Arhiv tekstova

Mirne odaje biskupa mons. dr. Ivana Penzeša lijepo su, ali skromno uređene, kako zrači i njegova pojava u neslužbenoj odori. Iza lica mirnog čovjeka kriju se mnoge godine nošenja tereta vodstva i odgovornosti. Sve se to na njemu ne vidi, izgleda kao pedesetogodišnjak, ali nakon što otkriva dio svoje intime, uočava se drugo lice. To je lice čovjeka koji duboko proživljava trenutak preobražaja koji simbolizira izbor novoga pape, događaj koji ga inspirira. Ima svoj Facebook nalog, prati ritam suvremenog života, ali ne s lakoćom, te je dopustio da ga u nošenju biskupske mitre odmijene i najbliži suradnici: mons. mr. Andija Anišić, preč. mr. Mirko Štefković, mons. Slavko Večerin, mons. mr. István Koncz, mons. dr. Zoltán Rokay, i preč. Attila Zsellér.

Naš je biskup pokrenuo nedavno suradnju s građanskim ustanovama poput Otvorenog sveučilišta, što je do prije desetak godina bilo nezamislivo. Poziciju katolika sagledava ne samo prema tradiciji, već i putem dijaloga s drugim kršćanima. Dva sata nisu bila dovoljna za kompletnije upoznavanje, ali jesu da se osjeti toplina duha koja je često zaklonjena dostojanstvenim obnašanjem dužnosti. Biskup je rado pristao dati intervju za Hrvatsku riječ, poželjevši mnogo uspjeha našoj ustanovi.

HR: Kako vidite budućnost Crkve u suvremenom svijetu, koji doživljava gospodarski sunovrat, očekujete li promjene u načinu rada i pristupu raznim pitanjima?

Ljudski gledajući, kao da se prazne crkve, kao da se ljudi smiješe na to da se molimo Bogu, ali ja kažem: dok je Duha Svetoga, a Isus je rekao: »Ja sam s vama do konca svijeta«, ne ovisi o nama. Mi, ljudi, volimo ono što vidimo, ono što se može opipati, ono što možemo stvarati. Sada već imate taj internet, u džepu ga nosite, možete tamo upisati što god hoćete i naći će vam. Pa to je silna znanost. Ali, pogledajmo ipak čovjeka u onoj realnosti u kojoj živimo. Je li čovjek bolji sada nego prije tisuću, dvije tisuće godina? Ima li rata? To me je stvarno udarilo u glavu kada sam čitao razmišljanja nekih utjecajnih osoba o tome kako treba iskorijeniti ljude, jer će nas biti previše, 7 milijardi. Zamislite, istrebljivati ljude da onima što ostanu bude dobro. Toliki novac se daju da se ide na Mars, dok toliki ljudi umiru od gladi, ne samo u Africi. Siromaštvo je i kod nas. Naši su ljudi pošteni, i katolici i pravoslavni, stid ih je ići moliti pomoć. Tih 15 tisuća dinara, koliko se dobije za mirovinu, nije dosta za troškove, mlijeko i kruh, stid ih je otići do susjeda i moliti pomoć. Ti će ljudi vjerojatno, nažalost, umrijeti. Nažalost, ima i onih koji oduzimaju sebi život zbog toga jer se plaše ili ih je toliko stid. Ja vjerujem u Duha Svetoga koji je od početka uz Crkvu. Bilo je i ranije mnogo mučenika koji se nisu htjeli pokloniti idolima. Mi se plašimo da nas netko ne bi udario, sačuvaj Bože da mjesec dana odemo u zatvor, a župnik mog prvog kapelanskog mjesta bio je 15 godina u zatvoru i zahvalio komunistima na tome, jer je kroz to očvrsnuo.

HR: Nedavno ste spomenuli kako nije isključeno ukidanje celibata za svećenike koji bi se redili kao oženjeni. Je li to praktično ili teorijsko pitanje?

