Arhiv tekstova
Kazalište je kraljica svih umjetnosti
Narodno kazalište u Subotici ove godine obilježava dva vrijedna jubileja – 150 godina kazališne zgrade i 60 godina postojanja profesionalnog kazališta. Na čelu ove institucije posljednjih šest godina nalazi se magistrica teatrologije Ljubica Ristovski.
HR: U godini kada obilježavamo 150 godina kazališne zgrade i 60 godina postojanja profesionalnog kazališta, kako ocjenjujete značaj duge kazališne tradicije u mozaiku opće kulture u Subotici?
Zna se da su u Gramatikalnoj gimnaziji koju su otvorili franjevci 1747. godine, održavane u raznim prigodama i kazališne predstave i od tada je krenuo kazališni život u našem gradu, ali profesionalni ansambl dugo nije formiran, sve do 1945. godine i zato mi sada obilježavamo jubilej 60 godina od osnutka prvog profesionalnog kazališta u Subotici. Zgrada kazališta je izgrađena 1854. godine, nakon čega je stalno išla priča o tome kako bi ta zgrada trebala imati i svoj subotički kazališni profesionalni ansambl. U historijatu kazališta zabilježeni su razni pokušaji da se taj ansambl oformi, ali to se ipak nije uspjelo tijekom dugo godina, sve do 1945. godine, do kada su nastupale razne kazališne družine. U našim je uvjetima to ipak skupno duga kazališna tradicija, jer govorimo o 60 godina intenzivnog i neprekidnog profesionalnog kazališnog rada, a što to znači za opću kulturu grada, najbolje mogu prosuditi naši sugrađani. Moje tumačenje možda je pristrano, jer sam aktivni sudionik subotičkog kazališnog života. Mislim da je kazalište kao kulturna institucija kulturno središte jednoga grada, jer osim što okuplja publiku i promovira kulturne vrijednosti kazalište sublimira i više umjetnosti, kazalište je kraljica svih umjetnosti, a kakvo ćemo kazalište imati ovisi od toga koliko će se u to kazalište ulagati. Kazalište ne može funkcionirati bez dovoljno novaca, jer je pripremanje i izvođenje predstava jako skupo i ono zahtijeva puno ulaganja radi dobivanja kvalitetne produkcije koja će na kazališnim scenama proslaviti naš grad.
HR: Kako su obilježeni ovi značajni kazališni jubileji?
Prošle godine, bilo je točno 150 godina od kada je službeno otvorena naša kazališna zgrada. Tada se to zvalo kazališno, Talijino krilo, u sklopu izgrađenog hotela »Pesta«. Svečano otvorenje kazališta upriličeno je 16. prosinca 1854. godine, predstavom Josike Miklosa »Ket Barcsay«. Željeli smo obilježiti taj datum izlaskom jedne monografije, a u našoj kući razmišljali smo i o raznim programima kojim bi se obilježio jubilej. Htjeli smo raspisati natječaj za dramske pisce na tri jezika i napraviti promociju tih kazališnih tekstova, a htjeli smo organizirati i razna gostovanja kazališta koja su u ranija doba dolazila u Suboticu. Zna se primjerice za gostovanja kazališne družine iz Osijeka, dolazilo je Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, a gostovale su i putujuće kazališne družine iz Mađarske. Željeli smo dovesti te, sada već profesionalne ansamble, koji su u davna vremena gostovali u Subotici, što bi predstavljalo određenu simboliku. Na žalost, od tih planova, uspjelo se samo s tiskanjem monografije »150 godina kazališne zgrade«, koja je promovirana lipnja ove godine. Znajući da 2005. godina donosi drugi jubilej, a to je 60 godina od osnutka profesionalnog ansambla u Subotici, monografiju smo tako ustanovili da sadrži prikaz o 150 godina zgrade, a ujedno i o 60 godina, koliko subotički kazališni ansambl postoji i radi. Nakon toga obilježili smo dva značajna datuma: 28. listopada, kada je davne 1945. odigrana prva profesionalna predstava na hrvatskom jeziku u Hrvatskom narodnom kazalištu u Subotici, historijska drama Mirka Bogovića »Matija Gubec« u režiji Branka Špoljara, i 29. listopada, kada je odigrana prva profesionalna predstava na mađarskom jeziku u izvedbi ansambla Magyar Népszinház-a, a bio je to komad »Boszorkánytánc« u režiji Lászla Patakija. Tako smo 25. listopada otvorili izložbu koja je za temu imala prvu kazališnu sezonu, a u okviru obilježavanja tih datuma predstavljene su i knjige Grozdane Šarčević o kostimografkinji Ani Atanacković, »55. susreta festivala kazališta Vojvodine« Dejana Penčića Poljanskog, knjiga Zoltána Baráciusa o mađarskim redateljima u Vojvodini te Povijesni prikaz posljednjeg desetljeća Narodnog kazališta Rozalije Boros Brestyánski, dok je 28. listopada izveden komad Filipa Šovagovića »Ptičice«, koji je režirao Robert Raponja, a koja je na našem redovnom repertoaru. Sve je urađeno s minimalnim financijskim sredstvima.
