Arhiv tekstova

Vrijeme prolazi, približava se polako i kraj liturgijske crkvene godine. Svetkovinom Krista Kralja, Katolička crkva završava ciklus Gospodnjih blagdana u liturgijskoj godini. Prva nedjelja došašća – adventa – je novi početak. U ovom našem razmišljanju upravo želimo malko zastati nad zazivom koji se – moleći Očenaš – neprestano ponavlja i mnogi ga, često i nedovoljno svjesno, izgovaramo: »Dođi kraljevstvo Tvoje.« 

Pojam Božjeg kraljevstva koje se priželjkuje i zaziva može biti i eshatološki pojam. Kada se, pomalo pogrešno, razmišlja o liturgijskim čitanjima ovih dana, čovjek bi lako pomislio da se radi o onom, dolazećem svijetu, a ne o sadašnjosti. Kada su Isusa pitali o tom navještenom kraljevstvu, on je rekao: »Ono je u vama, ono je među vama.« 

 

Zazivanje samoga Boga

 

Imamo, dakle, kraljevstvo Božje koje uistinu očekujemo kao eshatološki pojam novoga stvaranja, novog neba i nove zemlje. Međutim, imamo i pojam kraljevstva Božjega među nama, dapače, u nama. Kada kažemo pojam »kraljevstvo«, asocijacija je raznolika. Nekako djeluje arhaično i upućuje na prošla vremena. U drugoj dimenziji nas upućuje na svijet fantazije i romantizma. Kada bismo danas htjeli o tom govoriti, rekli bismo kako je to stvarnost koja je u nama dominantna, ili u društvu koje činimo mi sami. U prijevodu znači da je pojam kraljevstva pojam u čovjeku i u društvu koje on čini s pitanjem – koja je vrhovna norma prema kojoj se sve ravna u tom društvu i u toj osobi. 

Kada kršćanin zaziva da kraljevstvo Božje dođe, onda se ponajprije pretpostavlja da želi u svom nutarnjem svijetu, tamo gdje je on najintimnije »ja«, dovesti dominaciju, prisutnost, gospodstvo dobroga Boga. Prostor Božjeg kraljevstva stvara se najprije u čovjeku. U njegovoj nutrini. Kada se jutrom budimo i molimo jutarnju molitvu, dobro je ostaviti nekoliko minuta jasnom razmišljanju: tko će to danas ravnati mojom nutrinom? Ako iskreno zazivamo kraljevstvo Božje, onda zazivamo samoga Boga da njegova milost i njegova volja bude dominantna vrijednost u našoj nutrini. To ne znači gubljenje vlastitog identiteta niti vlastite volje, nego znači ostaviti prostor da se do kraja po meni i u meni ispunja Božansko svjetlo, njegova snaga, njegova volja, dakle, njegova ljubav. Ivan Pavao II., veliki papa novog milenija, jutarnje je sate – doslovno sate – posvetio tom predavanju sebe u službu Bogu i sada već nakon šest godina kako ga nema, možemo vidjeti koliko je Bog po tom čovjeku učinio silna i velika djela. Povijest Crkve je nezamisliva bez velikog »kormilara« koji je poveo Crkvu i njen pastoral posve drugačijim pravcem. Ako želimo biti svjesni svog kršćanskog poslanja, a to je oplemenjivati svijet dimenzijom božanskoga, ne možemo ništa ostvariti »tehnikom služenja« nego samo bogatom nutrinom koja iz sebe zrači iskrenost ili kako je liturgijski jezik voli reći, istina, pravda, ljubav i mir. Prvo se te četiri stvarnosti – darovi – trebaju nastaniti u nama da po Bogu u nama bude istina, pravda, ljubav i mir, a onda da preko nas i iz nas zrači na svakog čovjeka koga dnevno susrećemo. 

 

Može se biti pošten

 

Što znači kraljevstvo Božje u društvu? Ovih dana sam imao razgovor s jednim rijetko poštenim poduzetnikom. Blagoslivljao sam njegovo novo poduzeće. Začudio sam se zrelosti i hrabrosti tog čovjeka. Ovo je treći pokušaj da ostvari pošteno svoje planove. Dva puta nije uspio radeći kod drugih. Njegova sposobnost, radinost, bili su predmetom trgovine i prodaje. Bio je prisiljavan raditi protiv svoje savjesti. Nije pristao. Poštenje, čist obraz i savjest nisu predmet koji se prodaje. Niti koji se prlja. Stoga je pošteno odradio – odslužio – i napustio. Sada je konačno svoj na svome. Njegova bistra razmišljanja o čistoj savjesti, o poštenom radu, o marljivosti i vrednovanju najdubljih ljudskih vrednota me je zadivilo. Pomislio sam – može li se u današnje vrijeme biti pošten poduzetnik, radnik, političar, čovjek od utjecaja? Eto, može. No, ono što me zbunjuje je to, da je on jedan od rijetkih koje sam susreo, te sam razmišljao – što bi bilo da u našoj regiji ima sto takvih? Skoro sam pao u napast posredovati kao Abraham za Sodomu i Gomoru, moleći da se nađe barem deset takvih i da Bog čudom spasi ovo naše društvo. Bog sigurno zna i mogao bi naći. Ja nisam mogao naći deset takvih kojima bi se mogao diviti i biti svjedokom da je istina, pravda, ljubav i mir temelj njegovoga rada i uspjeha. Međutim, po Isusovoj riječi, da je kraljevstvo Božje među nama, moguće je samo ako se temelji na tim principima istine, pravde, ljubavi i mira. Prostor nam ne dopušta protumačiti ove četiri kategorije – stupove – kršćanske antropologije (možda ću to u sljedećem broju). Svakako treba naglasiti da je svaka promjena na bolje moguća samo onda ako se čovjek mijenja u sebi. Kršćanstvo ne poznaje nikakvu revoluciju, osim revoluciju usavršavanja vlastite osobe. Neka se Bog nastani u nama pa će biti i za druge prepoznatljiv.