Arhiv tekstova

Ne­shvaće­ni ge­nij hr­vat­skog pje­sništva

Janko Polić Kamov rođen je 17. prosinca 1886. godine u Pećinama pokraj Sušaka u trgovačkoj obitelji. Nakon očeve trgovačke propasti obitelj 1902. seli u Zagreb, gde Kamov pohađa gimnaziju, ali zbog sudjelovanja u pokretu protiv Khuenova režima 1903. godine tri je mjeseca u sužanjstvu.
    Tijekom 1904., s jednom glumačkom družinom, putuje Dalmacijom i Crnom Gorom. S književnim radom započinje 1905. Veoma je slaba zdravlja, ljetne mjesece provodi kod brata Vladimira na Krku. U proljeće 1910. odlazi u Španjolsku i umire u bolnici u Barseloni 19. kolovoza.
APSURD, ANARHIJA I GROTESKA: Pseudonim Kamov potječe od biblijskog imena Kam, sina Noina. Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne, razdoblju u kojemu se, prema općoj ocjeni književne kritike, hrvatska književnost konačno priključila europskoj, u smislu stilskih i vrijednosnih određenja. To je vrijeme borbe umjetničkih praksi između artizma i realizma, s protagonistima Antunom Gustavom Matošem i Milanom Marjanovićem, ali Kamov ne pripada ni jednoj grupaciji, nego stoji kao samosvojna osporavateljska osobnost unutar hrvatske moderne.
    U kratkom vremenskom razdoblju od 1906. do 1910., kada umire u Barceloni, Janko Polić Kamov piše poeziju, prozu, drame, feljtone, članke, kritiku i eseje. Za vrijeme života objavio je samo dvije zbirke pjesama »Psovka«, Zagreb, 1907., i »Ištipana hartija«, Zagreb, 1907., kao i dvije drame »Tragedija mozgova«, Zagreb, 1907., i »Na rođenoj grudi«, Zagreb, 1907., dok je većinu ostalih radova objelodanio Dragutin Tadijanović u sabranim djelima, I-IV., Rijeka, 1958. godine.
    U Frangešovoj »Povijesti hrvatske književnosti«, Kamov je uvršten među najveće hrvatske pisce uopće, u društvo Marulića, Gundulića, Držića, Kranjčevića, Nazora ili Krleže. Tri temeljne odrednice: apsurd, anarhija i groteska, su dominante na kojima je izgrađena Kamovljeva literatura. Riječ je o egzistencijalnom apsurdu kao polazištu, radikalnoj anarhiji kao idejnom načelu i specifičnoj duševnoj grotesknosti kao oblikovanom spiritusu movensu.
POSEBAN JEZIK: Kamovljev avangardni projekt je naknadno prepoznat, jer Polićevi suvremenici nisu mogli ili nisu htjeli prepoznati njegov avangardizam. Kako piše Cvjetko Milanja »Polićevi suvremenici naprosto su, estetičkim argumentima, odstranili mogućnost da se u hrvatskoj književnosti i kulturi usidri onakav koncept književnosti koji je spreman poraditi na dekonstrukciji uvriježenih njezinih mitova, od estetičkih do povijesnih, od etičkih do pravnih, od erotskih do porodičnih, od sekularnih do sakralnih«.
    U Polićevoj lirici otkriva se poseban jezik, nesputan ničeanski individualizam, sfera tjelesnosti, kritička pozicija spram malograđanštine, te modernistička »estetika ružnoće«. Aleksandar Flaker ističe Kamovljev antitradicionalizam, te da svojom psovkom oponira »temeljnim toposima hrvatske književnosti«, a Matoš je napadao Kamova upravo iz svoje estetičke pozicije u ime koje se ne mogu podnijeti »ovakvi cinički atentati na jezik, harmoniju, ljepotu, o zdrav razum«, braneći konvencionalnu malograđansku etiku u ime koje optužuje Kamova za nepristojnost. U Polićevim pjesmama nema mjesečine i treperavih sanja, jednom rječju – sladunjavih i ispraznih tlapnji. Metajezičnu razinu poezije Kamova čine transhistorijske, antropološke, kozmogonijske konstante. Solarni motiv, koji se javlja i u njegovim prozama i dramama, simbolički prži sve tradicionalne i društvene shematizirane matrice ponašanja, kojima se normira subordinacija svijeta koji se miri sa status quo, vraćajući ih izvornosti i nepatvorenom životu. Ozbiljnije iščitavanje Janka Polića Kamova iziskuje poznavanje važnije literature o Kamovu, u koju spadaju znanstveni radovi Uglješe Kisića i Ljiljane Đurđan, doktorska radnja Darka Gašparovića, studija Aleksandra Flakera, kao i radovi Cvjetka Milanje o pjesništvu Janka Polića Kamova.