Arhiv tekstova
Godine opasnog življenja
Svojedobno je, u vrijeme sutona Miloševićeve vladavine, Transparency international iznio podatke o razini korumpiranosti ove države prema kojima se uveliko nalazimo u društvu jednog Kameruna, Nigerije i Kenije, koji su, zajedno s tadašnjom Jugoslavijom, činili začelje svjetske liste korupcionaša. Stanje se, tvrde analitičari, samo u pojedinim segmentima izmijenilo, te je kancer korupcije nastavio izjedati tkivo ovoga mnogim nedaćama izmrcvarenog društva. Kako je priroda korupcije takva da buja upravo u uvjetima siromaštva, prognoze mogu biti vrlo pesimistične. Tome neveselom zaključku doprinosi i neuspjeh projekta zvanog Savjet za borbu protiv korupcije, kojeg je formirala »nova vlast«, ispravno uočavajući što bi prvo trebalo mijenjati. No, ispostavilo se da ono što je urgentno nije i lako, te se i sam Savjet počeo brojčano osipati. Napustio ga je najprije poznati novosadski odvjetnik Slobodan Beljanski, zatim profesorica dr. Zagorka Golubović, a nedavno i dr. Čedomir Čupić, također profesor Beogradskog sveučilišta, jedan od najglasovitijih boraca protiv Miloševićevog režima i njegovog (koruptivnog) načina vladanja.
Dr. Čupić za »Hrvatsku riječ« navodi da tijekom protekle godine, proglašene inače godinom borbe protiv korupcije, nije čak usvojen niti jedan antikorupcijski zakon, iako je Savjet još davno podnio svoje prijedloge za dva zakona – Zakona o financiranju političkih stranaka, i Zakona o spriječavanju sukoba javnog i privatnog interesa. Uz to, Vlada nije htjela ni razmotriti mogućnost donošenja zakona o porijeklu imovine, koji mnogi smatraju uslovom bez kojeg se ne može započeti liječenje od korupcije oboljelog sustava – te brojni novokomponirani bogataši mogu mirno spavati, zajedno sa svojim deviznim milijunima, čije se porijeklo može samo naslućivati. Sve to dakako govori o odsustvu prave volje da se problem riješi, što je i nagnalo ugledne članove Savjeta da u znak protesta odustanu od dosadašnjeg »tapkanja u mjestu«.
JESMO LI POKVARENI: Riječ korupcija ima korijen u latinskom jeziku, gdje ona označava upravo suštinu pojave – pokvarenost. Svijest o takvom svojstvu korupcije vrlo je prisutna i kod naših građana, pokazuju mnoga istraživanja, a taj se problem nalazi pri samom vrhu liste problema koji ih muče. Društvo u kojem se korupcija pojavljuje u visokom stupnju jeste društvo nepravdi, a potreba za pravdom jedna je od primarnih psiholoških potreba čovjeka – ono što je kisik za tjelesno, to je pravda za mentalno zdravlje ljudi, napominje profesor Čupić.
U razvijenim zemljama korupcija se pojavljuje u obimu od tri do pet posto, i to je neka granica koja se može tolerirati. Zemlje u tranziciji već su uspjele donekle ublažiti svoj (enormno visok) postotak i svesti ga na dvadesetak, kao što je slučaj sa Mađarskom, Rumunjskom, i Bugarskom. Češka i Poljska su došle do 15, a Slovenija je i u tome najdalje otišla, te je obim korupcije u njoj ispod deset posto.
Korupcija je kod nas, kaže dr. Čupić, sistematski posijana u vrijeme Slobodana Miloševića, a zapaćena je u svim oblastima života. Mnogi, međutim, smatraju da ova pojava u našem društvu ima mnogo dulju tradiciju, da je postala čak dio mentaliteta, te da veliki postotak građana smatra da se drugačije i ne može živjeti. Mlade generacije gotovo da i nemaju iskustvo normalnog funkcioniranja državnih službi, koje bi podrazumijevalo obvezu i odgovornost službenika prema potrebama građana, a ne zlouporabu tih ovlasti u vlastitu korist. Skoro da i nema ljekarske ordinacije, općinskog šaltera, ili nekog državnog ureda u kojem se na naše oči ne uvode stranke preko reda, što je samo majušan dio neprofesionalnog ponašanja predstavnika države, iza kojeg po pravilu stoji »protuusluga«.
Vrlo su brojni i maštoviti oblici korumpiranja, zlouporabe moći i vlasti, a pojavljuju se u apsolutno svim oblastima života. Korupcija se može definirati kao nelegalno i nelegitimno stjecanje bilo koje vrste dobiti, na račun općeg ineteresa građana, a uz pomoć državnih službenika koji vrše vlast. Ili, kako to jednostavno opisuju istraživači u beogradskom Centru za proučavanje alternativa – Monopol odlučivanja plus diskrecija, minus odgovornost jednako je korupcija! Organizacioni okvir u kojem se odvija korupcija je prije svega država i javni sektor, a ima je u državnoj administraciji, sudstvu, policiji, prosvjeti, zdravstvu. U jednom istraživanju o stavovima školske djece uočeno je da je čak i njih okupirao taj problem, jer se svakodnevno susreću s pojavom »poklanjanja ocjena«… I teško je reći koji je od svih tih slučajeva teži i pogubniji po zdravlje društva. Dobrivoje Radovanović, direktor Instituta za kriminologiju, napominje da su posebno teški oblici korupcije u policiji, i to oni koji nisu prosto uzimanje novca za usluge, nego su posljedica ideološke ili partijske pripadnosti. Ideološka i partijska korupcija je sve donedavno (?) postojala i u sudstvu, a manifestirana je kroz selektivnost u gonjenju i selektivnost u primjeni zakona. Posebno maligne posljedice ima pojava korupcije u državnoj sigurnosti, o čijim smo šokantnim razmjerama bili redovito informirani tijekom proteklih tjedana. Sve te oblasti, nakon policijske akcije »Sablja«, trebale bi biti reformirane, što podrazumijeva možda prije svega obračun sa korupcijom.
