Arhiv tekstova

»Fijaker stari ulicama luta i sobom nosi zaljubljeni par, cijele noći snijeg polako pada, a dvoje mladih grije srca žar...« Tako je o Somboru i fijakerima pjevao i pjeva Zvonko Bogdan. Tko zna, možda su baš ta pjesma i ona o Jagri fijakeristu i pridonijele tomu da Sombor nije samo grad zelenila već i grad fijakera, jer imali su fijakere i fijakeriste i drugi gradovi, ali samo se za Sombor kaže – grad fijakera. Ne bez razloga. Još prije četiri desetljeća mogao se Sombor pohvaliti kako ima njaviše fijakera u srednjoj Europi. Danas se taj »ponos« Somboraca sveo na samo jedan turistički fijaker.

Uređena služba

 

Fijakeri su bili popularni u svim većim gradovima Austro-Ugarske. Kako je Sombor u to vrijeme bio značajno središte u ovom dijelu i imao status grada, vrlo su brzo fijakeri postali značajni i u Somboru. Njihov je broj bivao sve veći, pa je gradski Magistrat svojom odlukom propisao tko i kako može biti fijakerist. Fijakerska se služba u Somboru počela razvijati izgradnjom somborskog željezničkog kolodvora 1869. godine. Tada se broj fijakera u Somboru, koji su prevozili putnike od kolodvora do grada, popeo na više desetina. Od Milana Stepanovića, somborskog kroničara, doznajemo i zanimljive podatke koji se odnose na samu fijakersku službu i njena pravila. Mjesta u gradu  na kojima su fijakeri bili smješteni zvala su se »placevi«, dok su fijakeristi bili podijeljeni u bande. Svaki član bande je znao kad i na kojem placu ima redoslijed dežuranja i iščekivanja mušterija. »Od 1884. godine u gradu je postojao i Gradski pravilnik o radu fijakerske službe, koji je predviđao da fijakeristi moraju biti čestiti i pristojni ljudi, vični kočijašenju, dobri poznavatelji rasporeda gradskih ulica i trezveni dok voze. Fijakeri su, prema odredbama pravilnika, morali biti u dobrom stanju, lijepoga izgleda, čisti i održavani, a konji dobri i zdravi. Stanični prostor morao je biti čist od svake prljavštine ili otpada, a u sušnim danima i zaliven. O činjenici da su fijakeristi u to vrijeme govorili jednako dobro i srpski i mađarski i njemački jezik, suvišno je i govoriti«, priča nam Stepanović.  Čini se kako se u pretprošlom stoljeću mnogo više vodilo računa o redu, pravilima ponašanja i nacionalnoj toleranciji. Možda bi ovaj pravilnik trebali pročitati oni koji danas Somborce prevoze u poluraspadnutim automobilima, obučeni u trenerice, neljubazni i neraspoloženi. I ne samo oni, već i oni koji im daju dozvole za rad.

 

 Fijaker placevi

           

Bilo je raznih vrsta fijakera, ovisno o prigodi njima se odlazilo do klizališta, na kupanje, do trkališta, na groblja, do obližnje stočne tržnice i na druga mjesta, i sve po ranije određenim cijenama. Brojnošću fijakera u Somboru bili su fascinirani i zagrebački novinari koji su 1885. godine zabilježili kako se pred željezničkim kolodvorom otegao čitav red »karuca«. 

Bili su fijakeri brojni, ali se znao i red, gdje su  fijakerska stajališta. »Bilo je pet takozvanih fijaker placeva. Tri najveća nalazila su se duž parka ispred Županije, na željezničkom kolodvoru i na trgu ispred hotela. Taj trg u blizini današnjeg Gradskom muzeja su gradske vlasti uredile 1910. godine, kada su ovdje zasadile 27 sadnica bođoša, koliko je bilo i fijakerskih mjesta«, kaže Stepanović i dodaje kako su odatle parkirani fijakeri razvozili zakasnjele veseljake s neke »terevenke« iz obližnjih bircuza ili hotelskih saluna, uranile piljarice s kačicama poznatog somborskog sira, gradske frajle i gospođe, zamomčene derane, činovnike, hirovite gazde debelih »šlajpika«, koji bi ponekad kao potvrdu gospodstva u jednom fijakeru vozili svoj štap, u drugom šešir, a treći bi vozio njih.

