Arhiv tekstova
Reciprocitet je ključni pojam Sporazuma o manjinama
Za srijedu idućega tjedna zakazan je posjet srbijanskog premijera Vojislava Koštunice Zagrebu, gdje će mu domaćin biti hrvatski premijer Ivo Sanader. Susret u Zagrebu bit će prigoda raspraviti aktualne probleme koji postoje između dvije države, ali i razmotriti dokle je stigla provedba Sporazuma o zaštiti hrvatske manjine u SiCG i srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj. Ovaj je Sporazum između dvije zemlje potpisan prije točno godinu dana, tijekom prvog i povijesnog susreta na razini premijera, koji se sredinom studenoga 2004. godine održao u Beogradu.
Odnosi između Hrvatske i Srbije uvijek se opisuju kao uvjet stabilnosti u ovom dijelu Europe. Ove su dvije države prošle tragično razdoblje rata i razaranja, te prolaze razdoblje postupnog normaliziranja. I jedna i druga zemlja na putu su europskih integracija, pri čemu su hrvatska iskustva, jer Hrvatska je ipak poodmakla na tome putu, dragocjena za srbijansku stranu.
Od predstojećeg susreta u Zagrebu puno očekuju i hrvatska manjina u Srbiji i Crnoj Gori i srpska i crnogorska u Hrvatskoj. Navikavanje na status nacionalne manjine zajedničko je i za jedne i za druge, a međusobni su problemi, osim puno sličnosti, ponešto i različiti. Susreti na vrhu državnika obiju zemalja uvijek su poticaj za razvoj odnosa, kako dvije države tako i dva naroda, ali su i neka vrsta ohrabrenja za nacionalne zajednice koje u tim državama imaju status nacionalnih manjina. Zbog toga će se predstojeći summit u Zagrebu pratiti s velikim interesiranjem s obje strane granice, kako u većinskim, tako i u manjinskim populacijama Srba i Hrvata.
HR: Kakvim ocjenjujete sadašnje odnose između dviju država – Hrvatske i Srbije i Crne Gore? Postoji li još neko ozbiljnije pitanje koje je u odnosima između dviju zemalja otvoreno? Prije nekoliko dana izjavili ste kako imate dojam da se na relaciji Hrvatske i Srbije i Crne Gore ipak tri koraka naprave naprijed, pa onda jedan nazad. Na što ste time mislili?
Odnose Hrvatske i Srbije i Crne Gore ocjenjujem dobrima. To ne znači da oni ne mogu biti bolji. Mogu biti bolji i – možda – mogli su biti bolji. No, kada imamo na umu kakvi su bili prije samo deset godina, danas moramo biti zadovoljni. Ne mogu se sjetiti drugih dviju država koje su bile u ratu, a koje su normalizirale odnose ovako brzo. Naravno, problema ima, zato sam izjavio kako mi se čini da idemo tri koraka naprijed a jedan natrag. Mislio sam time na neke konkretne probleme položaja manjina, na neke nacionalistički provocirane sukobe, na neke probleme u gospodarskim odnosima,…
Otvorenih pitanja ima, i to je normalno. Njih se u prošlosti nagomilalo toliko da bi bilo pravo čudo da ih danas nema. Tu spadaju granična pitanja – zamjena vojske policijom, koja još nije započela, utvrđivanje granične linije na i oko Dunava, jer razgovori još nisu počeli, utvrđivanje granice na moru… Tu spada i pitanje povrata imovine fizičkih i pravnih osoba, koja se nalazi na području druge države i, općenito, dogovor o sukcesiji s drugim državama sljednicama. Tu spada i pitanje viznog režima. Naime, vizni je režim hrvatska Vlada suspendirala do kraja godine i za očekivati je da se suspenzija produži. No, srpsko-crnogorska strana će morati započeti učinkovitije provoditi međudržavni Ugovor o readmisiji, s obzirom da sada prihvaća manje od 2 posto osoba koje ilegalno prelaze hrvatsku granicu. S obzirom da je ratifikacija Ugovora o readmisiji bio uvjet koji je Hrvatska postavila da bi mogla privremeno ukinuti vize, jasno je da neprovođenje Ugovora sa SiCG strane može dovesti do preispitivanja te odluke hrvatske strane. No, nadamo se da do reaktiviranja viznog režima neće morati doći, jer jasno je da bi ono dovelo do niza posljedica koje nitko ne želi – na prvom mjestu otežavanja prometa ljudi i roba.
