Arhiv tekstova
Od koncentracionih logora do sjaja ekrana
Danilo Kiš je u svom eseju povodom dodjele književne nagrade »Veliki zlatni orao« grada Nice 1980. godine, u objašnjenju svoje poetike, sveo saznanje koje čini suštinu njegovog pisanja na dvije kontradiktorne pozicije, izražavajući ih figurama »jogija« i »komesara«. Za Danila Kiša pozicija »jogija« je modus metafizičkog, upućenog na ontološko, stanje koje karakterizira »obuzetost posljednjim pitanjima (života i smrti)«, koje se prepliće s pozicijom »komesara«, koja izražava način nekog zbivanja ili postojanja društveno-povijesnog. To je pozicija »čovjeka koji metafiziku svodi na sociologiju, nalazeći u društvenom statusu totalitet bića«.
Tumačenje ljudske situacije, koja se prelama upravo u takvom načinu gledanja na egzistenciju – dijalektičkim preplitanjem historijskog i aktualnog zla sa univerzalnim vrednotama etike i kulture, karakterizira i knjigu Slavoja Žižeka »Manje ljubavi-više mržnje«. U toj knjizi Slavoje Žižek (1949.) promišlja o mjestu i ulozi čovjeka u post-nacionalno-državnom i liberalno-demokratskom procesu, koji se odvija na početku 21. vijeka.
Uz uvid u činjenicu da smo svjedoci bujanja novih mnogostrukih političkih subjektiviteta (klasnih, etničkih, gay, ekologijskih, feminističkih, religijskih) , Slavoj Žižek ističe paradoks da to »bujanje mnoštva« u epohi postmoderniteta, u kojoj dominira zaključak o sve manjoj relevantnosti klasnog antagonizma, upravo zavisi od »temeljnog Jednog«, koji proizvodi simulakrume razlike koji su u stvari ponavljanje »perverzne Istosti koja služi kao sadržatelj tog mnoštva«. Prema Žižeku, ukinuta je ideja antagonističkog jaza, koja utječe na cjelokupno društvo. Kao bezopasna kompenzacija proizvedena je temeljna i sveprožimajuća istost, putem simulakruma »bujajućeg mnoštva«, stvarajući privid razlike mnoštva kulturnih zajednica, životnih stilova, religija ili seksualnih orijentacija, jer sva ta društvena polja sadržatelj su aktualnog društva, koje je bez elementa antagonizma i stoga nisu subverzivna po ideju »Trećeg puta« globalnog postkapitalizma.
Promišljajući o univerzumu Istosti, Žižek ističe da se glavna forma privida političke razlike generira kroz dvopartijski sistem, koji je privid izbora, jer izbora zapravo i nema, jer »taj politički izbor – Socijaldemokrati ili Demokršćani u Njemačkoj, Demokrati ili Republikanci u Americi – neizbježno podsjeća na ono što nas čeka kada zatražimo vještački zaslađivač u nekoj američkoj kafeteriji: sveprisutna alternativa između Nutra-Sweet Equal i High and Low, između plavih i crvenih kesica«.
Uz nastojanja da postavlja pitanja i traži odgovore o mnoštvu, koje buja na pozadini sveobuhvatnog Jednog u kontekstu trendova globalne ekonomije, Žižek u svojoj knjizi pokušava analizirati radikalno političko zlo, koje se u 20. vijeku najočitije ispoljilo tijekom staljinističkih procesa i postojanjem nacističkih koncentracionih logora. Žižek kroz te stravične primjere također promišlja hegemoniju »perverzne Istosti«, ostajući kod izvornog grčkog, kao i Gramscijevog poimanja, da je hegemonija prihvaćanje vladavine u očima onih kojima se vlada.
Uz Žižekovu analizu radikalnog zla, za sve one koji traže ključ za objašnjenje tih užasa i vladavine »banalnosti zla« (Hannah Arendt), nezaobilazno je štivo roman Arthura Koestlera »Pomračenje u podne«, u kojem je pisac direktno oblikovao svog Nikolaja Salmanoviča Rubašova prema Kamenjevu, Zinovjevu, Pjatkovu, Rikovu, Tomskom, Buharinu i Radeku, pišući o razlozima zbog kojih su ti ljudi pristali da ponižavajuće lažu protiv samih sebe i svoje revolucionarne prošlosti.
Jedan drugi pisac, Jovica Aćin, gotovo se opsesivno bavio temom logora. Uz to što je uredio čuveni broj književnog časopisa »Polja«, posvećen logorskoj literaturi, tijekom dvadesetak godina nastajala je njegova knjiga »Gatanja po pepelu« (o izgnanstvima i logorima) . U toj knjizi pokušao se nositi s pitanjima logorskog univerzuma, koji je prema njegovom mišljenju osvojio prošlo stoljeće. O licu i naličju postojanja koncentracionih logora upečatljivo govori slučaj Rudolfa Vrbe, koji je uspio pobjeći iz Auschwitza, pošto je tamo proboravio od 1942. do 1944. godine. Kada je Vrba u Slovačkoj pronašao svoju majku, ona mu je odmah prebacila da je nemoguć dječak: »Nisi mi čak ni pisao u protekle dvije godine, nijedan jedini put, čak mi ni svoju adresu nisi poslao«. Aćin piše kako je Vrba ljudima pričao, ali ovi nisu shvaćali. Ni njegova majka nije mogla pojmiti kako to da joj sin, ma bio tamo i u nekom Auschwitzu, nije poslao barem svoju adresu.
Baveći se temom hegemonije i političkog zla, Slavoj Žižek svojom knjigom potvrđuje neugasivu težnju za redefinicijom subjekta u težnji za ustanovljenjem nepatvorenog identiteta subjekta u kontekstu postmodernog svijeta globalne civilizacije, u svijetu kulture koja se zasniva na brzini i na depersonalizaciji. Žižekova knjiga je potvrda opstojanja ontološkog modusa koji je u oporbi spram korupcije klasa i masa i simulacijskih modela proizvodnje realnog bez porekla realnosti, dok je Žižekovo određenje spram krucijalnih fenomena 20. vijeka, određenje spram Auschwitza i Kolime, potvrda da literatura, kao to ističe Danilo Kiš, ipak, nečemu služi. Ljudskoj savjesti.
Zvonko Sarić