Tu je sada razlika između Zapadne i Istočne crkve. Ono što je veoma uočljivo kod mnogih ljudi, koji misle da je to nekako tobože odlučujuće. To je taj celibat, ta tabu tema koja je zadnja ostala. Jer, prva tabu tema je bila kada su 1.500 godina sve pape bili Talijani, pa su rekli: ne može nitko drugi biti, samo Talijan. To je bilo logično s te strane, jer je on ujedno biskup Rima. No, došao je Karol Wojtyla, papa iz Poljske, pa je ta tabu tema nestala. Onda je druga tabu tema bila da svaki svećenik, svaki biskup, ako navrši 75. godinu ili se razboli, mora dati odmah ostavku. Zatim je na biskupu, na Svetoj stolici ili papi, hoće li primiti ostavku ili će ga još pustiti da radi ako ima malo svećenika. I onda su jedni rekli, a kome će papa uručiti ostavku? Dakle, to je druga tabu tema, prekinuti i dati ostavku, povući se. Sada imamo dvojicu papa. On je sada prvi papa koji je vidio svog nasljednika. Treća tabu tema u Katoličkoj crkvi je to o čemu govorimo. To se veoma dugo poteže i razgovara, jer eto radimo na ekumenizmu, međusobnom približavanju s istočnim crkvama. To je lijepo za narod, za vanjski svijet, da vidi kako mi kršćani ne prolazimo jedan kraj drugoga pa da se niti ne pozdravljamo, jer je to nekada tako bilo, nisu se smjeli susretati. Tada je bilo ekskomunikacija, a sada je došlo do pomirenja, priznavanja sakramenata. Nećemo krstiti nekoga ako je kršten u pravoslavnoj crkvi, pa zbog ženidbe želi prijeći u našu ili obratno, neće ga nanovo krstiti. No, što se tiče celibata ili ženidbe, kod njih je od početka dano na volju prije ređenja, oni kažu rukopoloženja za svećenika, da se odluči hoće li se ženiti ili ne. Ali, iza toga nema predomišljanja. Ako želi biti oženjen, ako želi živjeti u braku, mora pričekati da nađe odgovarajuću osobu, vjenčati se i iza toga dođe rukopolaganje. A u Katoličkoj crkvi je onako kako je sveti Pavao u ono vrijeme rekao, da radi kraljevstva Božjega on više preporučuje da ostaneš sam i tako radiš za kraljevstvo Božje. Onda imamo i u Svetom pismu kada Isus kaže kako se neki rode tako da ne mogu biti oženjeni, neke ljudi prave takvima da su nesposobni za ženidbu, a onda su tu treći koji radi kraljevstva Božjega prihvaćaju da budu sami i da ne uđu u brak. Kaže iza toga Isus, tko ima razum, neka shvati. Dakle, nije rekao da onaj tko želi za njime ići mora biti neoženjen. Ne bi to ni bilo tako u povijesti Crkve da su to od početka tako tražili. Kardinalu Kuhariću je u ono vrijeme kada smo živjeli u socijalizmu došao ministar vjera. I kaže, znate, sada živimo u socijalizmu, ali idemo u komunizam i tamo neće trebati vojske, policije, sudova, jer će svi tako živjeti da će se jedan za drugoga zalagati, pomagati i tako to. I moj kardinal, kažem moj jer me je on redio za đakona u Zagrebu, kaže njemu: Znate, mi te komuniste već imamo, neće od toga biti ništa. Znate tko su to? To su redovnici i redovnice. Oni imaju samo odijelo što nose na sebi i što pojedu, ništa drugo, nikakvo vlasništvo. I samo da znate koliko problema ima. A, vi želite tvrditi za cijeli narod da će svi biti svjesni. Ovi već žive tako i koliko problema ima. 

Dakle, ja u tome da se dopusti ređenje oženjenih muškaraca ne vidim veliki boljitak za Crkvu. Čak imam jednog rukopoloženog grkokatoličkog svećenika i mislio sam da ga pošaljem u Bajšu. Tamo je tada bio evangelički biskup Dolinsky koji je oženjen, pa je pravoslavni oženjen, pa bit će i katolički. I onda sam ipak malo osluhnuo što vjernici kažu na to, rečeno im je - doći će jedan što ima ženu i djecu. A oni molim vas odmah: Nećemo ići na ispovijed, nećemo ići u crkvu, nećemo ni na pričest, jer on živi sa ženom. Pa što onda? Bio je nedavno slučaj u Njemačkoj, evangelički biskup je bio oženjen i žena mu je bila evangelička svećenica i rastali su se. To je jako odjeknulo, kako će oni pomagati ljudima da održe brak kada ni svoj nisu održali. Tu je poanta, da se ja ne zalažem za to rješenje, ali ga niti ne isključujem kao mogućnost. Ne vidim veliki boljitak u tome, a bit će u početku barem polovica vjernika koji će se odupirati. Eto, da je to tako i da smo mi svi oženjeni, ne bismo ni ovdje u biskupiji mogli biti nas četvorica, ne bismo mogli tu stanovati, jer je ovo ordinarijat, pa da ovdje djeca trčkaraju po uredima, već bi svatko morao imati svoju jednostavnu kuću i dolaziti tu raditi kao u poduzeće.