HR: Za 23. studenoga najavljen je posjet srbijanskog premijera Vojislava Koštunice Zagrebu. Koje će teme biti na dnevnom redu u razgovorima s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom? Ovaj susret dolazi nakon točno godinu dana od prvog susreta dvojice premijera u Beogradu, 15. studenoga 2004. godine. Je li dogovor koji je tada postignut, po raznim pitanjima, u potpunosti poštovan u proteklih godinu dana?
Posjet premijera Koštunice Hrvatskoj planiran je za 23. studenoga 2005. Na dnevnom redu su razgovori o svim otvorenim pitanjima, koja smo spomenuli, gospodarska suradnja, bolja provedba Ugovora o slobodnoj trgovini, regionalna suradnja i suradnja u oblasti eurointegracija. Jedna od važnih tema je i provedba Sporazuma o zaštiti prava manjina, s obzirom da upravo obilježavamo godišnjicu njegova potpisivanja. Ako se pita o čemu su premijeri Sanader i Koštunica razgovarali prije godinu dana u Beogradu, a još nije zadovoljavajuće riješeno, odgovor je – provedba Sporazuma odnosno neka pitanja položaja Hrvata u Srbiji. Između ostalog – televizijska emisija za Hrvate na TV Novi Sad i tužba direktora TV Novi Sad protiv hrvatskih novinara.
HR: Prošle su skoro četiri godine od kako su Hrvati u Srbiji i Crnoj Gori i službeno stekli status nacionalne manjine. Kako vidite njihov današnji položaj?
Položaj Hrvata sigurno je bolji danas nego prije dvije godine, vjerujem znatno bolji nego prije četiri godine, a da vrijeme prije deset i više godina ne spominjemo. Naravno, time ne želim reći da bi Hrvati u Srbiji trebali biti zadovoljni svojim današnjim položajem. Problema ima i oni na njih s pravom ukazuju. Uočavaju da pripadnici većinskog naroda, a i nekih drugih manjinskih zajednica, tih problema nemaju i opravdano zahtijevaju da se problemi riješe i kada su Hrvati u pitanju. Radi se o nacionalno motiviranim incidentima u nekim mjestima u Vojvodini, o službenoj uporabi hrvatskoga jezika, o pravu na informiranje u elektronskim medijima i sudskom progonu novinara, o problemima kod zapošljavanja odnosno kod izbora ili reizbora u državnoj službi, o određenim problemima školovanja na hrvatskom jeziku, itd.
HR: Prije manje od mjesec dana u Bruxsellesu je održana rasprava o položaju mađarske i hrvatske manjine u Vojvodini. Kakvim ocjenjujete tadašnje izlaganje predstavnika hrvatske zajednice, a kako reakcije dužnosnika SiCG? Smatrate li da je ovakav način rasprave pred Europskim parlamentom pravi način za rješavanje još neriješenih manjinskih pitanja i problema?
Izlaganje predstavnika hrvatske zajednice ocjenjujem korektnim, a reakcije dužnosnika SiCG očekivanim. Drugim dijelom pitanja zalazite i u moje vlastite dvojbe. Nisam siguran koliko takva rasprava, čak i pred Europskim parlamentom, donosi koristi i pridonosi rješavanju problema, a koliko njihovu potenciranju. S jedne strane je dobro da najviše predstavničko tijelo demokratske Europe prepoznaje i ukazuje na probleme manjinskih zajednica u Srbiji, no s druge strane se postavlja pitanje da li rezultati takve rasprave na »brdovitom Balkanu« mogu biti produktivni ili kontraproduktivni. Jer, u demokratskim sustavima, s izgrađenim mehanizmima rješavanja društvenih problema, javna rasprava i ukazivanje na probleme rezultira i momentalnim aktiviranjem mehanizama njihova rješavanja. Nisam siguran da je, kada je riječ o hrvatskoj zajednici u Srbiji, sve što se dešavalo prije, za vrijeme i nakon rasprave u Bruxellesu bilo u njezinu korist.
