Arhiv tekstova

»In­sti­tu­ci­o­nal­ni okvir« Li­na Ve­lja­ka i Ar­se­no­va »Ki­no­te­ka«

»Institucionalni okvir« Lina Veljaka

»Tek za deset godina, ukoliko sve bude u najboljem redu, u privrednom i socijalnom pogledu, Hrvatska će dostići razinu iz 1989. godine. Kada je riječ o Srbiji, situacija je još, mnogo teža. »Ovo bi mogla biti srž knjige »Institucionalni okvir« Lina Veljaka, profesora ontologije i teorije saznanja na Filozofskom fakultetu zagrebačkoga Sveučilišta, knjige, što je rezultat prve od tri faze regionalnoga multidisciplinarnoga projekta »Između autoritarizma i demokracije«.
Autor u svome djelu naporedo istražuje političke sustave i prateće okolnosti u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Profesor Veljak konstatira i kako je period posljednjeg desetljeća, obzirom na prijelaz s jednopartijskog na sistem parlamentarne demokracije, u velikoj mjeri bio upropašćen, neizrabljen »praznim hodom«, i da je mnogo više izgubljeno i vremena i energije no što je energija iskorištena za pozitivne promjene i porinuća u suvremene tokove društva. Nacionalizam, u svom najgorem vidu, šovinizam, prisutan je i dalje, tvrdi autor i nastavlja kako se tu »ne radi toliko o nacionalizmu, no, o korišćenju i proizvodnji etnocentričnih i retrogradnih svjetonazora kao dominantnih, a u svrsi legitimiranja političke moći. » Tako je pronađena formula najprije u Srbiji, potom i u Hrvatskoj, »branimo ugrožene nacionalne interese«, koja dopušta gotovo sve, uključujući i učvršćivanje vlastite opozicije kao suborca za sve nečasne rabote. Glede promjena u Srbiji Veljak smatra da će europska integracija tu teći mnogo sporije no što bi to bilo nužno, jer još uvijek ne postoji jasan izraz političke volje da se raskine s prošlošću, niti dosegne ta toliko pominjana »katarza«, kroz očišćenje, pokajanje. U svezi trenutačne stabilnosti na Balkanu autor iznosi gledište kako je ona u velikoj mjeri nametnuta od strane međunarodne zajednice, te ovisi o njoj, a ne spontanom odnosu ne tako davno još zaraćenih strana. Postavivši sebi pitanje – je li povijest na ovim nesretnim prostorima učiteljica života ili su narodi što tu žive loši đaci koji su osuđeni vječno je ponavljati, profesor Veljak odgovara kako je u biti tu temeljni nedostatak političke kulture, što je izrazito ograničavajući faktor, da ljudi ovdje krenu učiti na greškama iz prošlosti, svježije, ali i one davne: »Ako zanemarimo mitsko desetljeće parlamentarne demokracije u Srbiji od 1903. godine do početka Balkanskih ratova, mitskih stoga što je faktor demokracije bila pučistička vojska, što se često i olako zanemariva, onda zapravo nijedna od ovih zemalja, na ovim prostorima, nije imala prilike oblikovati demokratsku političku kulturu, nijedna zemlja nije imala normalan demokratski period do Prvog svjetskog rata. Tek je, eventualno, vlada Cvetković-Maček iz 1939. godine bila prva koja je imala šanse započeti sa stvaranjem građanske demokracije, kakve-takve. Nakon Drugog svjetskog rata znamo da o demokraciji nije bilo niti govora«.

Arsen Dedić:
»Kinoteka« (Cantus, 2002.)

Volite li Igora Krimova? To je mladalački spisateljski pseudonim Arsena Dedića, doajena hrvatske i europske, ali i ex-Yu poezije i glazbe, najznačajnijega kantautora suvremene popularne glazbe s ovih prostora. Pojavio se u vremenu veselja, Tita i Judinih poljubaca, diplomirao flautu, volio žene, i one njega, ostavljao i bivao ostavljan, neke od tih veza inspirirale su nastanke ponajljepših skladbi ovog genija rodom iz Šibenika - »Milena«, »Moderato cantabille«, primjerice, o, i za Milenu Dravić i Božidarku Frajt. Zavolio je Gabi Novak na putu za Auschwitz, još uvijek je voli. Sin Matija im je vrhunski jazz-pijanist, kći Sandra svakoga jutra joggira s Madonnom, Madonna s tjelohraniteljima uz Venice Beach, Sandra sa svojim psom. Publicirao je tridesetak albuma šansona, od kojih je svaki (p)ostao evergreenom. Publicirao je desetak poetskih knjiga. Tiskali su mu zbirku pjesama na talijanskom, kao i knjigu eseja. Skladao je i za dalmatinske klape. »Vratija se Šime« je skladao i ispjevao. Da nije bilo njegove »Ne daj se, Ines«, Rade Šerbedžija ne bi bio što je (danas). Da nije bilo njegovoga »Lošeg vina«, ne bi to bili ni »Bijelo Dugme«. Zbog njega je u rječnike južnih Slavena unijeta riječ »pjesmar«, označavajući autora koji piše, sklada, izvodi, živi svoje rime. Zarad njegovog albuma »Homo Volans« je pokojna Margita Stefanović iz »EKV« onako osmislila drugi i treći album svoje skupine. Albumom »Kinoteka« Dedić nije rekao ništa novo o sebi, ali je potvrdio svoj status najbitnijeg »pjesmara« ovog dijela Europe, premda se i »estradni život troši poput krede«, kako sam autor pjeva u uvodnoj numeri albuma. Od skladbi bih izdvojio sjajno iščitavanje pjesmi »Le Meteque« Moustakija, te »Never More«, kao i vrsnu »Posljednji tango u Đevrskama«. Dedić ostaje nedostižni majstor, umjetnik trajno u dosluhu s prostorom djetinjstva.               g