TAJNA JAVNIH RADOVA: Naročito unosan prostor za korupciju predstavljaju tzv. javne nabavke, gdje država odlučuje u što će se investirati novac građana. Kako taj segment državnih poslova nije bio reguliran nikakvim zakonom, o važnim ulaganjima u javnom sektoru, ili javnim radovima odlučivali su po svom nahođenju ljudi u vlasti, a sve se završavalo uglavnom po »burazerskom principu«. Poslove i mogućnost snabdijevanja državnih institucija dobivali su prijatelji, rođaci i »poslovni partneri«, a dio toga kolača u vidu obavezne provizije išao je, naravno, u privatne džepove raznih moćnika. Tako se dogadjalo da se izgradnja kojekakvih društvenih objekata plati višestruko skuplje nego što je stvarna cijena tih radova. Građani jednostavno nisu imali uvida u to, niti je postojao način da se takve odluke kontroliraju.
U zemljama koje imaju znatno razvijenije mehanizme kontrole sektora javnih nabavki, i pored svih demokratskih procedura koje podrazumijevaju javne tendere i licitacije, ipak se kroz tu stavku redovito gubi 15 do 20 posto društvenog novca. Sa sadašnjim budžetskim sredstvima Republike Srbije to je suma od blizu pola milijarde maraka – pod uvjetom da kontrola trošenja budžetskih sredstava bude kao u razvijenim zapadnim zemljama.
»I u privatizaciji imamo odlične primjere korupcije, podsjeća dr. Čedomir Čupić. Kada se raspisuju tenderi, a nema prave konkurencije, onda je nedvojbeno o njoj riječ. A da je donijet zakon o porijeklu imovine, svi koji se jave na tender morali bi pokazati odakle im novac. Ovako, omogućujemo raznim kriminalcima da legalno dođu do neke banke, ili strateške tvrtke, i na taj način operu svoj tko zna kako stečen novac… Korupcija je također i nepotizam, protekcija prilikom upisa djece u školu, ili poklon ljekaru koji nas liječi. »
Uvjet za stvaranje korumpiranog društva jest loša vlast, ali drugu stranu medalje nedvojbeno čine građani. Kako navode u Centru za proučavanje alternativa, građani smatraju da je davanje mita opravdano ako je to jedini način da čovjek ostvari svoj interes, interes svoje porodice, poduzeća ili države. »Trasa ide od prijateljske usluge, preko humanosti i solidarnosti, do isključivo ličnog interesa i gole političke usluge. Tim putem se tijekom devedesetih stiglo u korupciju koja se do te mjere raširila da je postala normalna – sastavni dio svakodnevnog života svih građana Srbije. Nitko više nije ni pomišljao da je to nešto loše. Naprotiv. Svi smo imali efikasno rješenje i bili zadovoljni. I svi imamo opravdanje, ali nitko nema načina da se odbrani od loših posljedica. Naš javni odnos prema korupciji je takav da ćemo je svi osuditi, ocjenjujući je kao krivično djelo za koje se ide u zatvor, krađu ili pljačku društvene imovine, a privatno, mnogi od nas su već pripremili plave koverte za rješavanje vlastitog gorućeg problema. »
TKO ĆE ČUVATI ČUVARE: Takav stav je dakako posljedica političke nemoći, ali i odsustva osobnog morala. Korupcija se osim zakonima spriječava i uvođenjem raznih kontrola i kontrolora u svim službama gdje postoje ovlašćenja. No, tu se istodobno postavlja pitanje svih pitanja demokracije, s kojim su se susretali i stari Grci, a koje glasi – tko će čuvati čuvare. Tko nam može garantirati da naš kontrolor neće biti korumpiran? Odgovor je, dakako, moral, jer se ne može baš sve pokriti zakonima. Postoji dio odnosa među ljudima koji je prepušten osobnom osjećaju časti svih nas. No, ako je taj osjećaj devalviran do besmisla, onda »pobjeđuje« onaj tko je više imun na takav moralni svrab.
»Korupcija je opasan način življenja, ocjenjuje dr. Čupić. Tamo, gdje se dozvoli da ona postane važeći način komunikacije s državom, uništava se čovjekova sloboda, a gradi društvo laži i ucjena, pri čemu su svi ucjenjeni – i onaj tko daje novac i onaj tko prima. Jedan od osnovnih uvjeta demokracije jeste ravnopravnost građana pred zakonom, a korupcija upravo to spriječava, stavljajući u neravnopravan položaj one koji ne žele da se korumpiraju, ili nemaju novca da korumpiraju druge. U takvom društvu nema ni slobode, ni pravde, ni jednakosti.« g
