Arhiv tekstova
Tenis i knjige su moja budućnost
O Zvonimiru Bobanu nogometašu Dinama, Milana i najboljem igraču Hrvatske nogometne reprezentacije, koju je suvereno predvodio do legendarne bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj ‘98, napisane su »planine« novinskih izvješća, ali o Zvonetu, studentu i tenisaču zna se vrlo malo.
Povukavši se u zasluženu nogometnu mirovinu danas 35-godišnji Boban pronašao je nova egzistencijalna usmjerenja koja mu donose novu dimenziju u životu izvan najvećih nogometnih arena Europe. Ovaj razgovor za »Hrvatsku riječ« vodili smo tijekom VIP tenis turnira za vrijeme ovogodišnjeg »Bol ladies Open-a« na otoku Braču, koji je, treba li napomenuti, nadmoćno osvojio igrajući u paru s dopredsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora Ivom Goranom Munivranom.
HR: Što radite u nogometaškoj mirovini?
Prije svega, konačno se mogu u potpunosti posvetiti svojoj obitelji, zatim tu su studije i, na koncu, kao što se i vidi, tenis.
HR: Kao što je poznato, Zvone Boban je student hrvatske povijesti. Koji ste ispit posljednji položili?
Je. Zadnja sam godina na studijama povijesti. Upravo sam položio hrvatsku povijest od Francuske buržoaske revolucije do Prvog svjetskog rata.
HR: Otkud vi u studentskim klupama?
Oduvijek sam želio studirati, ali uz obujmnost profesionalnih obveza vrhunskog bavljenja nogometom, jednostavno nisam mogao učiti. Ali sada je to jedno veliko zadovoljstvo u mogućnosti osobne afirmacije.
HR: Kao budući diplomant hrvatske povijesti koji biste njen period izdvojili kao najznačajniji po vašem mišljenju?
Po meni je ovaj, zadnji, period najljepši. Period u kome je stvorena hrvatska država, integrirana idejom hrvatske nacije uz izdvajanje hrvatskog jezika kao zvaničnog izraza našeg naroda.
HR: Svjetska povijest?
Osobno sam fasciniran starim svjetovima i kulturama davnih civilizacija. Na našim europskim prostorima najveći je utjecaj stare Grčke i Rima, s kojima se često susrećemo u svakodnevnim komparacijama prošlosti i sadašnjosti. S druge strane planeta, Egipat ima posebni šarm sa svojim mitovima faraonskih vremena.
HR: Hoćemo li profesora Bobana vidjeti za katedrom jednog dana?
Ne vjerujem, jer nisam upisao pedagoški, već znanstveni smjer. Uglavnom sam orijentiran na znanstvene radove koje sam obvezan pisati tijkom studija koje pohađam.
HR: Nakon Slavena Bilića (diplomirani pravnik) Vi ćete biti drugi »Vatreni« koji će se okititi akademskim trofejom, što najbolje opovrgava teoriju da su nogometaši praznoglavci?
Za mene je diploma jedna strašno lijepa stvar, koju izuzetno poštujem, ali ona je samo potvrda osobne želje da se potvrdim i na intelektualnom planu. Cijeli život sam puno čitao i znao sam da ću se, kada se steknu optimalni uvjeti, u potpunosti posvetiti studijama. Ima ljudi koji to pogrešno shvaćaju, ali to je njihov problem. U mom slučaju, to je želja za novim saznanjima.
HR: A nogomet? Vidite li sebe i dalje u njemu, točnije u kojoj bi ulozi moglo biti mjesta za Vas?
Vrijeme će mi reći sve. Od trinaeste godine sam u punom profesionalnom drilu, gdje je bilo mjesta samo za nogomet. Kako sam oduvijek igrao za velike klubove poput Dinama i Milana, te u reprezentaciji koja je napravila velike, povijesne stvari, uz to je neumitno išao vrlo opterećujući javni život. Potrebno mi je vremena da malo upoznam sebe i izvan nogometnih okvira, da bih u budućnosti pronašao daljnji put ozbiljnijeg angažmana. Uz sport, moja druga ljubav je kultura i nastojat ću ih u kontinuitetu spojiti u budućnosti koja je ispred mene.
HR: Otkud Vam tenis-reket u ruci? Priliči Vam kao da ste se oduvijek bavili »bijelim sportom«.
Tenis je moja velika sportska ljubav, vjerojatno i zbog činjenice da je sasma suprotan nogometu kao izrazito individualni sport. Oduvijek sam se oduševljavao tenisom kao bijegom iz grupnog sporta u potpunu individualnost, te majstorima igre s tenis lopticom, u kojoj dolazi do potpunog čeličenja karaktera kada si u najtežim trenucima meča potpuno sam na terenu. Fasciniran sam teniskim vrijednostima kada je u odlučnim momentima potrebno biti iznimno jak. Povrh svega, sport je za mene jako važan element življenja, tako da je tenis nakon nogometne mirovine posve logičan izbor.
HR: Ali Vi niste običan rekreativni zaljubljenik?
Pa i nisam. Natječem se u trećoj Hrvatskoj ligi, imam pozitivan skor 5-2 i igram stalno, koliko mi to obveze dopuštaju, ali je to u biti po nekoliko sati dnevno. Jednostavno uživam u tenisu, koji je, ponavljam, izuzetan sport koji bih preporučio svima. Uz zadovoljstvo natjecanja meni je iznimno važan za održavanje tjelesne kondicije, koja je nakon prestanka aktvinog profesionalnog bavljenja vrhunskim nogometom morala biti nekamo usmjerena i realizirana.
