Arhiv tekstova Arhiv tekstova

U Subotici bez cenzure

Danas se, barem u Subotici, završavaju Dani hrvatskog filma, i to, najprije navečer u HKC »Bunjevačko kolo« predavanjem Ive Škrabala, 3njom projekcijom filma »Blagajnica hoće ići na more«, od 20 sati, u kinu »Korzo«. Manifestacija se tu ne prekida, već nastavlja živjeti najprije u Somboru, gdje je počela 13. svibnja, a okončava se također danas, a potom u Novom Sadu, gdje je počela 14. svibnja, a završava se sutra emitiranjem filma »Rusko meso« u kinu Tribine mladih.
    Program je u Subotici otvorio sjajni hrvatski glumac Ivo Gregurević, koji se, inače, pojavljuje kao protagonist u većini filmova koji su odabrani za ovu manifestaciju. On se predstavio i monodramom »Đuka Begović«, po tekstu Ivana Kozarca, koju je, nakon brojnih uspjelih postavki, kako sam kaže, »naslijedio« od pokojnoga Fabijana Šovagovića, barda hrvatskoga glumišta, »najvećeg hrvatskog glumca«, i koju je nakon brojnih gostovanja od Mađarske, preko Austrije i Italije, do Kanade, najzad predstavio i subotičkoj publici, koja je u (neprijatno i neprimjereno) malom broju propratila početak manifestacije Dana hrvatskog filma, što su je otvorili u ime organizatora Rajko Ljubič, najzaslužniji, ruku na srce, što nam se ukazala rijetka prilika da u kratkom roku vidimo ono najvrednije što je hrvatska kinematografija iznjedrila u posljednjih nekoliko godina, te Marija Hećimović predstavnica Hrvatske matice iseljenika,  koja je, opet, od svih organizatora najbitnija udruga koja je učinila sve da se filmovi prikažu subotičkoj, somborskoj i novosadskoj publici.

ZAČETAK IDEJE: Narednoga dana, u utorak, 13. svibnja, održano je u Plavoj vijećnici subotičke Gradske kuće priopćenje za štampu, kojemu su prisustvovali generalna konzulica Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici dr. Jasmina Kovačević, Nives Antoljak, u ime organizatora, Hrvatske matice iseljenika, redatelji Snježana Tribuson i Branko Schmidt, glumci Lana Jergović i Ivo Gregurević, te spiritus muovens čitavoga projekta, subotički filmski djelatnik Rajko Ljubič. Konzulica Kovačević je istakla kako joj je iznimno drago, da se kulturna komunikacija između Hrvatske i Vojvodine tako zahuktala nakon uspješno predstavljene »Hrvatske priče« u Subotici, Nives Antoljak je kazala kako je ideja za ovaj projekt nastala najpre kao želja da se Hrvatima u okruženju i van matice, kao i njihovim prijateljima, i, uopće, svim zanteresiranim subjektima predstavi suvremeno stvaralaštvo hrvatske kinematografije, te je tako ova manifestacija najprije prezentirana Hrvatima u Crnoj Gori.
    Na poziv pomenutog Rajka Ljubiča, kao i uglednog mladog hrvatskog redatelja Branka Ištvančića, Tavankućanina podrijetlom, a preko subotičkog Hrvatskog akademskog društva organizatori iz Zagreba, Hrvatska matica iseljenika, prije svih, odlučili su upriličiti Dane Hrvatskog filma u Vojvodini. Na pitanje novinara o selekciji filmova i kriteriju njihovog odabira. Nives Antoljak je rekla: »To je pokazatelj tendencija i stanja aktualnog trenutka suvremenog hrvatskog filma od početka 90-ih, doba kada su stale komunikacije između dvije države, dvije strane, kako hoćete, do danas. Žanrovski nismo bili sputavani, ali su Sombor i Novi Sad tražili dostavljanje scenarija filmova, i izričito tražili da se ne emitiraju filmovi s temom iz Domovinskoga rata. Subotica nikakvih ograda glede toga, niti, uopće ma čega, nije imala«. Ivo Gregurević je izjavio kako voli putovati i biti u lijepim gradovima, među dobrim i gostoljubivim ljudima, te se, stoga u Subotici osjeća divno, a da u svezi s hrvatskom filmskom produkcijom smatra kako je ona premala, da bi se u njoj tijekom godine iskristalizirao jedan dobar film: »Vi imate u SAD i Indiji po 700 filmova godišnje, pa rijetko ispadne na koncu jedan vrijedan, dva. Naš je prosjek 5-6 filmova godišnje, te kada se tu rodi vrijedno djelo, kakovo je primjerice ‘Kraljica noći’, naš kandidat za Oskara, to je veliki uspjeh. Trebalo bi imati najmanje 15 filmova godišnje, a naši su jedini producenti doma Ministarstvo kulture i HRT.« Snježana Tribuson je rekla da joj je drago što festival otvaraju upravo komedije, nostalgične freske o jednom minulom dobu zajedničke mladosti, odrastanja, u skupnoj državi pod Titom, u okruženju prvih talijanskih šuškavaca, rock-glazbe, TV-aparata, bratstva i jedinstva, (njen film i »Kraljica noći«). Redatelj potonjeg Branko Shmidt kazao je kako mu je drago što je u Subotici, gradu koji ima jednaku sudbu kao njegov rodni Osijek: »Oba grada su bili kulturna središta svojih zemalja, pa su oba gurnuta na marginu. A za mene je Subotica oduvijek bila najljepši grad bivše nam otadžbine«. Rajko Ljubič je apelirao na medije da obavijeste pučanstvo i konzumente kulture kako je nanovo, u svijetu, vrlo »in« posjećivati kina: »Kaže mi danas prvi čovjek ‘Subotica filma’ kako za sjajni film Scorsesea, ‘Bande New Yorka’ tri dana nema niti jednog posjetitelja, a ja vidim kako ljudi u redovima stoje pred videotekama, gledajući loše kopije i kojekakve DVD-e.«

