Arhiv tekstova

Na nedavnoj promociji Hrvatske riječi u Plavni, jedna od nazočnih na skupu, Filomena-Vilma Tomić, imala je puno lijepih riječi o ovom tjedniku. Ona je iznijela, međutim, i svoj životni problem, te zamolila goste novinare da joj pomognu kako bi ostvarila svoja imovinska prava u Hrvatskoj. U razgovoru s njom pokušali smo utvrditi o čemu se zapravo radi i eventualno potaknuti mjerodavne da se ovaj slučaj što prije razriješi.

»Ja sam u mirovini koju sam ostvarila u Srbiji«, priča Vilma Tomić: »Živim ovdje u Plavni u kući moga pokojnog brata, gdje imam jedan mali suvlasnički dio. Kako ni moj brat nije imao vlastitu djecu, njegovi su nasljednici sva naša braća i sestre. Davne 1973. godine napravila sam sebi kuću u Vukovaru s kojim je Plavna oduvijek bila povezana skelom preko Dunava.

U to sam vrijeme radila u Kliničkom centru Vojvodine u Novom Sadu, a stanovala kod moje druge sestre u Srijemskoj Kamenici. Svaki vikend, blagdan i uvijek kad sam bila slobodna boravila sam u mojoj kući u Vukovaru. Nisam se nikada udala i nemam djecu. Kada je izbio rat 1991. godine prestala sam odlaziti u Vukovar i tek sam nakon rata 1997. godine ponovno posjetila ovaj grad. U međuvremenu sam u Srbiji ostvarila mirovinu. Osim te kuće u Vukovaru, nemam više nigdje svoju vlastitu imovinu, a kuća je u ratu oštećena i nije useljiva.

Tijekom 2001. počela sam tražiti obnovu kuće, ali sam rješenjem Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove Vukovara odbijena. Na upućenu žalbu drugostupanjskom tijelu još 2003. godine, nisam dobila do danas nikakav odgovor. U dokumentima koja sam priložila vidi se da sam živjela u Vukovaru kad god sam mogla i da je to bila jedina moja kuća, a sada nemam niti nju. S mojom skromnom imovinom nisam u mogućnosti obnoviti kuću u Vukovaru, a želja mi je da ostatak života provedem upravo tamo u svojoj kući, u blizini svojih rođaka, i da tamo budem i pokopana. Od dokumenata imam domovnicu, vlasničke listove, izvadak iz Matice rođenih, potvrde da sam posjedovala vodu, struju, telefon i izmirila sve račune do konca 1991. godine.« 

Vilma Tomić je došla u Plavnu još kao djevojčica sa svojom brojnom obitelji iz Hercegovine (Donji Mamići) 1946. godine i jedna je od nekolicine preostalih hercegovačkih Hrvata u ovome kraju. Iako je već navršila 70 godina života, aktivna je od osnutka u HKUPD-u »Matoš«, pjeva u zboru i pomaže u župnoj zajednici. Plavna je selo u kome živi 60  posto starih žitelja, a mnogi od njih su samci, bolesni i socijalno ugroženi. Nadamo se da Vilma Tomić neće ostati zanemarena i zaboravljena, a da će njezina životna priča imati ljepši završetak.

Zvonimir Pelajić