Arhiv tekstova
Medijska tuča u sudnici
Pompezno najavljivani »neprijatni« razgovor premijera Zorana Živkovića s urednicima vodećih beogradskih medija završio se, kako se i očekivalo, »konstruktivnim dijalogom«, »obostranim zadovoljstvom zbog susreta«, ali sa samo jednim opipljivijim ishodom: da ministar financija Đelić sasluša financijske pritužbe medija i eventualno sugerira smanjivanje visokih poreskih stopa.
Sve ostalo svelo se na prilično nervoznu svađu samog premijera i urednika nekih medija (uglavnom, iz sektora tzv. nezavisnih) oko toga je li bilo pritisaka na novinare, zloupotrebe izvanrednog stanja, je li šef Biroa za komunikacije Vladimir Beba Popović (čije smjenjivanje novinari traže, a Vlada ga po svaku cijenu brani) prijetio urednici Gordani Suši. Ali, i simptomatičnog prestrojavanja nekih glavnih urednika (RTS, PINK, Radio Indeks) u obranu vladinih funkcionara od optužbi i napada »interesnih medijskih lobija« okupljenih oko NUNS, ANEM-a, agencije Spektar.
Pokazuje se da su mediji i dalje jako podijeljeni po liniji iz Miloševićevog doba. Na jednoj strani su vodeći državni i paradržavni (a privatni) kojima je blizina vladajućoj oligarhiji način i stil rada, na drugoj korpus materijalno i tiražno siromašnih medija, kojima tržišna utakmica na osnovi kvalitete, bez obilate podrške države ili donacija iz inostranstva, predstavlja nepodnošljivo težak izazov. Vlada je, pak, u prilici da – ne ulazeći u suštinsku raspravu o stanju medija i stvarajući privid kako su joj svi jednaki, jer su »sada svi nezavisni« – medije prepusti njihovoj vještini preživljavanja i prilagođavanja, podstječući njihove međusobne svađe, dovodeći ih u poziciju da, na kraju, ili izaberu propast ili uđu u interesne Vladine sfere. Interventno se pojavljuje samo onda kada procijeni da bi mogla izgubiti dominantnu kontrolu. Zato je u tijeku izvanrednog stanja povukla neke poteze kojima osigurava tzv. doziranu prismotru nad informativnim sektorom, što kroz naknadno »dotjerivanje« Zakona o medijima (pojačavajući njegovu restriktivnost) , što kroz globalnu ambiciju da se sve što se tiče medija ne prepusti slučaju ili »demokratskoj stihiji.« Koaliciji DOS, što znači Vladi, potrebno je poslušno i disciplinirano novinarstvo, koje neće previše čeprkati po prljavom vešu vlasti, a dobro će poslužiti u propagandnoj pripremi kada se bude, recimo, donosio novi Ustav, birao predsjednik Srbije u Skupštini ili raspisali parlamentarni izbori.
Vlada, znači, ne odustaje od ambicije zadržati instrumente »sofisticirane« kontrole nad medijima, posebno elektronskim, dok novinari ne mogu ni sebe međusobno ubijediti da je njihova samostalnost i kritičnost prema vlastima moguća ako za svaki svoj problem (tiražni ili politički) rješenje traže od tih istih vlasti. Inercija »jedinstva države i sredstava informiranja« iz prethodnih sistema, a naročito podela iz Miloševićevog doba, i dalje ima jakog utjecaja na ponašanje obiju strana. Izvanredno stanje – Vladine mjere protiv nekih medija i novinara, njihov glorifikatorski odnos prema nekim potezima vlasti nakon ubojstva premijera, odnosno, inferiornost u reagiranjima na ambiciju Živkovića da izvanredno stanje dobro iskoristi – samo je potvrdilo staro pravilo da slabi mediji ne mogu biti neka ozbiljnija opasnost za režim. A tiraži vodećih dnevnih i tjednih listova u Srbiji su danas prava slika i prilika njihove moći i utjecaja. Dnevnici ne prelaze ukupnu cifru od oko 500.000 primjeraka dnevno, s tim što najveći tiraž otpada na tzv. tabloidno novinarstvo (Večernje novosti, Blic, Glas i donedavno Nacional). I najugledniji tjednici Vreme i Nin vrte se na tiražima od oko dvadesetak tisuća, zbog čega prave i takve komercijalne aranžmane (s kompanijom Karić i TV PINK) koji još više zbunjuju njihovu čitalačku publiku.
Od samog početka Vlada uza sebe ima tri vodeće TV kuće – RTS, BK i TV Pink – ali nastoji svoj monopol (i kontrolu) nad njima učvrstiti tako što će osigurati odlučujući utjecaj u predstojećoj raspodjeli radio i tv– frekvencija. I zato joj je jako stalo da sastav Radiodifuznog savjeta odražava upravo tu njenu ambiciju. Međutim, ona to čini do kraja nespretno i providno, da je afera oko nelegalnog izbora trojice članova tog budućeg moćnog tijela bila neminovna. Zato je, kršeći elementarnu zakonsku proceduru, za članove nametnula trojicu »svojih« kandidata: profesora i asistenta Filozofskog fakulteta Vladimira Cvetkovića, Nenada Cekića (bivšeg urednika Radio Indeksa) i izvjesnog Dragana Radenovića, za koga se ispostavilo da ne živi na Kosovu, iako je to bio jedan od ključnih uvjeta za njegov izbor. O svoj trojici se, međutim, među novinarima govori kao o velikim oponentima Veranu Matiću, glavnom uredniku RTV B 92. Radiodifuzni savjet je optužen za pristrasnost s namjerom (Vlade) da iz trke za dodjelu licenci za nacionalne TV frekvencije izbaci TV B 92.
Diskretna medijska »pobuna«, dakle, nije donijela ničeg novog. Čak ni pokušaj »tuče«. Pravo pesničenje desilo se, međutim, u jednoj beogradskoj sudnici, između dvojice »proslavljenih« novinara: Aleksandra Tijanića i nekadašnjeg vlasnika TV Palme Miodraga Vujovića. Nije, valjda, to nekakav nagovještaj… g
