Arhiv tekstova
Ne mogu se incidenti preko noći suzbiti
Instituciju ombudsmana je davne 1809. godine ustrojio švedski parlament sa zadaćom da nadgleda kako izvršna vlast provodi zakone. U prijevodu sa švedskog, riječ »ombudmsan« znači povjerenik ili punomoćnik, a prema dužnosti koju obavlja ona označava zaštitnika ljudskih prava. Među stotinjak država u kojima postoji institucija ombudsmana je i Srbija, u kojoj je opet sve do prije nekoliko dana (upravo je imenovan gradski ombudsman Beograda) jedini ombudsman bio u Vojvodini. Od početka 2004. godine institucija ombudsmana oformljena je i u Crnoj Gori i tamo djeluje kao Zaštitnik prava građana.
Odluka o uspostavljanju pokrajinskog ombudsmana donesena je 31. prosinca 2002. godine, a 24. rujna 2003. godine je na ovu dužnost izabran dr. Petar Teofilović. Ured je počeo raditi u siječnju 2004. godine. Ombudsman radi potpuno samostalno i neovisno o bilo kom tijelu vlasti i javnih službi, a svi kojima se ombudsman obrati dužni su surađivati.
HR: Koje su osnovne dužnosti i aktivnosti institucije pokrajinskog ombudsmana?
Osnovna funkcija institucije ombudsmana je zaštita ljudskih prava, uopće u slučajevima kada su prava povrijeđena ili ugrožena od strane tijela lokalne i pokrajinske administracije i javnih službi koje osniva Pokrajina, a na teritoriju Vojvodine.
Da bi institucija ombudsmana reagirala, onaj za koga se smatra da krši ljudska ili druga prava mora biti državno odnosno izvršno tijelo.
Kod nas postoje tri odjela, a na čelu svakog od njih nalazi se po jedan zamjenik. Jedan odjel se bavi zaštitom prava nacionalnih manjina, drugi ravnopravnošću spolova, a treći pravima djeteta. Zbog značaja ovih prava i izvjesnih specifičnosti u svezi s njima, nije dovoljna samo generalna zaštita prava za njihovu adekvatnu zaštitu i unapređenje, već te oblasti uživaju posebnu zaštitu.
HR: Koje aktivnosti obavljate i provodite na teritoriju Vojvodine u oblasti zaštite manjinskih prava i kako teče ta procedura?
Imajući u vidu da ombudsman, kao institucija, predstavlja specifično tijelo vlasti, znači, nije izvršna, ni zakonodavna, niti je sudska vlast, već jedna vrsta kontrolne instance nad radom izvršne vlasti, znači vlade, ministarstava, Pokrajine i Izvršnog vijeća, te tajništava i tijela lokalne uprave i s obzirom da nemamo mogućnost bilo kojem segmentu izvršne vlasti naređivati ili nešto zabraniti, niti imamo mogućnost sami donositi odluke o pravima, mi djelujemo po principu izdavanja preporuka, mišljenja i prijedloga, koji su i najčešći oblici naše aktivnosti po službenoj dužnosti, a za neka pitanja kršenja ljudskih, odnosno manjinskih prava.
Ove godine, sve do nedavno, nismo imali niti jednu individualnu predstavku to jest pritužbu građana na rad državnih tijela i institucija, kada je riječ o pravima nacionalnih manjina. Prošlog tjedna smo dobili jednu individualnu predstavku, ali nismo još sigurni radi li se o kršenju prava nacionalnih manjina ili o povredi ljudskih prava uopće.
Ove godine aktivnosti smo u najvećoj mjeri usmjerili ka prevenciji povreda i kršenja prava.
