Arhiv tekstova
Narastajući uspjesi hrvatske akcije
Bunjevci su u međuratnom razdoblju imali iznimno malen broj visokoškolovanih predstavnika – intelektualaca. Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, liječnika, inženjera, arhitekata, veterinara, nije bila veća od 10 posto. Po podacima za 1927., od 74 odvjetnika, Bunjevaca je bilo samo 6. Slično je stanje bilo i u liječničkome staležu, od 74 liječnika, bilo ih je 7.10 Bunjevačka je mladež između dvaju ratova visoko obrazovanje mahom stjecala na zagrebačkom sveučilištu.
Tisak je imao iznimno važnu ulogu u podizanju kulture i obavješćivanju. Među bačkim bunjevačkim Hrvatima nekoliko listova zauzimalo je istaknuto mjesto. Jedan od najznačajnijih bio je Neven. Od 1884. do 1941, Neven je bio okosnica nacionalnopreporodne svijesti među bunjevačkim listovima. Hrvatske novine pokrenuo je Blaško Rajić 1920. U tom pravcu pisale su i Istina (1922. -23.), Borba (1923. -26.), Sloga (1932.), Naše slovo (1934. -40.), Bunjevačko-šokačka vila (1935.) i Bunjevačko žackalo (1940.). Posebno mjesto zauzimali su časopisi Subotička Danica. Bunjevačko-šokački kalendar i Klasje naših ravni.
UDRUGE S HRVATSKIM PRIDJEVOM: Komentari u lokalnim listovima posvećivali su mnogo prostora bunjevačkom pitanju. I na tom polju jasno se očituje prelamanje i sučeljavanje dvaju suprotstavljenih pozicija. Primjer za to je članak iz Subotičkog glasnika (27. ožujka 1927. str. 1), pod naslovom »Iz zagorske torbe«. U njemu stoji: »Mi smo stalno tvrdili da Hrvata u Subotici nema, izuzev onih koji su se posle Ujedinjenja i Oslobođenja doselili u naš beli grad.« Na suprotnoj strani stoji npr. jedan od najkarakterističnijih tekstova, objavljen 17. travnja 1928. u listu Neven, koji su neki protivnici nazivali »zvaničnim organom Hrvatsko frankovačko bunjevačke nacije«. Pod naslovom »Iskrena reč« piše: »I jedni i drugi zaboravljaju i ne priznaju, da su Bunjevci i Šokci kao vojvođanski Hrvati isto tako jaki oslonac naše državne ideje, naročito pak u sjeverozapadnim dijelovima današnje teritorije Vojvodine, kao što su to i Srbi. Za njih ipak vojvođanski Hrvati uopće ne postoje; o njima se neće da vodi računa. Njih oko 200.000 duša jednostavno »nema« u Vojvodini. I dalje nastavlja »… za jedne i druge vrijedi političko načelo, da se Bunjevci i Šokci ne smiju nazivati ni osjećati Hrvatima, jer po Bogu brate, ta oni su Srbi«. Istaknuto je i očekivanje da će Vojvodina biti isto toliko hrvatska koliko i srpska, i unatoč tomu što je uočeno da vladajući krugovi iz Beograda i njihovi eksponenti na terenu često imaju bliže veze s vojvođanskim neslavenima nego s tamošnjim Hrvatima.
U mnoštvu subotičkih udruga i društava postojala je mnogobrojna skupina onih koji su u svom imenu nosili pridjev hrvatski. Takvo je bilo Hrvatsko prosvjetno društvo »Neven« sa svojom sekcijom – Hrvatskim pjevačkim društvom »Neven«, Hrvatski katolički orao,11 Hrvatska katolička orlica, Udruženje hrvatskih sveučilištaraca »Antunović«,12 Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo – Seljačka sloga, Crkvena organizacija »Križari«,13 Hrvatski prosvjetni dom,14 Hrvatska kulturna zajednica (predsjednik joj je bio Blaško Rajić).
STOŽER OKUPLJANJA: Osim nabrojenih, na okupljanju Bunjevaca Hrvata radila su i društva Pučki krug, Bunjevačko omladinsko društvo, Pučka kasina, Dobrotvorna zajednica Bunjevaca, Bunjevačka prosvjetna Matica (osnovana 1925), Bunjevačko momačko kolo, Katoličko divojačko društvo, Nogometni klub Bačka,15 Matica subotička (osnovana 1933.).16
U međuratnom razdoblju, do 1936., u gradu je bilo nekoliko velikih javnih manifestacija kojima su se obilježavali razni povodi važni za Bunjevce Hrvate. Takva je bila proslava tisućite godišnjice hrvatskoga kraljevstva, 4. listopada 1925., kada je postavljena i spomen-ploča,17 akademija posvećena Zrinskom i Frankopanu, zatim akcija za podizanje spomenika Anti Evetoviću Miroljubu i Ivanu Antunoviću 1931.18 U 1935. godini (28. rujna do 5. listopada) u Subotičkoj matici održana je »Smotra bunjevačke prošlosti«, kojoj je pokrovitelj bio biskup Budanović.19 To je bio prvi korak u realizaciji ideje o potrebi formiranja Hrvatskog narodnog muzeja, koja ipak nije uspjela biti ostvarena.
Stožer okupljanja Bunjevaca Hrvata na kulturnom polju, Pjevačko društvo »Neven«, gostovalo je 1933. u Bosni i Hercegovini, posjetilo i izvorište rijeke Bune, Sarajevo, Mostar, Split, Zagreb. To putovanje imalo je znatnog odjeka u Subotici a i u sredinama koje su posjetili. Povodom toga izdana je i knjižica Spomenica pohoda Bunjevaca u svoju staru postojbinu, Subotica, 1934.