FILMOVI: Prvi prikazani film ljupka je i nostalgična (auto)biografska priča (Gorana Tribusona) o mladiću koji odrasta u Bjelovaru tijekom 60-ih godina minula stoljeća, film u duhovnom srodstvu s Fellinijevim »Amarcordom« i Karanovićevim kultnim serijalom »Grlom u jagode«. Sjajno režiran, osvojio je »Zlatnu arenu« za scenarij, glavnu mušku ulogu (Luka Dragić) i montažu. Za prikladnu glazbu pobrinuo se Darko Rundek, a briljirali su i nedostižna heroina hrvatske kinematografije Semka Sokolović– Bertok (baka Ruža) i neizbježni Ivo Gregurević (otac Branko), u možda ponajboljoj svojoj ulozi, koju je potpisnik ovih redaka gledao, još od davnog »Čaruge«. Slijedio je film »Kraljica noći«, hrvatski kandidat za Oskara po sjajnom literarnom predlošku osječkog književnika Josipa Cvenića, u režiji Branka Schmidta, o mladome veslačkome asu Tomi, koji je glavni favorit Kupa kojeg će otvoriti lično drug Tito, i koji ima uobičajene (pubertetske) nevolje s djevojkama. Pritisci na Tomu počinju bivati neizdrživi, kada mu uoči natjecanja kao političkog sumnjivca uhite oca. Glavne uloge su povjerene Luki Dragiću (opet on, mada je kao negdašnji viceprvak Hrvatske u veslanju upravo stvoren za ovu rolu), Mustafi Nadareviću i Lani Jergović. Film je producirao Dramski program HTV, prije dvije godine. »Krhotine« su film iz 1991. godine: predvečerje je (Drugog svjetskog) rata, glavnog junaka neznana vojska odvodi u nepoznato, kafkijanska je atmosfera. Nestali se etiketira »ustaštvom«, a bijeg ostavlja žig i na sinu, koji ga preživljava kao svojevrsni »križni put«– ne dobija posao, stan, putovnicu. Odlazi u inozemstvo, a po povratku, za Božić, biva umoren. Njegov sin, odrastao uz baku, ne doznaje pravu istinu o ocu, koju mu majka, baka, krije. Nekako ipak ulazi u trag očevoj uspomeni, i pokušava objaviti zapise. Jednako zlosretnom igrom sudbe i njegov život nasilno završava. Ostaje dijete… Još jedna sudbina obilježena eshatološkom krivicom…