Prije pet-šest mjeseci naš je ured nakon uspoređivanja podataka s popisa stanovništva i trenutačne situacije po pitanju službene uporabe jezika nacionalnih manjina u sedam vojvođanskih općina – Pančevo, Inđija, Irig, Sombor, Apatin, Srijemska Mitrovica i Šid – ustanovio kako postoje uvjeti da određeni jezik bude uveden u službenu uporabu, ali da općine to nisu provele, odnosno nisu izmijenili općinske statute, mada postotak stanovništva određene nacionalne zajednice prelazi onaj postotak koji je potreban da bi njihov jezik bio u službenoj uporabi. U nekim se općinama radi o rumunjskom, u nekim o mađarskom, te slovačkom, hrvatskom i drugim jezicima. Svakoj od općina smo uputili dopis u kojem smo ih podsjetili da svoje statute prilagode činjeničnom stanju.
Još neko vrijeme ćemo čekati i potom ćemo provjeriti jesu li proveli našu preporuku. Pokraj toga, prije oko tri mjeseca uputili smo sličnu preporuku svim općinama u Vojvodini i svim pokrajinskim institucijama, koja se tiče zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina u njihovim tijelima. Naime, uspoređivanjem podataka o broju i postotku pripadnika nacionalnih zajednica u cjelokupnom stanovništvu Vojvodine i njihovom udjelu u tijelima vlasti, dakle u tijelima u kojima se odlučuje o pitanjima koja su značajna za sve, pa tako i za pripadnike nacionalnih zajednica, ustanovili smo kako glede zastupljenosti nekih nacionalnih manjina postoji veliko odstupanje, odnosno daleko je manje zaposlenih pripadnika određenih nacionalnih manjina u državnim tijelima nego što je njihova zastupljenost u stanovništvu. I pokraj toga što i međunarodni dokumenti i naši pozitivni propisi obvezuju državu i odgovarajuće razine vlasti unutar države da imaju u vidu zastupljenost pripadnika nacionalnih zajednica u ukupnom stanovništvu i da osiguraju razmjernu zastupljenost u tijelima koja odlučuju, oni to nisu učinili. Za sada smo preporuku uputili pokrajinskim tijelima i svim općinama u Vojvodini a namjeravamo sličnu preporuku uskoro uputiti i republičkim tijelima koja djeluju na teritoriju Vojvodine.
Suština preporuke je da se ispravi, u nekim slučajevima drastični nerazmjer, te da prilikom zapošljavanja novih službenika imaju u vidu da se, a pod uvjetom da zadovoljavaju sve ostale kriterije koje zahtijeva to radno mjesto i zakon, prednost da kandidatima koji su pripadnici nacionalnih manjina koje su podzastupljene u tim tijelima. To je najblaža forma takozvane afirmativne akcije, odnosno davanja prednosti, u ovom slučaju pripadnicima nacionalnih manjina. Afirmativna akcija se ne provodi da bi pripadnici nacionalnih manjina bili privilegirani, već da bi koliko-toliko došli do razmjerne razine udjela, ne samo u kulturnom i obrazovnom, već i političkom životu.
HR: Jeste li se tijekom vašeg dvogodišnjeg rada sretali sa slučajevima kršenja i nepoštivanja preporuka koje ste slali, te ako jeste, koje ste tada mjere poduzimali?
Da, bilo je slučajeva kršenja naših preporuka. Naša je procedura uglavnom propisana Odlukom o pokrajinskom ombudsmanu. Prvi je korak slanje preporuke, a sljedeći koji poduzimamo je da ponovimo preporuku, ali s obvezatnom naznakom roka do kada je moraju realizirati i zahtjevom da nas obavijeste o tome što su učinili povodom nje. Ako u zadanom roku ne dobijemo povratnu informaciju ili saznamo da preporuka nije bila poštovana obavještavamo neposredne nadzorne organe, a kao krajna mjera je da o nepoštovanju preporuka ombudsmana obavještavamo pokrajinsko Izvršno vijeće i Skupštinu Vojvodine, koje pozivamo da urade ono što je u njihovoj ovlasti s ciljem štovanja i provođenja naše preporuke. Najjače, pomalo neformalno oruđe je objavljivanje podataka u medijima, kako primjera lošeg rada tako i pozitivne primjere s osnovnim ciljem da putem javnosti izvršimo pritisak koji će navesti tijela da urade ono što su njihove obveze.
