičara. Objavio sam dvije knjige o pokojnom Konjoviću, a što se filma tiče, 13 godina sam vodio »Neoplanta film«, drugovao sa Zilahyjem, žirirao sam, najradosnije, od Ninove nagrade do Miss Jugoslavije, u Puli, Moskvi, Nišu, Zagrebu, ma, mali moj, priči nema kraja!…
HR: Jedan od najbitnijih i najrespektabilnijih suvremenih kritičara s ovih prostora, Mihailo Pantić, profesor srpskohrvatske književnosti, kazao je glede ukidanja toga predmeta na Filološkom fakultetu u Beogradu, da je točno kako su i srpski i hrvatski jezik jedno – srpskohrvatski, ali su to, ipak, dvije književnosti, premda ja mislim kako ni suprotni stav, vice versa, dakle, ne bi bio daleko od istine. Što Vi mislite u svezi toga, koji su Vaši literarni favoriti u hrvatskom, a koji u srpskom književnom korpusu?
Pedeset godina živim u gradu koji je najčešće arbitrirao (Novom Sadu) tako često zlosretno i unitaristički u negdašnjoj Jugi. Sterijino pozorje, Zmajeve dječje igre, čiji sam inače predsjednik bio koncem 60-ih prošlog stoljeća, sve fasaderski prezaštićene manifestacije, natrule institucije, ne bijahu to samo dokazi naših malih novosadskih pameti, novosadske male pameti točnije, no oktroiranoga duha. Znate li za naredbodavno pisanije o državnom jeziku? Kao da slovenačkog i makedonskog nema, kao da narodnosni govor nije iz južnoslavenskog korpusa? Znate li za Novosadski dogovor o jeziku 1954. godine? Ne, dakako… Prijetnje i ucjene, raznosanje mačića, Miloš Hadžić, negdašnji slavističar, ma muka jedna su te priče… Svjedočanstva su tu Isidore Sekulić, Ljudevit Jonke… Taj je dogovor htio izmijeniti barem genezu dvaju jezika. Kasnije se vidjelo, zaludno. Samo turisti i diletanti mogu danas tvrditi, da je to jedan jezik. Isto je govorio i pokojni Tišma, poliglota, Vaš susjed, Horgošanin, Židov podrijetlom, koji je, što se vidi i u njegovim tradicionalno ostvarenim djelima, na liniji primjerice Jakova Ignjatovića, Tišma je srpskim pisao kao jednim od svojih jezika. Uostalom, nije mu to bio materinji jezik.
HR: Srpski pisci u Hrvatskoj, hrvatski u Beogradu, Tin ili Matoš, Krklec ili Cesarec, Cesarić ili Miljković, Kovačić ili Valent, Kamov ili Crnjanski, Matić ili Rem?
Nadovezat ću se na prethodno pitanje, radije no eksplicitno odgovarati na ovo Vaše potonje. Radije govorim o komplementarnosti srpske i hrvatske književnosti, o jeziku, jezicima sam rekao što mislim, i to jest upravo tako. Ne priznajem nadsvođeni, agitpropovski, skupni jezik, naredbodavni opći jezik. Bilježim, usuđujem se to kao svojevrsni post scriptum nebrojenim svojim esejima i kritikama hrvatske književnosti, više ih je od 4 tisuće stranica, i na osnovu istog sam od strane Saše Vereša u Kolu Matice hrvatske proglašen ambasadorom hrvatske književnosti. Ne zaboravite da je prošao čitav vijek emancipacije hrvatskog književnog jezika – jučer i danas njime pišu Šoljan, Slamnig, Horvatić, Zidić. Jedinstveno je da je hrvatski jezik, jezik virtuoza. Nema jednačenja, nema nekompetentnoga sporazumaštva, nema unije.
HR: U nedavno tiskanoj vrsnoj knjizi Miroslava Karaulca »Rani Andrić«, pominje se polemika koju je potegao Dragutin Prohaska, davne 1919. godine na stranicama »Plamena« i »Jugoslavenske njive«. Tu je on, naime, zamjerio Krleži što »lupa u talambase«, premda mu je bio najdraži pjesnik dok nije upoznao Andrića. Uz opasku da »misao nikad ne viče«, on primjećuje kako »Andrić mrzi viku i suvišno gomilanje riječi, dok Krleža komponira cijelu svitu da bi kazao tek jednu do dvije misli. » Krleža je nedvojbeno najbitniji reper hrvatske književnosti, Andrić se izjašnjavao katolikom, svojedobno su ga svojatali i Srbi i Hrvati. Danas ga se malne odriču obje književnosti, čak i Bošnjaci. Krleža ili Andrić? Možda netko treći?
