Arhiv tekstova

Kao i nekoliko prijašnjih nedjelja, i ova, dvadeset i deveta kroz godinu, nastavlja prenositi Isusovo poučavanje u prispodobama. Ovonedjeljna prispodoba više zvuči poput neke bajke u kojoj je glavni lik kralj, ali rasplet joj je vrlo neobičan, gotovo nemoguć u našem svijetu.

 

NEUZVRAĆEN POZIV

 

U središtu prispodobe je kralj koji poziva na svadbenu gozbu svog sina. Međutim, nitko se do uzvanika ne odaziva kraljevu pozivu (usp. Mt 22, 2-5). Ovo je vrlo neobična situacija, jer tko se ne bi odazvao kralju. Ljudi bi učinili sve da dobiju poziv na pir nekog uglednika, a ne da bi ga odbili, osobito kada je riječ o kralju. Biti gost na takvom događaju stvar je prestiža, isto kao što se odbijanje može povezati s prijezirom. Kralj tri puta šalje svoje sluge da pozivaju na pir. Prvi put uzvanici jednostavno ne žele doći, drugi put ne mareći odlaze obavljati svoje svakodnevne poslove dok neki čak ubijaju kraljeve sluge. Zato kralj treći put zapovijeda slugama da na gozbu pozovu sve koje nađu na ulici, ne birajući (usp. Mt 22, 3-8). 

Gozba o kojoj je ovdje riječ je Božje kraljevstvo, a kralj koji poziva je sam Bog. Vrata njegovog kraljevstva otvorena su stoljećima i stoljećima, i sve to vrijeme on neumorno poziva na pripravljenu gozbu. Ali, doživljava odbijanje. Što su oni koji stalno govore kako za nedjeljnu misu, molitvu ili sakramente nemaju dovoljno vremena, nego oni koji su odbili kralja i otišli za svojim poslom. Zar je nešto važnije od Božjeg kraljevstva, od vječnosti? Ili, što su oni koji misle da ići u crkvu i biti pobožan nije moderno, da je to za stare žene pa će se i oni možda okrenuti Bogu kada ostare, nego oni koji su hladnokrvno odbili kraljev poziv. A ovi što su ubili kraljeve sluge mogu se izjednačiti s onima koji za Boga ne mare, koji ga odbacuju bez imalo grižnje savjesti, niječu njegovo postojanje, ili smatraju da im on nije potreban, jer je čovjek dovoljan samom sebi.

Međutim, iako je odbijen, Bog ne prestaje pozivati. To što kralj na kraju poziva sve koji su se zatekli na ulicama i trgovima, znači da Bog u svoje kraljevstvo poziva svakog. Ne pravi razlike među ljudima, onakve kakve sami ljudi prave. Kod njega nema marginalizacije, etiketiranja, odbacivanja, jednaku šansu daje svakom, a na čovjeku je hoće li ili neće tu šansu iskoristiti. Bog želi prijateljstvo s čovjekom, želi čovjeka blizu sebe, želi mu dati sve i uvesti ga u svoje kraljevstvo, ali čovjek često to odbacuje. Osobito ako mu se životne okolnosti poklope tako da mu se čini kako sam sebi može sve priskrbiti te da mu Bog ne treba uvijek, nego ponekad. On želi biti čovjekov prijatelj, ali ne tako da se čovjek s njim poigrava. Za pravo prijateljstvo potrebna je iskrenost i privrženost s obje strane, pa se čovjek često pokaže kako nije Božji prijatelj jer ga ne želi pored sebe. 

 

SVADBENO RUHO

 

Isusova prispodoba iznenađuje i time što kralj na kraju, kada pozove na gozbu sve, izbacuje i kažnjava čovjeka bez svadbenog ruha (usp. Mt 22, 11-13). Kakva se poruka krije iza ovog dijela prispodobe, pitanje je na koje su dani različiti odgovori. Jedan od tih odgovora,  koji poziva na razmišljanje i preispitivanje je onaj našeg bibličara Ivana Dugandžića: »Slikovito rečeno, svadbeno ruho nije ništa drugo već poziv kao nezaslužen dar koji su svi, osim toga jednoga za zahvalnošću prihvatili i sukladno tomu se ponašali. Teološkim rječnikom, to je milost koju treba sačuvati. Ta riječ važna je s obzirom na Crkvu. Ako je ona naslijedila povijesnog Izraela koji je proigrao poziv, to ne znači da i ona neće na kraju biti podvrgnuta sudu. Povijest Crkve nam nažalost pokazuje da je Crkva u mnogim krajevima ostala bez svadbenog ruha. Već u Novom zavjetu pisac Knjige Otkrivenja u Kristovo ime upućuje oštru opomenu sedmerim crkvama po gradovima Male Azije, u kojima je počeo hladnjeti žar kršćanskog života. Ta upozorenja su se ostvarila. Danas u tim gradovima gotovo da nema traga kršćanstvu. Nisu sačuvali svadbeno ruho milosti i bili su izbačeni iz zajedništva svetih. Treba se ozbiljno zamisliti, ne događa li se danas nešto slično u nekoć kršćanskoj Europi iz koje su misionari širili kršćanstvo diljem svijeta.« Dakle, nije dovoljno prihvatiti poziv trenutno, nego milost poziva sačuvati, živjeti svoje kršćanstvo dostojno Kristovog imena koje smo dobili na krštenju, kako bi se u vječnosti našli među malobrojnim odabranicima u Božjem kraljevstvu (usp. Mt 22, 14).