HR: U kojoj je fazi rekonstrukcija kazališne zgrade?
Svi bismo voljeli da je proslava 150. godišnjice zgrade mogla proteći u obnovljenoj zgradi. Što se tiče rekonstrukcije, krajem prošle godine su ugovoreni glavni projekti koji su projektanti trebali uraditi, ali se to malo prolongiralo zbog određenih zakonskih odluka koje su trebale pristići iz Pokrajine i Republike. Zbog toga je taj posao praktički mogao otpočeti tek u veljači ove godine, što je značilo projektiranje svih tih planova koji su glavni projekti i kazalište je te projekte dobilo početkom srpnja. Po zakonu o građevini ti projekti moraju imati ocjenu vanjsko-tehničke kontrole koje je neovisno tijelo. Angažirali smo firmu »Energo-projekt« iz Beograda i oni su pregledali te projekte i dali svoje primjedbe i te primjedbe su proslijeđene projektantima i sada je na projektantima da sve te primjedbe ugrade u glavne projekte, nakon čega će se dobiti pozitivna ocjena s čime će ti projekti postati validni. Sljedeće što treba učiniti prije pokretanja radova rušenja i izgradnje je raspisivanje tendera po zakonu o javnim nabavkama kako bi se izabrali izvođači radova. Znači postoje procedure koje zahtijevaju određeno vrijeme, što bi sve moglo biti definirano na proljeće sljedeće godine, kada praktično i počinje građevinska sezona. Prvo će se trebati srušiti određeni dio zgrade, nakon čega će se ukopavati temelji, a izvođači će se trebati izboriti s podzemnim vodama koje su toliki niz godina ispod naše zgrade. Što se tiče financiranja rekonstrukcije zgrade, od ranije je dogovoren protokol koji je potpisan između Ministarstva kulture Republike Srbije, Pokrajinskog tajništva za obrazovanje i kulturu i Skupštine općine Subotica. Upravni odbor kazališta je pokrenuo inicijativu za potpisivanje višegodišnjeg ugovora o financiranju koji bi imao jaču notu, jer protokol je ipak samo pokazatelj dobre namjere, a ugovor ima obvezujuće klauzule. Prijedlog ugovora je sada na razmatranju u Pokrajini i Republici.
HR: Koji je put k osnivanju drame na hrvatskom jeziku u subotičkom Narodnom kazalištu?
Godine 1945. Narodna skupština AP Vojvodine donijela je odluku o osnutku Hrvatskog narodnog kazališta u Subotici i Magyar Népszinháza, a oba ansambla su 1951. godine ujedinjeni u Narodno pozorište-Népszinház i formirane su dvije drame – drama na srpsko-hrvatskom jeziku i drama na mađarskom jeziku, što je tako funkcioniralo sve do 1985. godine, dok nije došao za ravnatelja Ljubiša Ristić koji je ukinuo te dvije drame, jer je on napravio jednu jedinstvenu umjetničku jedinicu. Kada je 1995. godine Ristićev KPGT izašao iz ove naše zgrade, ponovo su formirane drame na srpskom, odnosno na mađarskom jeziku, s tim što je u startu bilo riječi o potrebi osnutka i drame na hrvatskom jeziku. U to vrijeme već se dvije trećine zgrade nije moglo koristiti za rad i jednostavno je s osnivačem dogovoreno da će se hrvatska drama formirati onoga trenutka kada budu postojali normalni uvjeti za rad, odnosno kada se zgrada bude rekonstruirala. U želji nadvladavanja te problematike, a s obzirom da sam rođena Subotičanka i da ovaj grad dobro poznajem, moje je mišljenje da jedna ovakva institucija repertoarskog tipa kakva je naša, mora zadovoljavati kulturne potrebe svojih građana, bilo da oni imaju 17 ili 77 godina i upravo zbog svega toga smo prošle godine krenuli s pripremanjem predstave »Ptičice« suvremenog hrvatskog autora Filipa Šovagovića, na repertoar ćemo i dalje uvrštavati dramska djela hrvatskih autora, što je početna osnova za stvaranje buduće drame na hrvatskom jeziku.
HR: Imaju li u Vojvodini još neke nacionalne manjine, osim mađarske, profesionalne ansamble?
Prošle godine smo u Zajednicu profesionalnih kazališta Vojvodine primili dva profesionalna kazališta nacionalnih manjina, to su slovačko kazalište koje je osnovano u Bačkom Petrovcu i rusinsko kazalište koje je osnovano u Ruskom Krsturu, a osnovana je i drama na rumunjskom jeziku pri vršačkom kazalištu. Osnovni problem navedenih kazališta je u tome što su oni bili izvrsna amaterska kazališta, a prerastanjem u profesionalne ansamble došli su u situaciju da nemaju ni jednog školovanog glumca.
Primjerice, što se tiče slovačkog ansambla, znam da im povremeno dolazi i igra jedna profesionalna glumica iz Bratislave, ali ostali članovi ansambla su svi amateri. To se nastoji nadvladati i dogovoreno je s Pokrajinskim tajništvom za obrazovanje i kulturu pokretanje tečaja koji će trajati dvije godine i s tim tečajem će se iškolovati i oformiti dva-tri glumca koji će igrati na rusinskom jeziku i dva-tri glumca koji će igrati na slovačkom jeziku. Problem kadrova inače nije u svezi s određenim nacionalnim manjinama, nego s onim što pojedinačni gradovi nude. Tako i naša drama na srpskom jeziku ima problema s kadrovima, jer jednostavno kada djeca završe kazališne akademije, njima je prioritet raditi u Novom Sadu ili Beogradu, gdje su bliže mogućnosti angažmana u filmskim ili televizijskim projektima i nisu raspoloženi dolaziti u sredine koje im to ne nude.
HR: Postoje li kontakti subotičke kazališne kuće i Hrvatskog nacionalnog vijeća u svezi formiranja drame na hrvatskom jeziku?
Postoji dobra komunikacija, a interes je obostran u svezi osnivanja drame na hrvatskom jeziku. Upravo kada je u Subotici boravio redatelj iz Pule Robert Raponja koji je režirao »Ptičice«, predlagala sam da se u Hrvatskom kulturnom centru »Bunjevačko kolo« napravi jedan razgovor sa zainteresiranom publikom i možda jedna mini-radionica s djecom koja su zainteresirana za kazalište. Na žalost, to se nije realiziralo, ali takvih inicijativa bit će i u buduće.
HR: Kako ocjenjujete suradnju s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Osijeka?
Naše dvije kazališne kuće uspostavile su suradnju još u vrijeme kada naše dvije države nisu uspostavile službene kontakte. Razmjenjivali smo predstave, išli smo na gostovanja u Osijek, isto kao što su predstave HNK-a iz Osijeka igrane pred subotičkom publikom. Naša će se suradnja i dalje razvijati, a eto, za uspostavljanje suradnje između naših dviju kazališnih kuća nisu bili potrebni ministarski potpisi. Našu suradnju uspjeli smo dovesti na odličnu razinu, imamo po dva uzajamna gostovanja, ali naravno naša suradnja je vezana i s prozaičnom pričom oko financija. Kada bi raspolagali s više sredstava, mogli bi češće ugostiti Osječane, a i naša kuća bi češće mogla prikazivati predstave u Osijeku. Uz određena financijska sredstva moglo bi se pričati i o koprodukciji, što se i želi napraviti, ali za sada subotičko kazalište raspolaže s mnogo manje novca za jednu produkciju, nego što raspolaže osječko kazalište.
HR: Kakva će biti repertoarska koncepcija kazališne sezone 2005. -2006. u subotičkom Narodnom kazalištu?
Još me mogu govoriti o koncepciji, jer sam u ovoj kući zacrtala da nećemo praviti spiskove naših želja bez saznanja o realnoj mogućnosti realiziranja tih želja, dakle sve dok ne znamo naše financijske mogućnosti. O repertoarskoj koncepciji moći će se razgovarati tek koncem ili početkom sljedeće godine kada budemo imali definiranu financijsku sliku koja je nama najvažnija i od koje i krećemo u uklapanje naših želja prema mogućnostima. Ja sam za realno planiranje, nisam za planiranje radi planiranja. Od kada sam ravnateljica, naši planovi su vrlo realni i što se isplanira to se i realizira.
