Arhiv tekstova

Zoltán Heizler je već 1921. godine predao tri molbe za dobivanje građevinske dozvole za izgradnju potrebnih odjela svog kupatila i sanatorija. Prvi se projekt odnosio na adaptaciju kuće, odnosno pretvaranje kuće u sanatorij, čijom se dužinom prema projektu pružao hodnik, iz kojeg se ulazilo u sobe za bolesnike orijentirane prema ulici, i kupaonice orijentirane prema dvorištu. 

U dijelu kuće na uglu otvoreni su prozori prema današnjoj Ulici Endrea Bajči Žilinskoga i tu su bile soba za operacije i soba za liječnika. Projektom koji je potpisao arhitekt Matija Šalga bila je preuređena fasada iz Drapšinove ulice i ona je sačuvala svoj izgled sve do rušenja 2007. godine. 

 

Sadržaji kao u doba Rimljana

 

U produžetku kuće u Ulici Bajči Žilinskog bilo je izgrađeno kupatilo u dvjema razinama prema projektu priloženom uz istu molbu koju je uradio ovlašteni civilni inženjer Isidor Strasburger. Kupatilo je bilo povezano sa sanatorijem posebnim holom iz kojeg se također ulazilo u sobu za njegovateljicu. Orijentirana prema dvorištu nalazila se hladna kupka za liječenje, a iz hola se dalje nastavljalo u prostor s kabinama za presvlačenje. U nastavku novog objekta, kada se izađe iz svlačionice nalazilo se parno kupatilo, prostorija za masažu, veći topli bazen, manji bazen s mlakom vodom i mali bazen s hladnom vodom. Kupatilo je više-manje sadržavalo sve prostorije koje nalazimo još u vrijeme Rimljana u rimskim termama prije 2000 tisuće godina. Na katu kupatila nalazile su se kabine s kadama za individualno kupanje, što znači da su se pojedinci mogli izdvojiti i sami uživati u blagodatima kupanja. 

Sljedeći projekt bio je plan tvorničkog dimnjaka kupališta Zoltána Heizlera, koji je uradio diplomirani strojarski inženjer Vladislav Somogyi. Posljednji je bio projekt kotlarnice istog inženjera koja je, kao i dimnjak, bila izgrađena u dvorištu, povezana s kupatilom i osiguravala energiju za rad kupatila.

Već 1924. godine inženjer Strasburger radi projekt adaptacije Heizlerovog kupališta i u ovom projektu nalazimo fasadu objekta iz današnje Ulice Endrea Bajči Žilinskog, koja je bila urađena u maniri međuratne arhitekture. Kotlarnica je proširena 1926. godine također prema projektu Isidora Strasburgera. Parno grijanje uvedeno je u Heizlerovo kupatilo 1930. godine prema projektu Josipa Špirka, tehničkog poduzimača iz Novog Sada. Iste su godine dograđene prostorije za hidroterapiju na katu, pokraj kupatila s individualnim kadama prema projektu inženjera Franje B.

 

Rušenje 2007. godine

 

Tu se nisu završavale sve aktivnosti dr. Zoltána Heizlera. Pokraj svoje struke, sanatorija i kupatila bavio se i drugim poduzetničkim aktivnostima. Godine 1936. dobiva ovlaštenja od Kotarskog nadleštva da skupa s mr. ph. Bélom Vertesom vodi zanatsku radnju »Orient« za proizvodnju škroba, koji služi kao sirovina za farmaceutske artikle. Ovo je išlo uz niz poteškoća budući da predviđena lokacija u tadašnjoj Ulici Save Tekelije 79 nije bila regulacijskim planom predviđena za ponuđenu zanatsku djelatnost. Proizvodnja škroba podrazumijevala je zagađivanje okoliša, te ni više vlasti u Novom Sadu nisu htjele dati suglasnost, pa je tek Ministarstvo industrije i trgovine odobrilo otvaranje ove zanatske radionice.

Međutim, već od trenutka otvaranja radionica je proizvodila velike količine škroba i derivata koji su se mjerili vagonima, pa su se vlasnici industrijskih pogona za proizvodnju škroba pobunili tvrdeći kako je radionica isporučila 6,5 vagona dekstrina u vrlo kratkom vremenu, što je puno i za najveću domaću tvornicu. Tako je radionica 1937. godine preregistrirana u industrijski pogon. Zanatska radionica »Orient« je po registarskim knjigama imala kapital od 500.000 dinara. Rad je započela s 12 radnika i 3 službenika. Kapacitet za 8 sati rada bio je 800 kg štirka. Industrijski pogon je od Heizlera i Vertesija preuzeo Géza Fürst 1939. godine.

Kao što znamo, prema još uvijek važećem regulacijskom planu za taj dio gradskog središta, srušeno je Heizlerovo kupatilo 2007. godine. Nakon nacionalizacije, novi je komunistički režim osudio objekt Heizlerovog kupatila na polagano propadanje. Iz nekih razloga prilikom izrade regulacijskog plana zaključeno je kako je Heizlerovo kupatilo bezvrijedno i ono je bilo predviđeno za rušenje. Heizlerov sanatorij i kupatilo su bili izvanredan sadržaj za grad kao što je Subotica, pogotovo kada u gradu nema ništa slično. Nikada nam neće biti jasno zašto vlastodršci u našem gradu objekte izvanrednog sadržaja prepuštaju urušavanju, a Subotičani potom desetljećima moraju čekati kako bi grad ili neki pojedinac ponovno smogao snage ponuditi im i osigurati sličan sadržaj.