Arhiv tekstova
Kadrovi su prolazni, lideri su opasni
Predsjednik Reformista Vojvodine Miodrag Isakov izjavio je prije neki dan, gostujući na lokalnoj novosadskoj TV »Apolo«, da Vojvođanski savez ne postoji. Ovo je potkrijepio tvrdnjama da ova široka koalicija praktično ne funkcionira već godinu i pol, a za to su, po Isakovu, odgovorni Liga socijaldemokrata Vojvodine i Savez vojvođanskih Mađara.
Lideri ovih stranaka, nastavio je pucati iz teškog naoružanja Isakov, dobro su se ugnjezdili u Skupštini i Izvršnom vijeću Vojvodine i u mnogim općinama Vojvodine, pa im, po Isakovu, nije u interesu borba za autonomne vojvođanske stvari. Spominjan je tu nostalgično »jogurt« i podsjećalo se na to kako i od ove vlasti građani nemaju nikakvu korist kao ni od one prethodne.
LABAVI SAVEZ: Ovom izjavom nastavljena je produkcija vojvođanske sapunske opere zvane »Ja sam najveći autonomaš i nema drugih osim mene«. Vojvođanski savez je široki front političkih stranaka (parlamentarnih i vanparlamentarnih), nevladinih i svih drugih organizacija (ima ih devetnaest) formiran u kolovozu 2001. godine. Veoma slobodno koncipiran i krajnje labavo vezan. On je prije svega strateškog karaktera i cilj mu je okupiti sve subjekte iskreno zainteresirane za autonomiju Vojvodine. U taj savez vas uključuje vlastito djelovanje i mišljenje, a isključuje također vlastito antiautonomaštvo i kontra-vojvođanski stavovi.
Vojvođanski savez tako široko shvaćen imao je problema u radu, odnosno profil njegovog djelovanja nije jasno definiran, jer on nije centraliziran, niti je izborna koalicija koja djeluje po kohezionim silama kvota i podjele izbornog plijena. Drugi problem njegovog djelovanja je sastav. Naime, on je sastavljen od subjekata koje različit politički položaj tjera u različitu, ponekad čak i suprotnu, logiku djelovanja, jer stranke koje participiraju u vlasti, bez obzira na kojoj razini, imaju često drugačiji taktički pristup pojedinim pitanjima. Ono što mnogi previđaju je činjenica da je upravo ovakva tvorevina kakva je Vojvođanski savez jedina alternativa liderskoj sujeti vođa tzv. autohtonih vojvođanskih partija, ali upravo ova sujeta može najaviše i ugroziti djelovanje ovakvog saveza.
Odgovarajući na konstatacije Isakova, predsjednik SVM-a Jožef Kasa konstatira da u radu Saveza ima problema, ali da za to nije kriva njegova stranka već upravo Isakov koji je svojim stavovima kompromitirao rad ove alijanse. Pri tom je Kasa pojasnio da misli na Isakovljevu podršku Koštunici kao predsjedničkom kandidatu.
Najbolji odgovor Isakovu dalo je Predsjedništvo Vojvođanskog saveza zakazavši svoju sjednicu za 15. svibanj. Predsjedavajući operativnoj koordinaciji Vojvođanskog saveza i predsjednik Skupštine Vojvođanskog pokreta Slobodan Budakov koji je i zakazao sjednicu, za novosadski »Građanski list« kaže: »Nije sporno da Liga socijaldemokrata Vojvodine, Savez vojvođanskih Mađara i Reformisti Vojvodine spadaju među vodeće stranke, ali ne bi bilo dobro da Savez dozvoli da se međupartijska prepucavanja između jedne, druge ili treće stranke odraze na strateške ciljeve ovog Saveza, a to je ostvarivanje pune autonomije Vojvodine.«
KADRIRANJE: Ne bi bilo dobro, ali poslije kontinuiranog prepucavanja u javnosti, koje je odavno postalo dio lokalnog političkog folklora, teško da se tako nešto izbjegne. Naime, pitanje je da li itko od lidera ima tapiju na ideju autonomije, kao što je pitanje, čime se to dokazuje lojalnost toj ideji i što se postiže ako se politički konkurent blati.
Vojvođanski savez ako ima problema u funkcioniranju onda ih ima upravo zbog toga što nekima nije jasno da mora postojati strateški minimum, ispod kojeg tko zađe više jednostavno ne stoji u autonomaš-kom bloku, ne zato što ga netko iz tog bloka isključuje, već zato što ga građani neće prepoznati kao takvog. O tom strateškom minimumu, o tom okviru za sliku s autonomijom nitko ne želi progovoriti, niti javno ocrtati njegove obrise. Sve se kao nešto podrazumijeva. A podrazumijeva se upravo zbog toga da bi se u svakom momentu mogao strateški cilj zamijeniti nekim trenutnim liderskim ili partijskim ineteresom predstavljajući ga kao glavni cilj.
Bez ovog javno obznanjenog i verificiranog okvira, bez da se oslušne javni puls i da se u interakciji s bilom vojvođanske javnosti proizvede jedan jednostavan strateško-programski kredo, neće se učiniti ništa. Lideri autonomaški su posvađani. Pa, šta? Ne treba oni da spavaju u istoj postelji. Ne treba oni ni da progovore riječ između sebe, ako im je mrsko. Ali moraju, zbog građana Vojvodine, na koju se toliko često pozivaju, zajedno izboriti minimum. To i logički i strateški i praktično dolazi prije svake borbe oko podjele vlasti, funkcija i kadriranja. U Vojvodini već postoji jedna stranka koja misli da je za Vojvodinu najvažnije uvaliti svoje »kadrove« u strukturu vlasti. Pa kad nešto prigovorite oni vam odgovaraju da Vojvodina nije zaobiđena jer njeni predstavnici (lica rođena na njenoj teritoriji) sudjeluju u tome i tome. Kadriralo se i prije na ovim prostorima i uvijek se isto završavalo. I zato, stategija i institucije su sve, kadrovi su efemerni. g
