Arhiv tekstova
BuĐenje slavljeniČkog duha
Početkom 1936. osnovan je »Odbor za proslavu 250. godišnjice dolaska jedne grupe Bunjevca i preuzimanja vlasti u Subotici«. Inicijator i pokrovitelj te akcije bio je biskup Lajčo Budanović. »Za pretsjednika odbora izabran je naš prokušani narodni borac i vođa bačkih Hrvata presvj. gosp. Blaško Rajić.«26 Tako će se na čelu tog tijela naći dokazan i sposoban organizator. Njegova uloga nije bila samo protokolarna. Rajićevim angažiranjem osmišljen je i realiziran plan i sam tijek velike svečanosti.
Od drugih članova koji su bili izabrani u Odbor, treba istaknuti Ivana Malagurskog-Tanara, Miroslava Mažgona, Petra Pekića, dr. Mihovila Katanca, Albu Šokčića, Ivana Kujundžića, Katu Taupert. Tako će taj skup probranih javnih radnika, čijim je radom upravljao Blaško Rajić, uspjeti obaviti sve prijeko potrebne organizacijske pripreme, ishoditi dozvolu za održavanje jedne takve svetkovine, pozvati i pripremiti smještaj velikoga broja gostiju i kao najvažnije među Bunjevcima probuditi slavljenički duh.
Tiskan je proglas – plakat te velik broj letaka koji su naslovljeni »Bunjevci-Hrvati«, kojima se narod upoznavao sa svrhom proslave.
I lokalni hrvatski tisak pratio je pripreme za proslavu.27
Održavanje svečanosti planirano je na Veliku Gospu i Sv. Roka, s početkom od petka 14. do nedjelje 16. kolovoza.
NE IDE SLOBODA SAMA PO SVIJETU: Već 12. tog mjeseca počeli su pristizati gosti. Prvi je bio mostarski biskup Alojzije Mišić, a za njim i skupina Hrvata iz Hercegovine, predvođena profesorom klasične gimnazije iz Širokoga Brijega, dr. Dominikom Mandićem. Gosti su bili i predsjednik hrvatskoga kulturnog društva »Napredak«, dr. Ante Alaupović, zatim dr. Ante Čelik, izaslanici hrvatskog društva »Kranjčević«, »Hrvatska glazba« iz Mostara.
Predvečer 14. kolovoza na Trgu Ćirila i Metoda pred katedralom sv. Terezije skupilo se 20.000-30.000 ljudi, održan je koncert »Hrvatske glazbe«, vatromet, bakljada, da bi se nakon toga ta velika masa uputila prema glavnom kolodvoru da dočeka goste iz Hrvatske, koje je predvodio izaslanik dr. Vladka Mačeka, narodni zastupnik dr. Ivan Pernar. Pozdravni govor održao je Blaško Rajić:
»Vas, koji dolazite u ime dr. Vladka Mačeka pozdravljamo od sveg srca i duše. Dolazite da uzveličate slavu Subotice, koja je oduvijek bila slavenska, a od 250 godina je hrvatska. Radujemo se, što nam evo dolaze naša najdraža braća iz Zagreba, tog hrvatskog središta, da s nama proslave ovo slavlje. Dobro nam došli svi a osobito Vi, zastupniče dostojnog vođe sviju Hrvata među koje se ubrajamo i mi Bunjevci!«28
Zatim je govor održao i subotički narodni zastupnik Josip Vuković-Đido, a za njim i sam dr. Pernar. On je istaknuo:
»Hvala vam, hrvatska bunjevačka braćo, za ovaj doček! Nije vas amo dotjerala sila, nego Bog i duša. Vama, koji ste ovdje starosjedioci, koji ste ovaj hrvatski grad Suboticu podigli, došao sam po želji dr. Vladka Mačeka. Ne ide pravica i sloboda sama po svijetu, nego se za pravicu i slobodu treba boriti. Ne borimo se zato da bilo kome učinimo nepravdu, nego se borimo za svoje pravo, da unutar ove države budemo slobodni na svojoj hrvatskoj zemlji.«29
Idućeg dana rano izjutra nastavljena je proslava. Došli su mnogobrojni gosti iz okolnih naselja i gradova, ponajviše iz Sombora.