HR: Javnosti su dobro znani vaši, sada već legendarni, mečevi s wimbledonskim pobjednikom Goranom Ivaniševićem. Kakav vam je trenutačni skor s njim?
To je u biti, prije svega, dobra zabava, jer to su mečevi potpuno atipični za tenis. U pitanju je, za one koji ne znaju, velika fora od 30 naprama ništa, gdje Goran mora servirati samo drugi servis i na bekhendu smije igrati samo slice. Još samo da mu vežem jednu nogu, pa da doživljaj bude kompletan. Ali, za sada sam ja jedan naprijed, vodim s 5:4. Ipak, objektivno rečeno, to je za njega jako teško igrati, jer predstavlja svojevrsno trpljenje zarad zabave. Tolika je razlika u kvaliteti, da drugačije meč ne bi bio zanimljiv.
HR: Goran je nastupio na Vašem oproštaju u Maksimiru, gdje je igrajući za momčad svjetskih zvijezda čak postigao i gol!
To je naprosto nevjerojatno. Događa se da to ne uspijeva ponekad ni vrhunskom nogometašu, a kamoli jednom rekreativcu kakav je naš najbolji tenisač svih vremena, koji je, opće je poznato, veliki zaljubljenik u nogomet. Često se znalo dogoditi da želimo nekomu namjestiti gol, primjerice na treningu, i svi se trudimo to učiniti, pa opet nam ne uspije, ali on je to uspio posve sam. Bio je to atipičan, pomalo smiješan gol od stative, što je već samo po sebi teško za branit. Oni su ga pomalo neozbiljno shvatili, ali im je on na onako »šlampavi« način zabio gol. Bio je to prekrasan momenat cjelokupne predstave, koja je bila izuzetno dobro organizirana, na što sam vrlo ponosan, a Goranov gol je došao kao »šlag« na torti mog oproštaja s aktivnim bavljenjem profesionalnim nogometom.
HR: Mnogi se slažu, gledajući Vas kako igrate tenis, da bi i na teniskim terenima napravili svjetsku karijeru.
Tenis je vrlo težak sport u kojem svi nauče udarce, ali o uspjehu odlučuju često samo nijanse. U pitanju je čvrstina karaktera, sposobnost da u najtežim situacijama nadvladate sebe i protivnika. Najbolji primjer je, po mnogima najbolji igrač svih vremena, Amerikanac Pete Sampras, koji čitav turnir igra loše, ali kada je to najpotrebnije, zaigra najbolje i osvoji taj turnir. Igrajući nogomet često sam se nalazio u takvim situacijama, kada sam jednim potezom morao odlučiti susret, tako da mislim da bih, imajući tu osobinu, uspio i u tenisu.
HR: Mnogi se slažu da ste upravo Vi najbolji tenisač među nogometašima, a tko bi po vama bio najbolji nogometaš među tenisačima?
Vjerojatno ima dosta tenisača koji izvrsno igraju nogomet, ali samo se jedan od njih uspio upisati u strijelce na utakmici u kojoj je bilo toliko poznatih svjetskih imena vrhunskog nogometa. Za mene je, bez konkurencije, najbolji nogometaš među tenisačima – Goran Ivanišević.
HR: Vratimo se malo nogometu koji je, ipak, najjača odrednica vašeg bića. Tko će po vašem mišljenju biti novi prvak Hrvatske u nogometu?
Prvak će vrlo vjerojatno biti »Dinamo«, iako je »Hajduk« pokazao da je, u ovom trenutku, bolja momčad. Ali Dinamov kontinuitet dobrih igara, bez neočekivanih kikseva u ligaškim susretima s manje atraktivnim momčadima, stvorio mu je, čini se, nedostižnu zalihu za vrh prvoligaške ljestvice. Povrh svega tu je i Miroslav Ćiro Blažević, nenadmašni trener našeg podneblja, koji zna najbolje motivirati igrače da uvijek pruže svoj maksimum.
HR: Tko bi mogao biti nasljednik legendarne desetke koju ste godinama nosili na državnoj majici?
Zbilja u ovom trenutku ne znam. Teško je o tome eksplicitno govoriti. U današnjem nogometu dolazi do izričitog deklariranja na napadače i vezne igrače, ali ne vidim nekog kompletnog igrača koji bi obavljao obje dužnosti s jednakom vrhunskom kvalitetom, kakva se od mene uvijek tražila. Godinama su treneri kod kojih sam igrao tražili od mene da igram 60% obranu i, tek, 40% napad, što je danas veoma teško odigrati. Za tako nešto je bilo potrebno mnogo osobnog žrtvovanja za kolektiv, ali mi se čini da danas toga više nema u tolikoj mjeri. Nažalost, u izobilju mladih igrača koji dolaze, nema izrazitog srednjeg veznog igrača koji je u stanju držati cijelu momčad, povezujući sve linije u momčadi. Mali Ivan Leko koji je otišao u Malagu, ima ritam, ali mu nedostaje dinamika, Jerko Leko je, također, odličan igrač, ali nije po vokaciji centralni vezni, dok bih ipak Darija Srnu izdvojio kao najveći dragulj našeg nogometa u ovom trenutku.
HR: Gdje provodite najviše »umirovljeničkog« vremena?
Devedeset posto vremena sam u Zagrebu gdje živim skupa s obitelji, preostalih deset posto ostaje na putovanja između Milana i Bola, te ponekog izleta u nepoznate krajeve u kojima još nismo bili. g