HR: Pokraj toga ste ukazali na mogućnost koja se pruža ženama za držanje propovijedi i podjeljivanje sakramenata. Računate li i na otpore?

Ako dođe do toga, a u Mađarskoj je sigurno došlo do toga, jer je malo svećenika. Ako možemo ovlastiti nekoga da pročita evanđelje, a danas već ima i dozvola da laici pričešćuju, ne vidim razloga ako nema dosta svećenika, pa čak ni oženjenih đakona, da onda kateheta, kao oni koji završe naš Teološko-katehetski institut, to radi, pa čak i žene. Nedavno sam imao razgovor tim povodom da jedna žena treba voditi ukop. Da, i to će voditi i žene. One su osjetljivije, ali ako se mora, otići će, obući će odgovarajuću liturgijsku odjeću i izmoliti.

HR: Očito je da se u današnje vrijeme ne mogu na isti način koristiti formule koje su do sada važile. Ipak, kolika je opasnost da će tradicionalistički vjernici biti zbunjeni eventualnim promjenama?

Ja vjerujem da će možda biti još reformi, i unutar liturgije i unutar vjeronauka za školsku djecu. Osobno možda ne bih ušao u školstvo 2001. godine. Ali, u dogovoru s episkopom Irinejom, rekao mi je: Ali onda, oče biskupe, nećemo uspjeti. Ako samo mi uđemo, onda će to biti problem, nego da idemo zajedno. Tako smo zajedno započeli u gimnaziji u Novom Sadu, pa Somboru i Subotici. To je bilo zanimljivo kada nas je vodio direktor, episkopa i biskupa, profesori su bili ukočeni, kao da je konac svijeta, kao nešto neshvatljivo. Važno je odgojiti djecu. Ja kažem prigodom krizmanja da nije najvažnije koliko dijete zna iz vjeronauka. Možda onaj tko jedva izmoli očenaš dolazi svake nedjelje i kući se moli, a onaj tko zna sve, tko je super-odličan, da nakon krizme završi, dođe samo na vjenčanje eventualno. To nije odlučujuće. Dobro, kažu mi, nemoj tako sniziti kriterije, ali ne smijemo iz vida ispustiti ni to da redimo samo odlikaše, a oni ostali van. Zamislite, 1941. godine smo imali 211 svećenika u biskupiji. Zato nije bilo ni civila, ni kateheta. A sada imamo 107 svećenika, prepolovljeno je. Kada sam nedavno govorio za TV spomenuo sam kako i u Crkvi može biti korupcije. Nemojmo misliti da su u Crkvi svi samo sveti i da nema ničeg drugog. I ja se ispovijedam, i papa. 

Kada sam bio mlad svećenik u Horgošu, kada su me pitali nešto, iznervirali su me jer nekada traže nemoguće stvari. To je bila jednostavna žena i toliko me je iznervirala da sam jednostavno počeo vikati i poslije se sjetim, pa nije ona htjela mene uvrijediti. Otišao sam kod njih, svi su bili u kući, i ja sam zamolio za oproštenje jer se nisam vladao kao svećenik, kao župnik koji se treba brinuti za ljude. Znate što je bilo iza toga? Ta kuća me je tako primila kao nijedna druga. Dakle, odmah je znala cijela ulica da je župnik došao tu i od naše mame zamolio oproštenje što se nije vladao kao svećenik. Dakle, kada se ponizimo, time jako dižemo svoju vrijednost i dakako svoju poruku prema ljudima. Moj predšasnik biskup Zvekanović bio je takav, ali znate što, svaka mu čast. Kada je napisao testament, znate što je upisao? Dvije stvari sam zapamtio i dok živim to je za mene pravi svećenički odlazak s ovoga svijeta. Pisao je: Nemojte nikakav govor imati na mom pokopu, no kratki je govor imao kardinal Kuharić. Jer, napisao je, već onda ću ja pred Bogom položiti moj račun. I, napisao je: Imao sam neukroćenu narav. Znate što znači za jednog biskupa Zvekanovića koji je 30 godina bio biskup da upiše u testament da je imao neukroćenu narav? Ono što mene raduje i što treba radovati moje svećenike je da smo s vama i sa svima skupa kršćani, to je najvrjednije. A, to što smo svećenik, biskup, novi papa, sveti Augustin je o tome rekao: Radujem se što sam s vama, a bojim se onoga što sam za vas. Jer s vama sam kršćanin, a za vas sam biskup koji će trebati posebno položiti račun kako je vodio ljude i kakav im je primjer dao.