VELIKO SLAVLJE: Organizirana povorka od oko 10.000 ljudi, koju je predvodilo 500 konjanika u narodnim nošnjama, uputila se Somborskim putom k igralištu »Bačke«. Misu u crkvi Isusova uskrsnuća služio je mostarski biskup Alojzije Mišić, a zatim je slijedio nastup mješovitog zbora Hrvatskoga pjevačkog društva »Neven« pod ravnanjem dr. Mihovila Katanca. Nakon toga je slijedila jedna od najoriginalnijih točaka cijele priredbe – svečana povijesna povorka koju su činili kostimirani konjanici, a za njima cijeli niz sudionika u narodnim nošnjama, od »kraljica« i »risara« do »bandaša« i fijakera ukrašena klasjem. U povorci, koja je prolazila kroz gust špalir, sudjelovala su sva hrvatska nacionalna i prosvjetna društva: Pučka kasina, Kolo mladeži, Katolički krug, Katolička čitaonica, Kolo mladih nevenaša, Školska zadruga, Divojačko društvo, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, Hrvatsko pjevačko društvo »Neven«, Hrvatski prosvjetni dom, Hrvatska kulturna zajednica, Seljačka i gospodarska sloga, društva Križara i Križarica, političke organizacije, kao i omladinci koji su 10. studenog 1918. istaknuli hrvatsku zastavu na gradski toranj.
Sva ta povorka uputila se prema trgu pred crkvom sv. Terezije gdje se nekoliko govornika obratilo masi okupljenoga svijeta. Osim Blaška Rajića, govorio je dr. Pernar, u ime seljaštva subotički paor Vranje Tumbas, u ime intelektualaca dr. Marko Kuntić, u ime hercegovačkih studenata Stjepan Barbarić, a kao predstavnik ličkih Bunjevaca Josip Tomljanović iz Senja, narodni zastupnik iz Zagreba Milutim Mayer, veliki meštar »Braće hrvatskog zmaja« i Josip Vuković-Đido. Zajednički nazivnik u svim govorima bilo je naglašavanje da su Bunjevci opstali kroz stoljeća kao katolici, da su oni dio hrvatskog naroda i da imaju potrebe i snage da i dalje jačaju veze s maticom. Pjevanjem »Lijepe naše« završeno je slavlje na trgu.
PRVA SKUPŠTINA HRVATSKE KULTURNE ZAJEDNICE: Narodno veselje nastavljeno je popodne na igralištu »Bačke« uz bogat glazbeni program.
Idućeg dana, 15. kolovoza, u prostorijama Pučke kasine otkrivena je u svečanoj dvorani slika biskupa Ivana Antunovića. Planirano je i postavljanje spomen-ploče, na kojoj su se našli stihovi Alekse Kokića, na gradskoj vijećnici, ali kako to gradske vlasti nisu dopustile, ona je našla mjesto na zgradi Kasine. Prigodni govor tom prigodom održao je Ive Prćić.
Program proslave uključio je i održavanje prve glavne skupštine Hrvatske kulturne zajednice, istog dana, 15. kolovoza popodne, u dvorani Subotičke matice (danas bioskop Zvezda). Za predsjednika je izabran Blaško Rajić a za tajnika dr. Mihovil Katanec.
Istog dana održana je i svečana akademija u gradskom kazalištu. Glavna točka te priredbe bila je povijesna drama u četiri čina »Tri stoljeća«, Ivana Malagurskog-Tanara, subotičkog profesora.
Idućeg dana, 16. kolovoza, na Bajskom groblju položeni su vijenci na nov nadgrobni spomenik popa Paje Kujundžića. Idući čin proslave u tom danu bilo je otkrivanje spomenika Anti Evetoviću Miroljubu, u parku pokraj crkve sv. Terezije. Bistu je izradio Ivan Meštrović. Taj je spomenik trebao biti postavljen još 1931. U velikoj dvorani Doma katoličkih udruženja održano je omladinsko zborovanje. Govorio je Ivan Kujundžić, dijecezanski duhovnik hrvatskih katoličkih društava za omladinu, Petar Kulić, križar. Nakon toga je održana misa zahvalnica.