HR: Spomenuli ste kako je jedna od osnovnih dužnosti institucije ombudsmana prevencija u oblasti štovanja manjinskih ali i ljudskih prava uopće. U čemu se ogleda prevencija, koji su njeni ciljevi, kako je provodite te na što djelujete preventivnim akcijama?
U suštini mi nemamo represivne mehanizme na raspolaganju. Njih primjenjujemo jedino kada službenici ili starješine onih tijela kojima se obraćamo ne postupaju po preporukama ili odbijaju suradnju i komunikaciju s nama. U tim slučajevima predviđena je mogućnost podnošenja prekršajnih prijava i izricanje novčanih kazni. Naš osnovni način rada je prevencija i edukacija. Način provođenja zavisi od toga što je konkretan problem, pa tako nekada upućujemo prijedloge da se odgovarajući propis izmijeni ili da se donese neki propis koji trenutačno ne postoji. Imamo mogućnost uputiti ih Izvršnom vijeću APV i Skupštini Vojvodine, ali možemo utjecati i na republičke zakone s tim da prvo mora proći kroz proceduru u pokrajinskim tijelima koji ih potom šalju Skupštini Srbije. Na primjer, ako ste uočili da postoji neka norma koja je moguća osnova za diskriminaciju, bilo po nacionalnoj, spolnoj, političkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, preventivno djelovanje je u tome da vršimo utjecaj da se izmijene ti propisi koji omogućuju neki oblik diskriminacijskog ponašanja ili pak utječemo da se smanji mogućnost da se ti vidovi diskriminacije u praksi provode. Najčešće i najdugoročnije preventivne akcije su razni programi edukacije, seminari, okrugli stolovi, tribine, konferencije, te suradnja sa školama i drugim obrazovnim institucijama, fakultetima i sveučilištima. Cilj je da se, s jedne strane povisi stupanj osjetljivosti javnosti na probleme ljudskih prava uopće, a s druge strane provodimo specifične programe koji su usmjereni na jačanje tolerantnosti, uzajamnog štovanja pripadnika različitih nacionalnih zajednica, te organiziramo edukaciju i obuku za stručnjake, na primjer u oblasti suzbijanja nasilja u obitelji, što konkretno radimo već oko godinu dana u više od polovice općina u Vojvodini. Pokraj toga organiziramo obuke za ljude koji rade u izvršnim tijelima kako bi bolje obavljali svoj posao.
HR: Imajući u vidu prirodu vašeg posla i vrijeme koje ste proveli na mjestu pokrajinskog ombudsama, kako ocjenjujete položaj nacionalnih manjina u Vojvodini? Poznato je kako je Zakon o nacionalnim manjinama iz 2002. godine u inozemstvu ocijenjen kao veoma dobar, usvojili smo razne propise i akte kojima se garantiraju prava, i tako dalje. No, kakva je primjena tih zakona i propisa u praksi?
Na osnovi protekle dvije godine, koliko obavljam dužnost pokrajinskog ombudsmana, smatram kako je kod nas i sama teorija i koncepcija ljudskih prava na relativno niskoj razini. Uglavnom se svodi na deklarativno priznavanje, prihvaćanje i zaštitu ljudskih prava, a naša velika boljka je zapravo način na koji se provodi u praksi. Kada govorimo o pravima nacionalnih manjina postoje zakoni kojima se garantira visok stupanj prava, a u praksi postoje objektivni problemi, koji su nekada financijske prirode, nekada je u pitanju nedostatak sluha ili je u pitanju neznanje. U slučaju sedam općina u Vojvodini kojima smo uputili dopis da izmijene statute i usklade ih s faktičkim stanjem, a to nisu uradile, za sada nismo ulazili u razloge za takvo nereagiranje. Stoji li iza toga neznanje ili inertnost ili zla namjera, za sada ne znamo, ali je jasno da te općine nisu prilagodile statute činjenici da postoje veće skupine pripadnika nacionalnih zajednica koje žive u tim općinama. Obrazovanje ima posebne probleme: ne možete uvijek osigurati odgovarajući nastavni kadar koji bi kvalitetno prenosio znanje, nekada su problemi s udžbenicima na jezicima nacionalnih manjina, kao što je slučaj s mađarskim, rumunjskim, hrvatskim. Problemi postoje i u medijima na manjinskim jezicima, također. Mi se trudimo otkriti i formulirati probleme kao takve i obavijestiti javnost o njima.