HR: Ubrzo nakon te rasprave u Bruxellesu, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini usvojio je Deklaraciju o položaju hrvatskog naroda u Vojvodini. Kakvo je Vaše mišljenje o ovom dokumentu?
Na prvom mjestu ću reći ono što je najvažnije, a to je ono što sam ponavljao u svim političkim kontaktima u Beogradu – sve ono na što Deklaracija ukazuje je točno. Nakon toga slijedi jedno veliko – ali… Deklaracija je politički dokument i kao politički dokument je trebala biti tempirana tako da proizvede maksimalne političke učinke. Deklaracija je, međutim, došla ne prije nego nakon rasprave u Europskom parlamentu i uspjela je, što nije lako postići, ujediniti sve sudionike političkog života Srbije, javnost i medije u osudi Deklaracije i njezinih autora. O reakcijama na Deklaraciju sam slušao na radiju vozeći se u kolima. U istoj emisiji vijesti bilo je riječi o vrlo uspješnom sastanku lidera mađarske manjine s premijerom Koštunicom i srbijanskim dužnosnicima, gdje su dogovorene »konkretne mjere za unapređenje položaja Mađara u Vojvodini«.
Dakle, s navodima Deklaracije se u najvećem dijelu slažem. Istina, smatram ozbiljnim propustom izostanak navođenja ukidanja emisije za Hrvate na TV Novi Sad i, posebice, tužbe protiv hrvatskih novinara od strane direktora te televizije. Taj problem osobno smatram vrlo važnim i vrlo zabrinjavajućim, jer se radi o čelniku državne informativne kuće, koji tuži ugledne predstavnike jedne manjinske zajednice. Očekujem da se država, koja je direktora TV Novi Sad imenovala, o ovom problemu očituje. Ako država i TV Novi Sad ne naprave ono što trebaju napraviti, onda ću 8. prosinca 2005., kada je na Općinskom sudu u Subotici zakazano ročište, doći i sa zanimanjem saslušati pravne argumente o »grijesima« hrvatskih novinara.
Ukratko, problem s Deklaracijom nije u tome ŠTO je u njoj navedeno, nego KADA I KAKO je navedeno.
HR: Što Vi vidite kao glavne, još uvijek neriješene probleme, kad su u pitanju Hrvati iz Srbije?
Problemi su poznati. I ovdje sam najvažnije od njih više puta spomenuo. Nije, međutim, stvar u tim konkretnim problemima, jer su oni zajednički s problemima drugih manjinskih zajednica, nego u činjenici što se radi o problemima Hrvata. Ta činjenica mnoge od tih problema diže na razinu unutarnjepolitičkih problema i, samim tim, teže rješivih problema. Druga je vrsta problema što su sami Hrvati, ponekad, najveći problem sami sebi. Uočavam da se često neka izuzetno važna, strategijska pitanja položaja Hrvata stavljaju iza nekih vrlo prizemnih i vrlo osobnih razmirica i sukoba. Toga sam se, kada je o Hrvatima riječ, na žalost, po svijetu dosta nagledao. Rezultat je uvijek isti – šteta kako po nacionalne tako i po osobne interese.
HR: Prema najavama iz Samostalne srpske demokratske stranke, u Vukovaru će uskoro biti otvorena Multinacionalna televizija Vukovarsko-srijemske županije. Mogu li takvo što očekivati i Hrvati u Srbiji?
