Arhiv tekstova

Neki krajevi nikako da nam izađu iz smiješka. Vojvodina je takva i u njoj Srijem, Banat i Bačka! Kad smo s gradištanskom župom išli na hodočašće u Mariajudd u Mađarsku – župnik je, ne bi li nas što više priljubio molitvi, rekao  »Nemojte gledati kroz prozor! To je isto kao i kod nas – sve ravno! Nemate što vidjeti!« Kakva pogreška! Ništa i nigdje nije posve isto, makar nas život na koncu zna poučiti da jest, ali još nije konac! Barem se ufamo. Lijepo je puštati proljeće u krajeve koje si zavolio zimi. Stići u ljeto, dočekati jesen. Lijepo je imati godišnja doba. Lijepo je imati svoj jezik i točno znati kad ćeš što reći njime, kad onim što je isto tvoj, ali daje drugačiji sjaj zbilji i ne zasijeca je onako oštro kao tvoj materinji. A onda je možda najljepše – nadići i sebe i susjeda i biti dio neke veće cjeline. Govoriti jezikom u kojem jest sudjelovao i materinski i jezik otaca, ali i jezik svih onih s kojima te veže duševna i duhovna srodnost. Jezik! To je nekoć bilo ime za narod. I još je.   

 

Doći na svijet, dospjeti u jezik

 

Koine – to je bio jezik kojim su se sporazumijevali stari Grci. Zajednički jezik koji ih je izdizao iz zavičajnih ograničenja i ujedinjavao ih. Jer starih je Grka bilo posvuda na cijelom Sredozemlju. Mi danas kažemo standardni ili književni jezik. I Hrvata ima posvuda. Zato im je potreban taj njihov književni jezik. Kad je to Krleža priznao potpisavši Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, onda o drugima, manje bahatim prema vlastitoj baštini ne treba ni govoriti. Potrebno je imati neki okvir, okvir za sliku. Potrebno je izdići se iznad svojih prilika.  Barem ponekad osjetit će svi tu potrebu. Lijepi su zavičajni govori, još su ljepša narječja – ali najljepše je imati mjesto gdje se možemo naći i dati svoj doprinos, svoju riječ – prodahnuti svojim dahom i svojim ritmom našu zajedničku imovinu. I ne samo zajedničku imovinu, nego našu zajedničku bit, naš zajednički bitak i naše zajedničko biće.  

Doći na svijet, dospjeti u jezik, kaže Peter Sloterdijk. Umijeće sporazumijevanja postalo je način bivanja u svijetu. Suglasje da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Sklad da svoj život otpjevaš i pjesmu preneseš dalje. Odsviraš, odigraš i svekoliku igru preneseš dalje u novo prvenstvo. Otplačeš i plač preneseš dalje. Smijeh i veselje. Želju za životom! Vječnim! Da ostaneš u istoj vjeri i ufanju u ljubavi, a opet im daš svoj lik i znamen, i biljeg i pečat, i žig i mig. Daruješ im svoj duh i tijelo. Postaneš sam svoja riječ! U našem književnom i materinskom jeziku, koji je jedan te isti. Riječ je o stupnju pripadnosti. Čovjek ipak mora znati čega je dio. Što ga nadilazi. Što je moje, a što naše. 

 

Pritoke i rijeka

 

I govor se može standardizirati, imati svoje rječnike i književna djela i svoje granice prostiranja, poput govora gradišćanskih  Hrvata, ali to nije prestao biti hrvatski jezik. Zašto dio Bunjevaca hrvatskom jeziku zatvara vrata? Zašto pritoka ne želi u matičnu rijeku? Je li izabrala neku drugu maticu? E, morat će kopati kanale! I podzemne i nadzemne brane graditi i skratiti riječni tok – ne bi li ušla u drugu maticu. Samo da ne ostane sve na otrovanim lokvama, što bi rek’o Viktor Vida. Sunce malo zapeče, eto naše sreće, i one ispare, isuše se i osuši se i nepce i pod njim jezik. Ni beknut ni kreknut – ni mukaet ni zuc! Tuc-muc! I – čiča miča, gotova je priča! A pričom se može, unatoč sveprisutnom izumiranju, produžiti život barem za tisuću i jednu noć, kako nam pokazuje primjer Šeherazade. Ona pričaše i šeherašezašadaše… i pobudila je zanimanje razočaranog kralja – privoljela ga i uzljubila i, umjesto glavosjeka, svanuo joj dan vjenčanja – tamo bili, ili, pili i jezik nam ostao na mokrom – sigrao se i ne bio trom – nego živ i živahan, jer govor je uvijek borba za život. Jesmo li sve rekli i ostali živi? Vidjet će se! I čuti!

Na kraju, ono po čemu pamtimo neke krajeve uvijek jest čovjek, čovek, čovik… Jesu ljudi. Što oni jesu i kako oni sebe zovu može i nakon standardizacije početi priču novu. U konačnici – možda ipak bude hrvatska. I od drugova je davno rekao da će biti hrvatske države samo kad Sava poteče uzvodno. I potekla je! Javili su na vijestima. Natjerao ju je Dunav. Kratko, reći će netko. Uglavnom, bila je krenula uzvodno. Tako sada još uvijek imamo državu Hrvatsku i hrvatsku maticu. Kakvi smo mi, takva je i ona i još malo bolja. Do neke nove kletve koju ćemo preobratiti u blagoslov. To je hrvatsko umijeće. Ako to umijete, morate znati – niste ništa drugo nego – Hrvati! Bog!