TABU TEMA: Film je po scenariju Lade Kaštelan i Zrinka Ogreste, režirao ovaj potonji. U glavnim ulogama briljiraju Filip Šovagović, Alma Prica, Nada Subotić i neizbježni Ivo Gregurević.
    »Transatlantic« je filmski ep o imigraciji, korenima, Hrvatskoj, Novome svijetu (Americi), organiziranome kriminalu, emigraciji, ljubavi, samoći, sudbi, egzistencijalnim kotama svačijeg života, bio on monumentalan, ili pak, tek običan, ništavan, ali, ipak, ljudski.
    Ova tabu-tema (emigracija, »ustaška« dijaspora i »domobransko domoljublje«, ex-Titova Jugoslavija) hrvatske kulture sjajno je realizirana u žanru društveno-psihološke drame s elementima melodrame, te kriminalističkog i pustolovnog filma. Ovaj »michaelciminovski« filmski oratorij režirao je Mladen Juran, koji potpisuje i scenarij. U produkciji HRT i Jadran filma, direktor fotografije je Goran Trbuljak, a u filmu važnije uloge igraju Alen Liverić, Boris Dvornik, Relja Bašić, Eric Aeckermann, Ivo Gregurević, Mustafa Nadarević i veliki američki karakterni glumac irskoga podrijetla Martin Sheen. »Rusko meso« je pomalo lynchovska (»Twin Peaks«) vizija vremena u Hrvatskoj u svanuće otadžbinskog rata - čak se i lik oko kojeg se čitava priča isplela umorena djevojka, zove poput kultne Laure Palmer - Laura Palamar. Lukas Nola potpisuje scenarij i režiju, a u produkciji HRT, glavne uloge su povjerene Ivi Gregureviću, Barbari Nola, Ingi Appelt, Božidarki Frajt i Borisu Buzančiću. Film, snimljen na lokacijama u Zagrebu, na Cresu, Opatiji i u studijima Jadran filma, otkriva svijet organizirana kriminala (jednako dobro organizirana i ukorporirana u tijelo vrhuške kao i s ove strane Dunava i Save, u domicilnoj nam državi), prostitucije, svijet korupcije i šverca oružjem, svijet seksualnih i inih perverzija i narkomanije, svijet od koga ma koliko uporno odvraćali pogled (još upornije) nastavlja egzistirati.
    I, najzad, film »Blagajnica hoće ići na more« je tipični film-noir u najboljoj tradiciji, primjerice suvremenog srbijanskog filma, ili mađarskog, s kraja 80-ih, koji za temu ima živote malih ljudi, s predgrađa urbanih mitova i centara, s margina života. Scenarist i redatelj je Dalibor Matanić, producentica je Ankica Tilić, a glavne su uloge povjerene Dori Polić, Ivanu Brkiću, Milanu Štrljiću (koji ni izbjegavši, početkom devedesetih iz Srbije u Hrvatsku, nije uspio osloboditi se uloga negativaca, kakvu tumači, primjerice, i u filmu »Ne dao Bog većeg zla«), Veri Zimi, i Nini Violić. Dani Hrvatskog filma okončavaju danas (barem što se subotičkog dijela programa tiče), kada će u 19 sati u HKC »Bunjevačko kolo« filmski djelatnik, redatelj, scenarist, povjesničar filma i saborski zastupnik Ivo Škrabalo (Zagreb) održati predavanje o filmu, nakon kojega će se, prvi put na ovim prostorima emitirati njegov film »Slamarke divojke«, koji je zabranjen davne 1971. godine, zarad replike koju izgovara jedna od junakinja filma: »Mi smo Bunjevke, Hrvatice«. Istinito, dakako, nema dvojbe, ali izgovoreno u »nedolično« vrijeme, i na, definitivno, »krivom« mjestu.
    No, c’ est la vie, kako bi rekli Francuzi…

R. G. Tilly

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay