Arhiv tekstova
Praćenje »nepostojećeg« problema
Hrvati u Vojvodini, njihov položaj i status, kao i pitanje ostvarivanja, kršenja ili povreda ljudskih i manjinskih prava, bili su, kao što je to uostalom slučaj i s drugim manjinskim zajednicama u Srbiji i Vojvodini, predmetom mnogih izvješća različitih vladinih tijela, zatim istraživanja i izvješća nevladinih organizacija, a gdjekad takvu praksu nalazimo i kod pojedinaca. Ova su nastojanja i aktivnosti često dobivala i svoje pisane oblike, koji su onda bili dostupni i široj javnosti.
Ukoliko se, pak, analitički sagleda cjelina ovih izvješća, može se o njima iznijeti sljedeća opća ocjena: praksa pisanja izvješća o položaju, ostvarivanju i kršenju ljudskih i manjinskih prava i kod srbijanskih nevladinih organizacija, ali i kod vladinih tijela, počela se relativno kasno ostvarivati, a tek u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća imamo češće objav-ljivanje ovakvih izvješća.
PRAVNA ANALIZA: Aktivnosti na ovome planu kod nevladinih organizacija nekako su »eskalirale« koncem devedesetih i na prijelazu u III. tisućljeće, a državna tijela, pak, ovome poslu intenzivnije i sustavnije pristupaju tek nakon prevrata u listopadu 2000. godine. Ova činjenica je uzrokovala sljedeću konstataciju: postoji daleko veći broj izvješća koje su uradile nevladine organizacije, pri čemu je sam broj nevladinih organizacija, koje se tom aktivnošću bave, relativno mali.
Spomenute se činjenice mogu, čini se, prosto tumačiti, s jedne strane, nepostojanjem nevladinih organizacija na početku devedesetih koje su bile specijalizirane za ovu oblast. S druge strane, na djelu je u to vrijeme manjkalo i svijesti da se manjinski problem prihvati kao društveno značajan, a nedostajalo je i spremnosti da se on onda kao takav različito prati, administrira i servisira. S treće strane, na to su utjecale i političke prilike u Srbiji, koje su, često namjerno, skretale pozornost javnosti k drugim problemima. Podsjećanja radi, navest ćemo da je ideološki temelj Miloševićeve političke paradigme, po pitanju odnosa prema položaju i pravima manjina u Srbiji, bila čuvena floskula da je ovaj problem u Srbiji, to jest Vojvodini, »uspješno riješen«, te da, budući da je to tako, on kao problem i ne postoji!
Za većinu izvješća o položaju, ostvarivanju i kršenju ljudskih i manjinskih prava, koje ćemo u ovom feljtonu registrirati i obraditi kroz prizmu načina recepcije Hrvata u Vojvodini, vrijedi da su oni primarno određeni »pravnom« vizurom promatranja ovog problema. Manjinske se zajednice u njima, naime, recipiraju prije svega putem analize njihovog pravnog statusa, to jest polažaja, te kvantitativnim mjerenjem ostvarivanja ili neostvarivanja, to jest kršenja, cjelokupnog korpusa ljudskih i manjinskih prava.
Formalno promatrano, u ovisnosti o obimu, izvješća imaju veći ili manji stupanj uopćenosti, kako u pristupu tako i u samoj elaboraciji predmeta, a u ovisnosti, pak, o cilju koji žele postići, ona mogu biti ideologijski posve obilježena i pristrasna ili, pak, predmetu istraživanja pristupaju ideologijski neutralno i nepristrasno, te donose istinite sadržaje. Naravno, ona ideologijski utemeljena i pristrasna mahom su državna, te kao takva često operiraju netočnim podacima, a mnoga od njih i površno zahvataju problem. No, za narav recepcije Hrvata u Vojvodini u većini izvješća postoji dodatna poteškoća, a što je izravni proizvod politike Miloševićevog režima, u vidu tretiranja Bunjevaca kao zasebne etničke skupine.
KRONOLOGIJSKI SLIJED: Pa ipak, unatoč tim i takvim svojim značajkama, dokumentarna vrijednost svakog izvješća ponaosob je, čini se, teško mjerljiva, osobito ukoliko se ona promatraju u kontekstu ukupne cjeline svih izvješća. Na temelju toga smo se i odlučili da ih ovdje upravo tako i objavimo. Nastojali smo, pri tom, donijeti informaciju o svakom izvješću koje je u SR Jugoslaviji ili Republici Hrvatskoj objavljeno i koja teritorijalno pokrivaju i područje Vojvodine ili pak govore o Hrvatima u Vojvodini.
Opredijelili smo se da prikupljenu i obrađenu građu iznosimo kronologijskim redom nastajanja, a podijelili smo je prema jednom kriteriju – vrsti izvješća. Naime, među izvješćima razlikujemo ona a) opće provenijencije – izvješća koja cjelovito i obuhvatno obrađuju položaj ili stanje ljudskih i manjinskih prava, te se u njima piše i o ostvarivanju ljudskih i/ili manjinskih prava i/ili položaju svih manjina, i na ona b) partikularne provenijencije – izvješća u kojima se ili govori o ostvarivanju ili kršenju tek pojedinih prava ili se, pak, promatra (ne) ostvarivanje prava kroz prizmu položaja jedne zajednice, naravno, u našem slučaju radi se o hrvatskoj. Drugim riječima, usvojivši ovo načelo razdiobe, nismo u strukturiranju građe pravili dodatna diobena razlikovanja (npr. prema kriteriju da li su ona državna ili nevladina, ili, pak, da li su manjeg ili većeg obima ili prema načinu obradbe.
Naime, osim standardnih, najnužnijih bibliografskih podataka o izvješću (autor, zatim naziv, izdavač, mjesto i godina izdavanja, te broj stranica) u prikazu recepcije Hrvata u Vojvodini u izvješćima vladinih i nevladinih organizacija o položaju, ostvarivanju i kršenju ljudskih i manjinskih prava – koja ćemo objaviti u narednih nekoliko brojeva – nastojali smo uz svako izvješće donijeti još i sažeti opis sadržaja izvješća te kratki ukaz na način na koji su obrađeni Hrvati. Pri tomu se nismo ustručavali iznositi i ocjene o kvaliteti urađenog. Pa ipak, namjerno ćemo izostaviti donošenje konačnog i sumarnog zaključka, koji bi se morao donijeti nakon analize svih izvješ-ća, iz jednostavnog razloga što to prevazilazi našu temeljnu namjeru. g
