Arhiv tekstova
Pisma
Subotica nije na Balkanu
U prošlom broju »Hrvatske riječi«, u članku »Ljubav prema mališanima«, piše da je vrtić »Naša radost« iz Subotice najstarija predškolska ustanova na Balkanu. Htio bih samo da podsjetim kako se niti Subotica, niti Vojvodina ne nalaze na Balkanu, već su zemljopisno gledano, oduvijek pripadali Srednjoj Europi. U desetljećima koja su iza nas, mnogi su pokušavali da Vojvodinu »premjeste« na Balkan, kome ona ni povijesno ni kulturno nikada nije pripadala. Jasno je da su iza takovih pokušaja uvijek stajali nečiji politički interesi.
Josip S. Pekanović, Sombor
g g g
Mje{avina razli~itih
Pojava ovog lista je dokaz da smo krenuli naprijed po pitanju tolerancije i međuljudskih odnosa i da, kao i u »carskim« vremenima, ova Vojvodina bude mješavina različitih i ravnopravnih nacionalnih grupa i konfesija. Ja se ne bojim i ne stidim, stanovnik sam Zemuna, a inače sam iz Odžaka. Zadnjih desetak godina sam tu, silom prilika. Nisam uspio otići van. Nadao sam se da su protjerivanja, rušenja crkvi i groblja, napadi, vrijeđanja i ostali produkti »crvenih i crnih« koalicija i kumova, prošlost. Pogotovo nakon ovih zadnjih mjesec dana. Ipak, razbijanje prozora na Evangelističkoj crkvi u Bačkoj Palanci, uz rušenje spomenika na groblju evangelista, kao i napad na Josipa Tikvickog, adventističkog pastora u Zrenjaninu, antimađarski letak na Telepu u Novom Sadu, nešto govore. Govore da moramo krenuti u borbu protiv ovog najprimitivnijeg vida ponašanja u društvu – nacionalne i vjerske netrpeljivosti. U protivnom, nemojmo tražiti da budemo u istoj grupi s Bavarskom, Tirolom, Alzasom, Češkom, Nizozemskom, već sa Tadžikistanom, Ruandom, Sudanom, Pakistanom, Alžirom.
Čovjek se zove Josip i drugačije vjeruje. Zbog toga je napadnut. Znamo zašto su bile »krive« crkve u Zemunu, Filipovu (B. Gračac) , Hajfeldu i Mastortu (N. Kozarci). Zato što ljudi nisu bili spremni da žive s drugima i nisu htjeli da prihvate da je upravo to ono najljepše – različitost vjera i kultura. A ti ljudi svoju kulturu ne poznaju, a svoju vjeru nemaju, ukoliko vjera nije upaliti svijeću i prekrstiti se prije pijenja piva u krčmi. Vjera, bilo koja kršćanska, uči da je Bog tvorac svega i da je čovjek »kruna stvorenja«. Šest zapovijesti je od deset dato za čovjeka, za njegovo dobro. I tko ima pravo da nekog ponižava i napada zato što se zove Josip i što se drugačije potpisuje.
U neznanju ljudi, prisvojivši samo ime neke vjere, čine zlo drugima, jer su sami iskompleksirani. Da bi se »dokazali«, oni će uglavnom napasti onoga tko nije u stanju da se brani. Bio to čovjek ili nadgrobni spomenik. To nisu uradili Vojvođani, ljudi koji poznaju svoju vjeru, a drugu poštuju, jer poštuju i samog Boga. To je djelo ljudi koji ovdje nisu dobrodošli, koji su sebe uvjerili da su ugroženi, pa izmišljaju »neprijatelje« – ljude, čovjeka, religiju, ideju, crkvu, nadgrobni spomenik. Kad bi sve zatrli, počeli bi sjeći bođoše, jer ne rastu na Kozari i Dinari. A da bi uradili to što su uradili, moraju koristiti noć i alkohol. Kukavica ništa ne radi svjesno ili javno.
Ovo je Vojvodina. Muzika Balaševića, Zvonka Bogdana, Janike Balaža, tornjevi koji se iz zraka ne prepoznaju čiji su, niti nam na čelima piše tko smo. Žito ima jednu boju u ljeto, a jednu u jesen. Kiša pada svima. Subotica je primjer. Evropa se vidi kroz Suboticu. Evropa neće čekati da mi potpuno »zakopamo« prošlost, a Minhen, Beč, Budimpešta, Pariz, neće trpjeti da bilo tko ruši spomenike, širi govor mržnje i napada svećenike. A znamo kako je apostol Pavao kazao »nema tu Jevrejina ni Grka«, jer smo svi pred Bogom isti. Pozdrav redakciji »Hrvatske riječi«, koja otvara nove putove Vojvodini da živimo kao sav normalan svijet.