Naravno. Reciprocitet je ključni pojam Sporazuma o zaštiti prava manjina. Zaštitom i osiguravanjem određenih prava srpskoj manjini u Hrvatskoj isto će se osiguravati i hrvatskoj manjini u SiCG. Nadam se da će taj automatizam dovesti do postupnog prestanka politiziranja svega što se tiče manjina i do prevođenja pojma »manjinska prava« u pojam »građanska prava«.
HR: Kakav je, po Vašemu mišljenju, položaj Hrvata u Crnoj Gori? Ima li tu razlike u odnosu na Srbiju?
Razlika ima i one su brojne. Neke od njih proizlaze iz vrlo malog broja Hrvata i njihove koncentracije u bokokotorskom zaljevu. Njihove političke ambicije su, stoga, razmjerno manje nego u Srbiji. Druge razlike su rezultat različita odnosa Crne Gore prema Državnoj zajednici, koji u određenoj mjeri dijele i Hrvati koji u Crnoj Gori žive. No, pitanja očuvanja nacionalnog identiteta su ista, kao i sredstva koja im stoje na raspolaganju.
HR: Kakva je situacija glede Mješovitog odbora za praćenje provedbe Sporazuma o zaštiti hrvatske manjine u SiCG i srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj? Kada će taj odbor biti formiran, koliko će imati članova, hoće li njegov član, uz Hrvate iz Srbije, biti i predstavnik Hrvata iz Crne Gore? Za kada se predviđa održavanje prve sjednice toga odbora?
Mješoviti odbor za provedbu Sporazuma o zaštiti prava manjina sastat će se 22. studenog 2005. u Beogradu, dakle dan prije posjeta premijera Koštunice Zagrebu. Hrvatska i srpskocrnogorska strana odbora su, de facto, već formirane – svaka za sebe. Svaka broji po deset članova. Supredsjedatelji su – dr. Slavko Leban, pomoćnik ministrice vanjskih poslova i europskih integracija, s hrvatske strane, i dr. Jelena Marković, zamjenica ministra za ljudska i manjinska prava SiCG, sa srpskocrnogorske strane. Hoće li Hrvati iz Crne Gore biti predstavljeni u Odboru – ne znam. To valja pitati, s jedne strane, same Hrvate, a s druge, supredsjedateljicu Odbora, pretpostavljajući da je s njima razgovarala. Što se hrvatske strane Odbora tiče – predstavnici hrvatskih Crnogoraca jesu zastupljeni u Odboru.
Postoji dobra volja da se, nakon dugog čekanja ratifikacije i izbora članova, Mješoviti odbor učini doista učinkovitim. Naime, već sada se planira i drugi sastanak, koji bi se mogao ostvariti prije posjeta predsjednika Svetozara Marovića Hrvatskoj 13. prosinca 2005.
HR: Nedavno ste u Novom Sadu održali predavanje na temu »Europska unija – iskustva Hrvatske«. Koliko i kako Hrvatska može pomoći Srbiji i Crnoj Gori svojim iskustvom u pregovorima o priključenju Europskoj uniji?
Hrvatska može mnogo pomoći i pomaže. I to je predavanje bilo sastavni dio dobre suradnje u oblasti eurointegracija. Hrvatski stručnjaci su već dolazili u Srbiju i Crnu Goru i održali niz vrlo konkretnih predavanja i seminara. Eurointegracijski proces nije natjecanje, a onaj koji je na tom putu nešto ispred ima itekakvog interesa osigurati da ga i drugi slijede. Iskustvo Hrvatske pokazalo je kako smo najviše koristi imali od iskustava Slovenije i, još više, od iskustava Bugarske – dakle zemalja koje su samo korak ispred nas. Slično je i kada je riječ o SiCG u odnosu na Hrvatsku. Pregovarajući o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju SiCG pregovara o istim stvarima o kojima i Hrvatska, ali na nižoj razini. Stoga iskustvo i pomoć Hrvatske može biti dragocjeno. g
