Arhiv tekstova
Kovčeg saveza – kovčeg baštine
U Svetom Pismu, u knjizi Izlaska čitamo kako je Bog naredio Mojsiju da načini Kovčeg zavjetni i kako da ga ukrasi. Ovih dana sam bio na II. Konferenciji »Mir i tolerancija« koju organizira američka fondacija »Apel na savjest«, a pozivatelj je bio ekumenski Patrijarh Bartolomej I. Na Konferenciju su bili pozvani predstavnici triju monoteističkih religija kršćanstva, židovstva i islama iz Srednje Azije, područja Kavkaza i Balkana. Na taj tekst iz Biblije se u završnoj riječi pozvao Rabbi Arthur Schneier. Evo kako glasi tekst: »Pomirilište napravi također od čistoga zlata. Neka bude dugo dva i pol lakta, a široko lakat i pol. Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad. Kerubini neka dignu svoja krila uvis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u Pomirilište. Stavi na Kovčeg Pomirilište, a u Kovčeg položi ploče Svjedočanstva što ću ti ih dati. Tu ću se ja s tobom sastajati i odozgo ću ti, iznad Pomirilišta – između ona dva kerubina što su na Kovčegu ploča Svjedočanstva – saopćavati sve zapovijedi namijenjene Izraelcima.« (Izl 25,17-22)
Razmišljam o tom tekstu i poruci Konferencije. Razmišljam iz našega ugla i ove kolumne. Kovčeg Zavjetni u sebi sadrži ploče Saveza – ploče deset zapovjedi Božjih – Dekalog. U kovčegu se nalazi nešto mane čime su se hranili Izraelci na putu iz Egipta u Obećanu zemlju. Dakle, najveće svetinje i vrednote na kojima se temelje sve tri monoteističke religije. Abrahamova baština. No, Dekalog je vjersko-moralni zakon upisan ne samo na ploče Saveza nego u svačije srce, kako nas poučava apostol Pavao. Ono što me se osobito doimlje je činjenica da su dva kerubina – arkanđela – upućena pogledom jedan prema drugomu i prema kovčegu Saveza. Krilima su uzdignuti prema nebu. Ono što se na toj Konferenciji dogodilo još nije pravi dijalog. Stvarno je tolerancija. Ali činjenica da smo nad »zajedničkom baštinom« pokušali gledati jedan prema drugomu. A kao vjernici, svaki na svoj način, je molio za bolji svijet.
VELIKI ČAS ODGOVORNOSTI: Tu sliku i te misli prenosim na našu situaciju. I kao narod i kao zajednica i kao vjernici imamo naslijeđenu, darovanu baštinu. Neprolazne vrednote. Bog nas je pozvao u ovaj čas povijesti da čuvamo, sačuvamo i predamo tu baštinu. Ona je upisana u našu povijest, u naše srce kao vrednota koja obvezuje. Ne možemo tek tako i olako pustiti da propadne. Često puta smo sučeljeni jedan prema drugomu. Pitam se, jesmo li se suočili pogledom jedan sa drugim i jesmo li zajedno pogledali »u kovčeg baštine«? Drugo, jesmo li sve svoje duhovne moći – krila – okrenuli prema onome koji jedini ravna našom poviješću i koji je jedini Gospodar povijesti? Bojim se da smo se suočili, ali da ne vidimo ni »kovčeg baštine« niti se obaziremo na Gospodara povijesti. Ne gledamo se u oči iskreno, a osobito ne gledamo u »kovčeg baštine« zauzeto. Stalo nam je do nas samih, bavimo se svojim malim časovitim problemima i poteškoćama, a ne vidimo da su vremena bremenita, teška, opterećena i da se ne smijemo baviti samo sobom nego da svim snagama uma i srca (krilima) moramo zaštititi »kovčeg baštine«, a mi se sami moramo suočiti s istinom, pogledati u oči i susresti poglede iskreno i bez maske, puni povjerenja jedni u druge da se svaki na svoj način uistinu brinemo o istoj tekovini i baštini. I ona druga dimenzija nije manje važna. Dapače još važnija. A to je spoznaja da nam u sadašnjoj našoj »zapletenoj stvarnosti« može pomoći samo Bog. Mi smo svoje argumente iskoristili. Potencijale smo potisnuli i svoje »ja« stavili ispred zajednice. Koje čudo što se događa da se od nas okreću i Bog i ljudi. Čas odgovornosti je velik. Stoga ja ovih dana, kada se ponovno »sučeljavamo« molim Gospodara povijesti da nam se konačno pogledi sretnu i da zajednički vidimo sadržaj »kovčega baštine« i podignemo svoje moći na razinu odgovornosti duha za one za koje živimo, mičemo se i jesmo. Nisam pesimist. Ne optužujem. Ali sam čovjek koji razmišlja i koji osjeća na svojoj koži kako nam tlo ispod nogu polako izmiče, a mi to ne primjećujemo odgovorno. Kada se susrećemo trebali bi podići razinu svojih susreta na plemenitost ljudi koji su svjesni da grade povijest, svaki na svoj način. Riječi bi trebali biti istiniti znak naše dubine i »potpis« našega bića.
RIJEČI MOGU LJUDE MIJENJATI: Za kraj citiram Phila Bosmansa iz jedne knjige gdje on o riječima, kada se susrećemo, govori ovako: »Riječi nešto pokreću. Riječi ispunjene zajedljivošću, mržnjom i željom da drugoga dotuku – dijele ljude, uznemiruju i vode u nasilje. Riječi ispunjene snagom ljubavi zbližuju ljude, ižaruju radost, čine ljude novima i stvaraju jedan bolji svijet. Riječi mogu ljude mijenjati. Svaka je riječ jedno rođenje. Dobra riječ, kad dopre do srca, mijenja srce. Riječ u pravi čas kazana, ili u pravi čas saslušana, zapisana ili pročitana jest kao kruh u doba gladi.«
Ima nade, makar je zadnji čas, ako nađemo prave riječi za prave vrednote i konačno zaboravimo sebe da bi pomogli zajedničku stvar. I riječju i djelom i molitvom.
g