 Imao je Sombor između dvaju svjetskih ratova sedamdesetak registriranih fijakera za javni prijevoz. Oni imućniji i viđeniji ni tada nisu išli javnim prijevozom, imali su svoje konje i fijakere. No, polako su dolazila druga vremena, druga prijevozna sredstva, pa se i fijakerska tradicija polako gasila. Usprkos tomu još 70-ih godina prošlog stoljeća Sombor je u srednjoj Europi imao najviše fijakera. Najduže su ustrajali čika Duca i njegov Riđan, koji su Somborce i goste Sombora vozili sve do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća. A onda je s ulica nestao i taj jedan fijaker.

  

Turistička atrakcija          

 

I tko zna, možda bi se priča o fijakerskoj tradiciji tu i završila da nije bilo već spomenutog Zvonka Bogdana, rođenog Somborca, a uz to i zaljubljenika u konje. On je potkraj 90-ih odlučio svome gradu darovati jednog konja. Ta je njegova gesta potaknula na razmišljanje i akciju tadašnje općinare koji su odlučili fijakersku službu organizirati u okvirima tadanje Turističke organizacije. I kao što reče Stepanović, da nije tako, bili  bi fijakeri preseljeni u sjećanja, kaskajući još samo kroz pjesme i priče o starom Somboru.        

Gasila se i ponovno osnivala Turistička organizacija, ali na sreću nikome na pamet nije pala ideja ugasiti gradski fijaker. Već odavno nema Zvonkovog konja, ali fijaker i dalje vozi. Štoviše, postao je dio službene turističke ponude grada. Gosti Sombora mogu se tako, za svoju dušu, provozati fijakerom. Vozili su se somborskim fijakerom veleposlanici Japana, Njemačke, Slovačke, Brazila, a i mnogi drugi. Onako lagano, duž somborskih sokaka, tek da se na kratko vrate u neka druga vremena, da zamisle kako su neka fina somborska gospoda, ili  boemi koji su upravo u nekoj kavani ostavili dio imanja. Ne odole  ni Somborci, pa sjednu u fijaker, obično da bi provozali unuke i pokazali im kako ima i nečeg drugog osim udobnih, klimatiziranih i brzih automobila. 

Gradski fijaker opstaje zahvaljujući financiraju iz gradskog proračuna, koje se realizira preko Turističke organizacije i mjesečno se za gradski fijaker izdvaja 25.000 dinara. »Želimo očuvati ovaj jedini preostali fijaker, a ako je moguće i da ih bude više. Sombor je prije 40 godina imao 19 registriranih fijakera i po tomu je bio vodeći u srednjoj  Europi. Između 1938. i 1941. godine imao je 70 fijakerista. To nije tako davno bilo. Turisti kada dođu u Sombor znaju kako smo prepoznatljivi po fijakerima i bođošima«, kaže Nemanja Mijanović iz Turističke organizacije grada Sombora.

Koliko je u turističkoj ponudi Sombora fijaker značajan govori i to što je na  logu turističke organizacije fijaker. Iako Sombor nema službeni suvenir u prigodama kada grad posjećuju važni uzvanici, kao dar uručuje im se mala replika fijakera. I priča o tom suveniru je zanimljiva. Njega izrađuju zatvorenici koji borave u »Elanu«, otvorenom dijelu  Kazneno-popravnog zavoda u Somboru. Tako su mnogi veleposlanici, gradonačelnici i drugi gosti iz Sombora ponijeli dar koji su napravili zatvorenici. 

 I još jedna zanimljivost. Na ulasku u zgradu Županije stoji jedan fijaker. Ne maketa, već fijaker u svojoj pravoj veličini. Tek da podsjeti na nekadašnju tradiciju Sombora. 

 I kako završiti ovaj tekst, nego onako kako smo i počeli – pjesmom Zvonka Bogdana. »Fijaker stari sad više ne luta i ne čuje se onog vranca bat, ja napuštam najmiliju dragu, sve divne noći i taj Sombor grad.«