Listopada 1970. sam pred kamerama beogradske televizije razgovarao s Crnjanskim. Julije Benešić, Hrvat, Iločanin, tiskao je prvu knjigu Crnjanskom. Sve je to povezano s izjavom Stanislava Vinavera, davno objavljenom u »Progresu« – tri su imena naporedo, tri se imena zajedno pišu: Andrić, Crnjanski, Krleža. Crnjanski je govorio kako su oni jako vezani. I pitanje je, rekao je on, svi su već stari, tko će prvi, tko drugi, tko treći. Ne u slavu, u smrt. Razumijete me, razumijete o čemu je govorio Crnjanski? »Za mene je Krleža kao najbolji drug, iako se nismo slagali, i ne slažemo se«, govorio je. Nismo mi bili na Krfu, kao Jakovljević vezani za srpsku stranu, svi smo mi bili na austrijskoj strani. Svi smo učinili, opet što smo mogli, govorio mi je Crnjanski i dodao: »Ispod je mog dostojanstva da govorim o nekakvom rangiranju nas trojice. »Kasnije sam s Andrićem o tome govorio, dijelio je mišljenje Crnjanskog. Nema, dakle, dileme, i Krleža, i Andrić, i Crnjanski, ali svakako i svakad Tin poslije Matoša. O kom je napisao onaj kongenijalni nekrolog: »Em smo Hrvati«.
»HR«: Hrvatski pisci u srpskom korpusu i obratno?
Istraživati je tu uvijek privlačno glede ovoga temata… Živo je tu, vidite, ne jedino prisustvo primjerice Matoša, Tina, Krkleca, Krleže, i niza drugih imena, sve do M. I. Bandića, sve je to neizrecivo suštastveno za poimanje otvorenosti književne scene, kao, uostalom i prisustvo Desnice, Price, Jelića, Petra Preradovića i inih u suvremenoj hrvatskoj literaturi.
HR: Boro Radaković, primjerice…
Između ostalih, i on. Samo, molim Vas, bez vulgarizacije i bez obveznih znakova jednakosti, bolje reći nejednakosti. To su dva moćna južnoslavenska književna centra i to je Zagreb, Beograd, zabranjeno previđati. Uostalom i Rilke je pisao na francuskom.
HR: A bio je Nijemac.
Upravo tako.
HR: A književnost »naših«, vojvođanskih Hrvata?
Moja difuzna radoznalost ne bi bila potpuna bez tog segmenta. Bio sam recenzent knjiga pokojnog Ivana Pančića, zatim Laze Merkovića, Voje Sekelja, Marije Šimoković, a valjda sam prvi uočio kako je pojava »Svetova i satova« Petka Vojnića Purčara, 1967. prvorazredan i nezaobilazan događaj. Bio sam predlagač pokojnog Balinta Vujkova za Vukovu nagradu, s velikim sam veseljem dočekao »Bunjevački blues« Tome Žigmanova, taj, najzad, otklon od snaša, salaša i inih provincijalnih osamnaestovijekovnih folklornih samosažaljivanja, cmizdrenja… Svaka čast.
HR: Pola Vam je stoljeća pisanja i javne djelatnosti na polju kulture za leđima…
Ne marim za to, ne marim bilance, premda nemam za to razloga, nisu negativne. Četrdesetak knjiga, antologija, ipak, ne daju mi prava na drijemež. Još uvijek nisam u knjigama. Spremam svoje memoare, »Draškov raboš«… Bit će to antimemoari. Spremam dvije nove knjige, ne živi se od prošlosti. Nisam slučajno uvijek volio žene s prošlošću i muškarce s budućnošću. Moje kolumne u mnogim listovima, od »Građanskog lista« do »Osmice« lijek su protiv smrti. Tako je naslovljena i pjesma velikog barda Vojvodine, čiju sam »Antologiju Čiplić« (Bogdan) u predgovoru komentirao, publicirao u sve kvalitetnijem novosadskom nakladniku »Prometeju«. Nema kruga, postoje samo razlomci. g
