Arhiv tekstova

Sjedište bosanskog kralja

Putovati u srednjem vijeku nije bilo nimalo lako, često je više ličilo na avanturu nego na ugodno razgleda-nje okoliša. Suhozemni putovi, često neprohodni, bili su vezani uz vodu, zbog napajanja konja i volova koji su vukli teška kola. Najlakše je bilo putovati vodom i zato su velike rijeke bile i prvi »drumovi«.
    U Europskim okvirima jedan od naj-značajnijih vodenih putova bio je Dunav, nekadašnja granica, limes između civiliziranog (rimskog) i barbarskog (barbaricum) svijeta. Zato nije čudno što su na posmatranom području najznačajniji srednjevijekovni gradovi, centri civilizacije, nastali uz Dunav, ili u njegovoj blizini.

PREKRASNI POGLED NA SRIJEM: U našoj priči krenuli smo rječicom Mostongom od najznačajnijeg grada Barbarikuma Bača ploviti niz srednjevijekovni Dunav. Prvo nailazimo na značajan rječni prijelaz-kovin na Bačkoj strani čije je ime Pešta (Pest), preteča današnje Bačke Palanke. Preko puta Pešte, na obroncima Fruške (Franačke) gore diže se Ilok (Újlak). Nad panoramom današnjeg grada i dan danas dominira silueta ostataka dvorca Nikole Iločkog (Újlaki Miklós), najistaknutijeg člana nekad moćne familije (živio od 1417.-1477.) , koji je istovremeno bio Erdeljski vojvoda i bosanski kralj. Tu titulu mu je dao Matijaš I Korvin (Korvin Mátyás) 1471. godine, uzgred njihovi očevi su tvorili jaku ligu Hunyadi-Iločki, a dotični Nikola je bio kum Matijaševom sinu Ivanišu Korvinu (Korvin János) kasnijem hrvatsko-slavonskom banu, sahranjenom u lepoglavskom samostanu.
    Ovim bismo i završili priču o međusobnim vezama hrvatsko-ugarskih velikaša (tek da se vidi okvir vremena o kojem pripovijedam) i vratili bismo se u srednjevijekovni Ilok, značajni grad srednjevijekovnog hrvatsko-ugarskog kraljevstva.
Srijemski biskup i kraljev kancelar Stevan Brodarič (Brodarics István) početkom XIX. vijeka ovako opisuje Ilok: »grad krasi nevjerojatno lijep dvorac, i tu nam se otvara pogled na blaženi plodni Srijem. U svijetu hvale njegova vina, ali tu se rađa i sve što je čovjeku potrebno…«
    Neki autori tvrde da je Ilok u to vrijeme imao 8-10 tisuća stanovnika (što je pretjerano jer su značajni gradovi tog vremena Budim ili Pečuh imali upola manje stanovnika). Grad ima razvijenu mrežu ulica čija su imena sačuvana u dokumentima. To su ulice Ribara, Krečara, Požeška, Svetog Ladislava, Svete Jelisavete. Grad ima i nekoliko predgrađa kao što je Mali Ilok. U gradu imaju svoje crkve i samostane dva »prosjačka« reda – augustinci i franjevci, kao i ženski red klarise. Tu se diže u nebo katedralna crkva nazvana po apostolima Petru i Pavlu jer je jedno vrijeme ovdje bilo i sjedište srijemskih biskupa. U gradu su i dvije bolnice (hospitiuma) u kojem fratri njeguju ranjene i bolesne.

GROB SVETOG IVANA KAPISTRANA: Ilok je bio svojevremeno i »specijalno lječilište«, naime, tisuće bolesnih dolazilo je iz Bačke, Srijema i Baranje da kod groba svetog Ivana Kapistrana traže lijek za svoje neizlječive bolesti. Postoje dva zapisnika s ukupno 399 imena, osoba koje su se izliječile zahvaljuljući čudesnom Kapistranu (faksimil i transkript zapisnika je objavljen 1972. godine u Osijeku; Ive Mažuran, »Čudesa Ivana Kapistrana«). Ovi zapisnici služili su kao dokaz prilikom njegovog proglašenja za sveca. Ivan Kapistran je s drugim Ivanom, Hunjadijem (Hunyadi János), bio tvorac velike pobjede nad Turcima 1456. godine pod zidinama tadašnjeg Nándorfehérvar-a (današnjeg Beograda). Kapistran, podrijetlom iz Italije, kao franjevac je došao vrbovati križare za veliki pohod protiv Turaka, da bi se spasila kršćanska Europa. Današnjim rečima rekli bismo, on je davao logistiku, a Hunyadi vojno znanje i iskustvo.
    Poslije bitke obojica su oboljeli od kuge, Kapistran se na nagovor Nikole Iločkog povukao u Ilok, u franjevački samostan, liječiti se i tu je i umro iste godine, a prije njega je umro njegov veliki suborac Janoš Hunyadi. Za vrijeme ratova s Turcima njegov je grob nestao.
    U srednjem vijeku naziv kraljevski grad (civitatis) značio je skoro najveću gradsku privilegiju. Jedina jača privilegija bila je slobodni kraljevski grad (regia et civitas). Ilok je pomenutu privilegiju dobio 1524. godine od kralja Ludovika II. Jageloviča (II. Jagelló Lajos). Ovaj izuzetno važan povjesno-kulturni dokument je sačuvan, i nalazi se u Beču (hrvatski prevod Lovro Kiš, »Statut grada Iloka«, u Godišnjaku Matice Hrvatske 1970, Vinkovci). Mladi kralj, koji je oskudijevao u materijalnim sredstvima, uočivši tursku opasnost, davanjem privilegije Iloku želio je gospodarstveno ojačati građane, da bi oni o vlastitom trošku ojačali gradske obrambene zidove. Iločani nisu imali vremena iskoristiti ovu mogućnost, poslije kratke opsade Turci godinu dana kasnije u pohodu na Ugarsku zauzimaju grad i tvrđavu i time nestaje jedan značajan srednjevijekovni grad. Zamislimo li drugačiji tijek povjesti, danas bismo govorili o značajnom kulturnom, trgovačkom i vjerskom centru na obali Dunava pod imenom Pest-Ilok.
(U sljedećem broju: Srijemska Kamenica i Petrovaradin)