Arhiv tekstova
Osmijeh i iz mraka
Vrsni hrvatski književnik srednje generacije Borivoje Radaković gostovao je 10. svibnja u Beogradu, predstavljajući svoju knjigu izabranih priča naslovljenu »Jako!«, koju je u Srbiji tiskao beogradski nakladnik »Rende«. U nedjelju, narednoga dana, suvremena drama o »bolestima« života(renja) u tranziciji »Kaj sad«, istoga autora, doživjela je svoju beogradsku praizvedbu u BDP (Beogradsko Dramsko pozorište), u adaptaciji i pod redateljskom palicom Egona Savina.
Boro Radaković, jedan od utemeljitelja već kultnoga FAK-a (Festival alternativne književnosti), koji je već u dva navrata iz matične Hrvatske protutnjao i ovim prostorima (Novi Sad, Beograd), hrvatskoj je javnosti poznat po knjizi priča »Porno« i provokativnoj drami »Dobrodošli u plavi pakao«, o zagrebačkim navijačima (»Bad blue boys«, Dinamovci), koju je tadašnji predsjednik Hrvatske (1994.), Tuđman, zabranio. Slijedi potom drama »Miss nebodera za miss svijeta«, dok je drama »Kaj sad« trenutačno najgledanija kazališna predstava u Zagrebu.
Sve tri drame imale su praizvedbe u zagrebačkom kazalištu »Kerempuh«, da bi potom, minuloga ljeta bile objavljene u knjizi »Plavi grad«.
Urbana, građanska drama, koja je u beogradskoj postavci pretrpjela adaptaciju žanra, te je postala grotesk (n)a, »Kaj sad« prikazuje jednu tipičnu zagrebačku (malo)građansku obitelj s kraja 90-ih godina minulog stoljeća, koja trpi torturu povijesti i politike, letargično i nijemo promatrajući okolna zbivanja, postajući nesvjesno žrtva društvenih i socijalnih zbivanja. Redatelj Egon Savin opisuje komad kao priču o ovisnostima suvremenoga čovjeka s ovih prostora, nesretnim (ali) i općim »ovisnostima od nikotina, kofeina, erotike i TV-a. U ovoj familiji mladi posežu za kokainom, srednja generacija za prevarama, ljubavnicima i bensedinima, a oni najstariji se utapaju u vinjaku«. Drama »Kaj sad« pisana je živim jezikom (ulice), u kojem se miješaju kajkavski dijalekt, gradski sleng i brzo smjenjive replike s nekoliko sjajno konstruiranih monologa. Beogradska postavka, koju predvode doajen srbijanskog kazališnog glumišta, Mihailo Janketić i Ana Franić, zadržati će zagrebački »govor škvadre s trotoara«, jer bi prijevod, kako (ispravno) zaključuje Savin, podrazumijevao »ovisnost od politike«. Predstava koju nikako ne smijemo propustiti, i ne pogledati.
Nakon promocije svoje knjige »Jako« u Beogradu, Boro Radaković promovirao ju je i u novosadskom Kulturnom centru, u ART-klubu Tribine mladih gdje su o njegovom djelu, općenito, te knjizi »Jako« posebice, govorili novosadski spisatelj, književni i kazališni kritičar, Vladimir Kopicl i beogradski pisac i nakladnik Vladimir Arsenijević, a nakon te promocije Radaković se preselio u obližnji kultni klub »Izba« gdje je ponovio prethodnu uspjelu književnu večer, »književni chill out« (cooliranje, opuštanje), kako ga je sam nazvao, i nakon kojega je izjavio je, između ostalog, i ovo:
»Lijepo mi je tu u Novom Sadu, bilo mi je lijepo i kada smo s FAK-om i FAK-ovcima bili u »Prometeju« prije dvije zime no, istinski sam bio uzbuđen u Beogradu tijekom vikenda…Rođen sam u Zemunu prije 51 godinu, i sad mi je rodni grad postao inozemstvo. Sretan sam. Istodobno mi BDP izvodi dramu, i »Rende« mi tiska knjigu izabranih priča. Znaš, zagrebačka predstava »Kaj sad« izvodi se manje od godinu i pol u »Kerempuhu«, a izvedena je više od 70 puta. Glavni glumac Marinko Prga se razbolio, inače bi bilo i više izvedbi. On i ja smo skupa nagrađeni na »Marulićevim danima« u Splitu. Ja sam dobio nagradu za najbolji tekst, on za najbolju mušku rolu. I na »Danima satire«, isto tako. Dobio sam sve nagrade u Hrvatskoj prošle godine, koje se uopće dodjeljuju za dramski tekst. Pišem o junacima svoje svakodnevn-ice. To su ljudi koji su moji susjedi, sugrađani, koji žive muku na koju smo svi unaprijed, bez krivice, osuđeni…Zadovoljština može kadgod i doći, ali zlo je već učinjeno, i ja se često pitam-kaj sad? I bojim se, jer rijetko kada imam odgovor na to pitanje, a u sredini iz koje dolazim, stanje je beznadno. No, premda su sve to mračne stvari, ja volim da nasmijem publiku. I čitaoce, jednako tako…«
R. G. T.