Neven Popović, Odžaci
g g g
Opreznije sa ~injenicama i izno{enjem tvrdnji
Poštovani g. uredniče,
Dopustite mi da Vam na početku ovog kratkog javljanja uputim najiskrenije čestitke na svemu što ste Vi i Vaši suradnici do sada uradili. Obradujem se svakom novom broju »Hrvatske riječi«, i čitam ga od prve do posljednje stranice. Dakle, visoko cijenim ono što radite… No, nisam mogla »odoljeti« da ne reagiram na nešto na što se »upecala« i »Hrvatska riječ«. Radi se o sljedećem.
Nisam previše iznenađena s nestručno urađenom Pozivnicom Pučke casine za koncert u povodu 50. obljetnice opere Dužijanca, koji je održan 20. travnja 2003. u subotičkoj Gradskoj kući. Na njihovu sam se nepismenost i aljkavost pomalo i navikla, a regiranja na to bilo je već na stranicama »Hrvatske riječi.
Pa ipak, dopuštam si slobodu registrirati ovdje sljedeće. Ime čuvenog kompozitora, melografa, dirigenta tamburaških orkestara… nije kako je navedeno ženskog roda, to jest nije pozvana gošća iz Zagreba Julija Njikoš, već je riječ o osobi muškog spola – pozvan je čovjek po imenu Julije Njikoš. To nije samo uvreda za ovoga maestra već se radi i o nekorektnom obavještavanju javnosti. Drugo, obitelj Harkay Lendvay, koja je izvršila rekonstrukciju partitura prve i do sada jedine opere bunjevačkih Hrvata Dužijance ne zaslužuje da se u Pozivnici preimenuje u obitelj Markay-Lendvay. Treće, u Pozivnici je u biografskoj bilješci o dr. Josipu Andriću izostalo ono najvažnije za njega: da je bio šokački Hrvat, pripovjedač i glazbenik, te da je umro 1967., ali je zato navedeno nekoliko ne toliko značajnih momenata: da je bio suradnikom više novina, članom Hrvatskog glazbenog zavoda, predsjednik Hrvatskog tamburaškog orkestra »Zajc«… Osim toga, u pozivnici ima puno i jezičkih pogrešaka. Navest ću tek one najveće – grad Osijek se ne piše kao u Pozivnici Osjek, ne kaže se »povodom« nego »u povodu«…
No, mene više čude greške koje su Vaši novinari nekritički iz tog predloška prenijeli, osobito ona o Juliji Njikoš koja je »govorila« i ona o obitelji Markay-Lendvay. Ujedno, Vaš je nepotpisani novinar u tekstu »Dužijanca, opera bunjevačkih Hrvata« (»Hrvatska riječ«, br. 14., od 2. svibnja 2003., str. 27) nešto još i pridodao: nije istina da je đurđinski župnik mr. Lazar Ivan Krmpotić sačinio rekonstrukciju partitura za ovu operu! To je apsolutna neistina, to je podcjenjivanje napora obitelji Harkay-Lendvay. Istodobno ste u broju 13. »Hrvatske riječi« (tekst »Opera Dužijanca ponovno u Subotici«, str. 15) točno naveli da je mr. Lazar Ivan Krmpatić pronašao dionice ove opere na temelju kojih je obitelj Harkay-Lendvay rekonstruirala cijelu operu. Dakle, njegova je velika zasluga, ali mu ne treba zbog toga pripisivati i rezultate tuđeg rada. Stoga sam i ostala malo zbunjena, te se pitam da li Vi redovito čitate svoje novine!?
Budući da ste i Vi u »Hrvatskoj riječi« prenijeli nekoliko pogrešaka iz navedene Pozivnice, te napravili još nekoliko, bilo bi korektno javno se ispričati gospodinu Juliju Njikošu iz Zagreba, zatim obitelji Harkay-Lendvay, u smislu da se porekne tvrdnja da je mr. Lazar Ivan Krmpotić sačinio rekonstrukciju partitura za jedinu operu o životu bunjevačkih Hrvata – »Dužijancu«.
Ime i prezime poznato Uredništvu
Greške su uvijek moguće. I zbog naših i zbog tuđih, ispričavamo se svima koji su se osjetili pogođeni objavljenim netočnostima.
Uredništvo