ODJECI: Odjeci toga hrvatskog slavlja nalazili su mjesta kako u lokalnim tako i u zagrebačkim te drugim hrvatskim listovima. Subotičke novine objavljivale su prigodne tekstove već nekoliko mjeseci prije proslave, za samu proslavu izdan je poseban svečani broj (Subotičke novine, br. 10, 1936), a i sljedeći broj (Subotičke novine, br. 11) objavio je mnoštvo tekstova o proslavi. I časopis Klasje naših ravni (god. II, br. 4. 1936) te Subotička Danica (za 1937. godinu) posvetili su toj temi jedan broj. U izdanju Matice subotičke pred čitateljstvom se pojavila i knjiga Ive Prćića Subotica i Bunjevci.
Tako je s velikom uspjehom, uz impozantan broj sudionika i gledatelja završena ta proslava. Organizatori su mogli biti zadovoljni. Narasli potencijali subotičkih Hrvata — Bunjevaca, od onih na polju kulture, do političkih, našli su put da se tom prigodom, objedinjeni i složni, jasno iskažu. Ali, kako je to napisao i formulirao sam Blaško Rajić, put ka cilju, kojem se težilo — »priznanju i uvaženju Bunjevaca Hrvata«, ovim koracima tek je bio zacrtan.30
ZAKLJUČAK: I doista, u sljedećem burnom razdoblju pred njima su stajali pravi izazovi na putu očuvanja dostignutog i postizanja još konkretnijih rezultata koji bi im omogućili nesmetan daljnji razvoj. Iz nekoliko crtica o njihovu djelovanju može se osvjedočiti da se težište rada prenosilo na političko polje. Nastavili su pratiti liniju koju su diktirali politički vođe iz Zagreba, u prvom redu dr. Maček. To se ogledalo u jačanju organizacije HSS-a na subotičkome području, ali i u drugim manifestacijama, kao što je bila masovna proslava njegova rođendana 1937. Ni odgovori lokalnih žandarmerijskih vlasti nisu izostajali: u travnju 1939. zbog isticanja hrvatskih zastava na nekoliko tavankutskih kuća i domu Seljačke sloge protiv počinitelja su podnesene kaznene prijave.31
U predvečerje velikog svjetskog sukoba sila, srpsko-hrvatske tenzije nastavile su i dalje tinjati. Pregovorima o prekomponiranju državnog ustrojstva, sporazumom Cvetković — Maček, stvaranjem Banovine Hrvatske, pokušalo se ih umiriti i zadovoljiti težnje Zagreba. S velikim nadama i iščekivanjima, koja će se pokazati uzaludnim, pratili su subotički Hrvati ta događanja. Josip Vuković-Đido, već marta 1939. nakon povratka iz Zagreba, gdje se sastao i s dr. Mačekom, donio je projekt budućeg sporazuma i počeo u javnosti iznositi da će »Subotica otpasti od Srbije«.32 Nadolazeći ratni vihori uzeli su veliki danak i od svih Subotičana, pa i Hrvata Bunjevaca.33
Nakon rata, novouspostavljene revolucionarne vlasti nameću nove socijalne koordinate, pa korjenito mijenjaju i tretiranje Bunjevaca. Osim niza dokumenata, o tome dobro svjedoči jedna depeša. Glavni Narodnooslobodilački odbor Vojvodine (NOO) uputio je u svibnju 1945. dopis svim okružnim NOO-ima, u kojem stoji: »Kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.«34 Tako je iste godine popisano u gradu 8759 Srba, 44.712 Hrvata, 38.355 Mađara, 1965 Nijemaca, 3739 Židova itd.35
Time započinje nova etapa u životu bačkih Hrvata, kojoj će se, sukladno novim uvjetima, morati prilagoditi sve njihove snage i reprezenti, pa i Crkva i svećenstvo. Njihova borba za »priznanje i uvaženje« još nije bila okončana.
Svršetak