Pokraj problema u obrazovanju na manjinskim jezicima postoje i pozitivni primjeri odnosa zakona i zbilje, pa tako zakon kaže kako treba najmanje 15 učenika da bi se osnovao odjel na jeziku nacionalne zajednice, a Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu veoma često pozitivno rješava zahtjeve i kada taj uvjet nije ispunjen i odobrava formiranje odjela s manjim brojem učenika.
Druga strana priče, koja više zabrinjava, jesu incidenti, koja su posljednja dva tjedna aktualizirani. Skoro smo svakodnevno svjedoci pojave grafita u jednom ili drugom mjestu u Vojvodini s krajnje zabrinjavajućim porukama. Iako na prvi pogled može izgledati kao iživljavanje pijanih i huligana, činjenica je da sadržaj napisan na zidu ostaje, a kada se porukama poziva na smrt, ubijanje ili protjerivanje, tada možete samo zamisliti kako se osjećaju pripadnici nacionalnih manjina koji se izričito navode. Ne mogu se osjećati udobno i sigurno. Takvi incidenti na početku pridonose atmosferi sumnje, nepovjerenja, bojazni i vrlo malo treba da eskaliraju i dovedu do ozbiljnijih problema. Statistika pokazuje kako je broj incidenata ove godine manji nego prošle i to nakon listopada prošle godine pa do nedavno. Ispada ima, ali je naša ocjena kako je tekst Rezolucije koju je usvojio Europski parlament preoštro formuliran. Prije svega imam u vidu činjenicu da se broj incidenata smanjio, i ma koliko da su oni uznemirujući ne može se govoriti o aktivnom djelovanju države i njenoj namjeri da podrži incidente.
HR: Kako ocjenjujete akciju krečenja grafita, pokrajinskog tajnika za upravu, propise i nacionalne manjine Tamása Korhecza i ministra SiCG za ljudska i manjinska prava Rasima Ljajića, od prije nekoliko tjedana u novosadskom naselju Telep? Što mislite, kakvi će biti rezultati akcije, kako će se odraziti na potencijalne vinovnike incidenata?
Smatram kako je akcija vrlo korisna i da su njome poduzeti važni koraci. Međutim, idućeg dana smo imali pojavu antisrpskih grafita u Subotici, a ovih dana sam u novosadskom »Dnevniku« pročitao da je netko napisao grafit u kojem je nabrojao šest-sedam nacionalnih zajednica i svakoj uputio neku poruku. Premazivanje grafita ima veoma jaku i jasnu poruku, jasan je pokazatelj da predstavnici tijela koja se staraju o zaštiti ljudskih i manjinskih prava takve pojave osuđuju. S druge strane, ne može ministar Ljajić obilaziti svako mjesto gdje se pojavio grafit s takvim sadržajem i premazivati ga. Premazivanje jednog grafita je simboličan čin kojim se jasno pokazuje kako to nije politika države, da su spremni ne samo premazati grafite već učiniti i ostalo što je u okviru njihovih ovlasti. Smatram da takve akcije mogu znatno pridonijeti ako ne potpuno suzbijanju, jer mislim da je to nemoguće, ali svakako smanjenju takvih incidenata na znatno manju mjeru.