HR: Zanima li mlade Subotičane kazalište kao profesionalno opredjeljenje?
Što se tiče profesionalnih mogućnosti pri drami na srpskom jeziku, koliko ja znam, imamo samo jednog redatelja koji je završio kazališnu akademiju, a koji je Subotičanin i koji momentalno živi u našem gradu, a to je Ninoslav Šćepanović. On je svojevremeno radio u našem kazalištu, ali dvije-tri godine on više nije kod nas u angažmanu. Nisam čula da je netko od Subotičana upisao režiju, a na glumu se djeca sporadično upisuju. Dakle, subotičkih kadrova je malo, ne znam da itko od Subotičana studira scenografiju, kostimografiju ili dramaturgiju, a nitko ne studira ni kazališnu produkciju. Također je problem i nedostatak kazališnih kritičara. Dakle, svi ti kazališni smjerovi nisu baš atraktivni Subotičanima, više se izgleda teži zanimanjima koja će donijeti veću financijsku korist, a zna se da rad u kazalištu nikada nije, a niti će donijeti bilo kome nekakav financijski boljitak.
HR: Nalaze li djela mladih autora mjesto na repertoaru subotičkog kazališta?
Naša kuća je jedna od rijetkih koja svake godine odigra bar jedan komad mladog autora, nekoga, tko je tek diplomirao dramaturgiju na kazališnoj akademiji. Moje kolege iz drugih kazališta vrlo rijetko riskiraju s postavljanjem komada mladih autora, jer je to zaista velik rizik te se radije ide na nekakva oprobana imena, na klasike, na suvremene klasike. Naša kuća međutim, pruža priliku i mladim, neafirmiranim autorima.
HR: Što mislite o dramskom djelu subotičkog autora Matije Poljakovića?
Odavno se nije pojavio »novi Matija Poljaković«. Nakon njega se nije pojavio ni jedan značajan subotički kazališni autor. Matija Poljaković je imao svoj opus. On je bio autor ove kuće, subotičko kazalište je igralo skoro sve njegove tekstove. Neki od njegovih komada su bile kultne predstave. Njegovi komadi pričaju o problematici određenog vremena o kojoj je on tada pisao, a kada bi se sada neki od njegovih komada postavljao na scenu, morao bi se napraviti određeni otklon u vremenu, dakle postavljanjem problematike koja postoji u djelima Poljakovića u suvremeni kontekst.
HR: Koliko je uspješno subotičko kazalište na vojvođanskoj sceni?
Prilikom proslave naših jubileja, Dejan Penčić Poljanski je na promociji svoje knjige »55 susreta festivala kazališta Vojvodine« istaknuo da kada se saberu svi uspjesi i nagrade, ansambli subotičkog Narodnog kazališta su najviše nagrađivani na vojvođanskoj sceni. Meni je jako važna činjenica o sudjelovanju subotičkog kazališta na Susretima profesionalnih kazališta Vojvodine od samoga osnivanja, a najveće mi zadovoljstvo predstavlja sudjelovanje našeg kazališta na Festivalima profesionalnih kazališta Vojvodine. Festival je napravljen prije par godina kao kontinuitet Susreta, a ja sam jedan od kreatora tog festivala i mislim da je napravljen značajan pomak, jer je uvođenjem institucije selektora ukinuta varijanta po kojoj su sudjelovala sva profesionalna kazališta na Susretima, čime se dobilo na kvaliteti Festivala. Selektor bira šest najboljih predstava po njegovu mišljenju i te se predstave natječu u konkurenciji za nagrade. Peta je godina kako postoje selekcije, a subotički ansambli su svih tih godina bili u konkurenciji za nagrade. Naše predstave su spadale među najbolje u Vojvodini i tome se posebno radujem.
HR: Jesu li predstave dobro posjećene?
Posjećenost predstava pratimo i o tome imamo precizne podatke. Jako sam zadovoljna što smo uspjeli dostići razinu od 94 posto popunjenosti kapaciteta, što je san mnogim kazalištima. Godinu i nešto, malo je opao taj postotak na 85 posto, ali mi i dalje možemo biti zadovoljni. Tijekom svibnja anketirali smo našu publiku kako bi utvrdili tko su naši gledatelji, što vole gledati i što ih interesira u kazališnoj umjetnosti, zbog čega dolaze u kazalište i zbog čega neke predstave gledaju više puta. Subotičko Narodno kazalište brine o svojoj publici.
g