HR: U Hrvatskoj se vodi velika borba između Crkve i liberala po pitanju spolnosti i odgoja. Što se očekuje u Srbiji?

To je ideja tih slobodnih zidara da na mala vratu uđu kako bi srozali pošteni obiteljski život. Zašto? Zato jer ulaze pod nazivom zdravstveni odgoj, koji smo imali i ranije za bolesti i fizionomiju, a ne kao seksualni odgoj. Kako ovo izbjeći? Dobro, oni će to moći saznati i internetom, ali ako mi to i u školu uvedemo, onda kreću djeca protiv roditelja, to je nepotrebno. Crkva se sigurno ne može odreći one integralne obitelji, one stvarne ljubavi koja postoji u obitelji. Hajde pitajmo svako dijete ima li nekog koga više voli od tate ili mame? I raduje li se ako se rastanu? Možemo mi shvatiti i da dođe do rastave, ali da mi našom poukom u školi pod naslovom zdravstveni odgoj ipak većinski dajemo te seksualne stvari, jer ovdje se osjeća da žele nuditi uglavnom seksualni odgoj. Mi mislimo kako je najbolje da dijete te stvari čuje od roditelja, u onom vremenu kada se u njemu to pojavi kao pitanje. Imate obitelji u kojima se roditelji srame o tome s djecom razgovarati, ali vjerujem kako vrijeme odmiče da je takvih sve manje koji nisu spremni djetetu odgovoriti lijepo, ljudski, pošteno. Mi i homoseksualce moramo prihvatiti kao takve, ali obično se to do sada prihvaćalo kao nastranost. Sada je najedanput to prešlo u ponos. Sada, povodom spolnosti imamo to lupanje po pedofiliji. Svaka čast i da se to osuđuje! Ima i svećenika koje razrješuju dužnosti i svode na laički stalež te idu na sud. Ja postavljam sebi pitanje, ako se prizna za brak to između dva muškarca ili dvije žene, oni kasnije mogu usvojiti dijete. Pa što će od tog djeteta biti? Kakvo će to bavljenje tim djetetom biti, koje i nije njihovo dijete već usvojeno, je li to onda pedofilija ili nije? Ono što je grijeh ne možemo nazvati krepost. Crkva se nekih stvari neće nikada odreći, možda će formulacija za neku generaciju biti malo drugačija. 

HR: Tijekom nedavnog posjeta vatikanskog predstavnika kardinala Zenona Grocholewskog ukazano je na mogućnosti osnivanja katoličkih škola po uzoru na svijet. Ima li ta ideja perspektivu u Srbiji?

Mi nećemo imati mogućnost to inicirati, možda je bolje da to država inicira. U Mađarskoj ima jako puno takvih škola. Tu su u pitanju većinom materijalni problemi i izdaci. I u Mađarskoj su državne škole dobile dosta više novca od katoličkih. Za sada ja ne vidim neku veliku mogućnost za katoličke škole kod nas. Ali, nadam se da će se uvidjeti kako je bolje za narod, za obitelji da ih bude. 

HR: Što biste voljeli da vaš nasljednik poradi tijekom svojega mandata u našoj biskupiji?

Ja vjerujem da Duh Sveti bira i da će dovesti nekoga tko će biti bolji od mene, i da će suvremenije donositi odluke. Biskup je u situaciji da je jako bolno ako on pogriješi. U Crkvi je monarhija, a ne demokracija. Ne glasuje se, odgovoran je onaj čiji je potpis, biskup ili župnik. Nisu odgovorni savjetnici, biskup stavlja točku i tada nema više nazad. Biskup Zvekanović nas je primio i rekao kako se Bačvani još nikada nigdje nisu osramotili. Ja sam 100 posto siguran da providnost neće pogriješiti.