HR: Za sada se djela pisanja grafita s nacionalističkim sadržajem tretiraju kao prekršajna djela. Nedavno je ministar Ljajić najavio kako će predložiti da se ta djela tretiraju kao kaznena. Što mislite, kako će utjecati pooštravanje kaznene politike?
Ako nekom odredite uvjetnu kaznu ili novčanu od 500 dinara, što je simbolična kazna, malo je vjerojatno da ćete ga odvratiti od tog djela. Međutim, ako se radi o kaznama lišenja slobode ili ozbiljnijim novčanim kaznama koje mogu biti izrečene ako se takva djela tretiraju kao kaznena djela, vjerojatnije je da ćete barem jedan dio ljudi odvratiti od tog ponašanja. Prošle godine kada su se dešavali incidenti mi smo se oglašavali ukazujući na njih jer smo imali u vidu sastav stanovništva Vojvodine. Jedan od prioriteta i obveza države je da svojim građanima osigura jednakost pred zakonom i u svakodnevnom životu u svakom pogledu, od obrazovanja i izlazaka u grad do sudjelovanja u političkom i javnom životu. Ako od toga pođemo onda je jasno kako ovakvi ispadi, od grafita do ozbiljnijih incidenata, moraju biti na adekvatan način tretirani i sankcionirani. To je jednostavno izražavanje volje države da se protiv poticanja mržnje prema pripadnicima drugih nacionalnih zajednica bori na onaj način koji joj stoji na raspolaganju.
HR: Možete li pretpostaviti što uzrokuje pojavu grafita s nacionalističkim sadržajima?
Slika počinitelja djela bila bi nam mnogo jasnija kada bi barem jedan dio tih koji ispisuju grafite bio otkriven i kada bi se proveli adekvatni postupci prema njima. Naime, da bi se govorilo o bilo kakvom kaznenom djelu po etničkoj ili nacionalnoj osnovi ključno je pitanje motivacije. Kazneno djelo postoji uvijek kada je u pitanju tuča ili nanošenje teških tjelesnih povreda ili možda i namjera da se netko ubije, bez obzira tko su sudionici, a tko je žrtva. Potpuno je druga stvar ako je kazneno djelo izvršeno zato što je žrtva pripadnik neke nacionalne manjine. Tada su drugačiji motivi i tada možemo govoriti o povrijedi prava nacionalnih manjina. Ključ je otkriti tko su počinitelji, te imati odgovarajuće dokaze da su motivi bili nacionalistički obojeni. Na primjer, nema sumnje da su počinitelji grafita koje smo imali prilike vidjeti ovih dana imali nacionalističke motive. Nema potrebe nagađati. S jedne strane, incidenti su naizgled minorni ali s druge strane poruke su sasvim jasne i ne ostavljaju mjesta sumnji što se njima želi reći. Složenije je pitanje motiva u slučaju sukoba i tuče u kavani. Tada se možemo upitati je li tuča izbila jer su se vinovnici napili pa potukli ili je motiv skupina mladića druge nacionalnosti za susjednim stolom, pa je nekom došlo da se iživljava nad njima. O uzrocima koji su ključni za ove probleme teško da možemo govoriti jer su uzroci na žalost vrlo duboki i po svojoj prirodi su takvi da se ne mogu riješiti preko noći. Smatram kako nije dovoljno mjesec ili godinu dana da riješimo probleme koji kod nas imaju duboke korijene, da ne govorim samo o 90-im. Kod nas postoji negativna tendencija pozivanja na zlo iz prošlosti.
HR: Kako vi, kao institucija ombudsmana, možete utjecati da se incidenti na etničkoj osnovi suzbiju?
