Arhiv tekstova

Direktorske huncutarije

n Čim je AIR FRANCE-ov Boeing 727 poletio ka Parizu direktor »AZOTARE« u izgradnji g. Gavanski izvuče dva »ljubića« iz džepa i lijepo čita, a gospođa Alisa Štajner ga začikava, jer ona čita »Wall Street Journal« njujorške burze, a idu na službeno putovanje radi kupovine opreme za novu tvornicu umjetnih gnojiva.
»Čuj, Alisa, lako je tebi kad imaš svršenu djevojačku školu u Beču, a otac ti je imao slastičarnu na subotičkom Korzu, ti si super naobražena, a ja imam samo Tehnološki fakultet upravo ove specijalnosti, pa da mi glava ne prepukne od stručnosti moram da je vjetrim sa »Kurtz Mahler« romanima i »rotoljubićima« jer od tog se jedino opustim i odmorim, još kad pomislim kako će funkcionirati tvornica od l00 milijuna dolara i kako ćemo vraćati kredite ništa mi ne vrijedi listi burze što čitaš – održi joj »kevelu« mladi direktor Gavanski, a gospođa Alisa je imala neslužbenih sedamdeset godina i rečenu naobrazbu!
Stara je istina da svako najbolje zna ono što mu nije struka!

n Gospodin direktor »SUBOTIČANKE« Vojo X. imao je negdje šezdesetih godina grdnih muka da u Njemačku izveze konzerve paprike u kojima je bila rakija!
Zbog ničeg drugog nego što je na »željeznoj zavesi« granici Mađarske i Austrije šef carine uporno zahtjevao kao mito, ne dolare kao svaki normalan čovjek, već da mu donesu pravog dalmatinskog »tovara« mladog i živog,
Čika-Vojo što će kud će, nabavi magarca, donesu ga jadnog vezanog u kombiju na granicu rečenu, kad ono neki ministar došao u obilazak i što će, jer nesreća je uvijek nazočna, otvore pred njim kombi!
Ministar se zaprepasti i pita što je ovo?
»Gospodine Ministre, prijeko u selu Austrijanci imaju »kirbaj«, pa su me molili da nabavim prvu nagradu na tomboli – pravog magarca, a to još ima samo kod Jugoslovena!
Drug ministar je bio zadovoljan suradnjom s susjedima, veliki šleper paprike ispred kombija s »tovarom« je prošao, ali avaj!
Na njemačkoj granici, Nijemci ko Nijemci »nanjuše« iz puknute limenke paprike »slivovitz«, uzapte cijeli tovar i eto ne zna se tko je ispao »tovar« u cijeloj priči.

n Grupa inžinjera stručnjaka »AZOTARE« je putovala u Atlantu., Georgia, SAD od Beograda do Londona »JAT«-om, a dalje avionom »DELTA« posljednjim čudom putničke letjelice na liniji London -Atlanta preko Sjevernog pola!
Zorkaši ko »zorkaši« žedni, a viski i konjak ponad svakog sjedišta, pili bi, a ne smiju kad ne znaju cijenu. Zasigurno je skupo u takovom avionu kad na pola puta stjuardesa im objavi da je, sve besplatno, jer je to sve I klasa sjedala. Cijeli avion! Kad su onda naši krenuli! Do Atlante ni kapi pića nije ostalo!

n Jedan gospodin inžinjer je povjerovao da je i u rezerviranom hotelu sve besplatno pored soba i hrane, pa je prije povratka, po sistemu »uradi sam« išrafio tuner za kablovsku televiziju, skupa sa srebrnim kablovima i sve uredno spakirao u kufer!
E, za njim je došao račun-faktura uračunato u cijenu separatora za azotnu kiselinu i pozdrav od tvrtke Wetherly!
E kad u hotelu nije bilo stjuardese pa da objasni jel besplatno ili nije! A poslije ga je direktor svaki dan pitao što se daje na TV Atlanta. Ljepota jedna! Al što ćete inžinjer je inžinjer, nije pravnik, i ne mora znati da ono što je ugrađeno i zašrafljeno za zid čini sustavni dio nepokretnine!