Jedan vid naših pokušaja da suzbijemo incidente su naše reakcije. Naime, mi ne možemo reagirati baš na svaki grafit koji se pojavi jer bismo morali, u proteklih desetak dana, svaki dan izdavati priopćenje. Međutim bitno je da periodično dajemo ocjene osude i da ih javno iznosimo. Tako ćemo utjecati na ljude, na njihov odnos prema svojim susjedima, te pripadnicima drugih nacionalnih zajednica. Jedna akcija uvijek će izazvati reagiranje koje stvara vrzino kolo koje može doista i eskalirati. Prošle smo godine pokrenuli edukativni pilot projekt u 12 osnovnih škola čiji je osnovni cilj bio da učenike četvrtih i sedmih razreda upoznamo s koncepcijom njihovih prava i ljudskih prava uopće, u okviru pet radionica. Neke od tema koje smo obrađivali su predrasude, tolerancija, diskriminacija… i one pokrivaju barem jedan dio korpusa prava manjina i civiliziranog odnosa prema njima. Na početku i na kraju su učenici radili testove, kako bismo provjerili efikasnost naučenoga u radionicama. Kada je riječ o temama koje su obrađivane, rezultati testova su pokazali da su učenici postigli značajan porast znanja o svojim pravima i općim pitanjima ljudskih prava. Na osnovi rezultata dobili smo podršku Ministarstva za obrazovanje i sport Republike Srbije i Pokrajinskog tajništva za obrazovanje i kulturu, koja će, nadamo se, biti i financijska jer namjeravamo projekt proširiti na svih 344 škola u Vojvodini.
HR: S obzirom da je nedavno održana konferencija s temom ombudsman u multietničkim društvima u vašoj organizaciji, možete li ocijeniti gdje se u odnosu na ostale ombudsmane nalazi institucija pokrajinskog ombudmana, te kakva je suradnja s Vijećem Europe i ostalim značajnim institucijama?
Konferencija je i bila organizirana s ciljem da se ukaže na važnost poštovanja prava pripadnika nacionalnih manjina i omogućavanje njihovog uživanja a imali smo u vidu da se to pitanje, barem u Vojvodini, stalno periodično aktualizira. Pokraj toga cilj je bio ukazati na opasnosti koje nose sa sobom nacionalizam i ksenofobija, ne samo prema pripadnicima manjinskih zajednica koje žive na nekom teritoriju već i prema emigrantima i izbjeglicama, odnosno ljudima koji su iz drugih sredina došli u neku novu sredinu i koji zbog toga trpe i imaju manja prava iako ne postoji nikakvo opravdanje za to. Ključni zadatak i cilj konferencije je bio razmjena iskustava i znanja ombudsmana različitih zemalja u ovoj oblasti, te da se javno progovori o tome što ova institucija može učiniti u ovoj oblasti. Konferencija je bila održana uz podršku OESS-a i Vijeća Europe. Što se OESS-a tiče, mi smo od samog počeka djelovanja u vrlo intenzivnim kontaktima i evo već dvije godine imamo doista sjajnu suradnju. S Vijećem Europe smo imali i ranije suradnju ali doprinos i podrška koju su nam dali za konferenciju predstavlja novi i viši stupanj u našim odnosima i suradnji. Što se tiče toga gdje smo mi u odnosu na ostale institucije, izdvojio bih prije svega one države koje imaju istu instituciju ombudsmana kao što smo mi, a to su Mađarska, Švedska i Finska. S obzirom da naš, pokrajinski ombudsman ima zamjenika koji se bavi pitanjima nacionalnih manjina, mi na neki način predstavljamo raritet u europskim pa i svjetskim razmjerima. Posvećivanje posebne pažnje manjinskim pitanjima svakako pridonosi kvalitetnijoj zaštiti i omogućivanju uživanju tih prava. Bez lažne skromnosti bih ocijenio, a na osnovi izlaganja ombudsmana iz drugih zemalja, bez obzira koliko nekom može to izgledati nedovoljno ili malo, smatram da je pokrajinski ombudsman doista dosta radio i još uvijek radi upravo u ovoj oblasti. To ne znači da se ne može i više i bolje raditi, ali ipak mislim da mi predstavljamo jednu rijetkost glede načina tretiranja prava nacionalnih manjina. g