PANIKA OBAVJEŠTAJACA: Vojna obavještajna služba iz Subotice poslala je 1934. izvještaj šefu te službe u Beogradu, u kojem ocrtava »narastajuće uspehe hrvatske akcije među Bunjevcima«.20 U njemu se među ostalim navodi »Da je katoličko sveštenstvo u Subotici, Bajmoku, Somboru, sa biskupom na čelu, potpuno hrvatski orijentisano i stavilo se potpuno u službu širenja hrvatske ideologije među Bunjevcima.« Osim nabrajanja uspjeha u toj »hrvatskoj akciji«, gdje se apostrofiraju i »skoro sva bunjevačka univerzitetska mladež, koja se školuje u Zagrebu, gde oni postaju hrvatski šovinisti i prenose ta shvatanja, sa uspehom u bunjevačke mase«, Hrvatski dom u Subotici, Bunjevačka matica, mladi bunjevački književni naraštaj na čelu s Petrom Pekićem, koji je napisao povijest Bunjevaca-Hrvata, koja je zabranjena jer »širi plemenski separatizam«, biskup Budanović i bivši gradonačelnik Stipić, pada u oči da, kako se to vidi iz zaključka izvještaja, najveću odgovornost za takvo stanje pripisuju doseljenim Hrvatima. »Uspesi tog svake pažnje vrednog rada nekolicine Hrvata, za ovih 15 godina u Subotici, Žedniku, Bajmoku, Tavankutu, Somboru, itd. su danas ti, da je sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80 posto bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta. Na severu naše države, gde je pre 15 godina bilo samo nekoliko ljudi Bunjevaca, koji su se osećali Hrvatima, mi imamo danas 100.000 novih Hrvata, što je sve posledica upornog, sitnog, sistematskog, marljivog i neobično predanog rada nekih 20-30 hrvatskih intelektualaca, koji su se ovamo doselili, te prema tome bili samo presađeni.« To je ujedno i najbolja pohvala dalekovidnosti i uspješnosti poteza koji je potkraj 1918. i 1919. načinjen iz Zagreba, kada je Stjepan Radić uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Bačku, gdje su se zdušno uključili u društveni rad bačkih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima.21
IZBORI: Subotički Bunjevci-Hrvati u razdoblju Monarhije nisu bili politički organizirani u obliku posebne stranke. Pripadali su raznim mađarskim, čak i šovinističkim strankama.22
Tek nakon ulaska u južnoslavensku državnu zajednicu doći će do formiranja nekoliko političkih opcija, odnosno stranaka koje su zastupale interese Bunjevaca-Hrvata. Rezultati koje su postizale na izborima svjedoče i o narastanju i usmjeravanju političkog raspoloženja bačkih Hrvata u jasnom opozicijskom smjeru, koji se pokreće i kreira iz Zagreba, a koji će se najjasnije izraziti na izborima 5. svibnjaa 1935. Tako na izborima za Konstituantu, 28. studenoga 1920., sudjeluju Bunjevačko-šokačka stranka (BŠS), koju vodi Blaško Rajić i Hrvatska pučka stranka (HPS). Osvojile su 25, odnosno 6 posto glasova izišlih birača u subotičkom okrugu. Sličan rezultat te stranke ostvaruju i na parlamentarnim izborima 1923.
Na parlamentarnim izborima 1925. dolazi do pregrupiranja, stvara se nova politička grupacija – Vojvođanska pučka stranka (VPS), u čije se ime kandidira Blaško Rajić. Istupajući odvojeno, VPS i BŠS svojim lošim izbornim rezultatima samo su pogoršali položaj Bunjevaca Hrvata. Zbog toga u idućem razdoblju nije opstala VPS, a BŠS 1926. pristupa HSS-u Stjepana Radića.
Na izborima 1927., od 32.911 upisanih birača u Subotici, na 45 glasačkih mjesta, glasovalo je 16.808, od toga je HSS osvojio 3265, a pobijedila je koalicija Radikalne i Mađarske stranke s 5158 glasova.
Godina 1928. obilježena je krvoprolićem u Narodnoj skupštini. Odbornici HSS-a u gradskom proširenom Senatu, reagirajući na ta ubojstva, iznose sljedeće: »Mi odbornici HSS u čije ime ovo podnosimo, moramo konstatovati da u našoj naciji ima još uvijek ljudi koji ispovedaju izopačena načela, misle da će na ovaj način zastrašiti borce za ravnopravnost zajamčenu Ustavom našim.«23
Izbore 1931. karakterizira samo jedna, vladina zemaljska lista, a njezin je nositelj u Subotici bio Mirko Ivković Ivandekić, koji je dobio 11.147 glasova od 18.416 izišlih glasača. Ukupno je bio upisan 28.861 glasač.
USPJESI: Jedan od najvećih uspjeha na razini cijele zemlje, unatoč raznim pritiscima, pa i falsificiranjima, oporba – koalicija pod imenom Udružena opozicija (UO), ostvaruje 1935. Premda joj taj rezultat nije omogućivao dolazak na vlast, režim je bio ozbiljno uzdrman i prisiljen započeti s prilagođavanjima, koja će u krajnjoj instanci dovesti i do korigiranja kuta gledanja na poticaje iz Zagreba. U subotičkoj izbornoj jedinici, gdje je bilo 32.475 upisanih birača, glasovalo je njih 17.941. Za listu dr. Mačeka, čiji je nositelj bio Josip Vuković-Đido bilo je 9818 glasova ili 54,72 posto, pa je on i izabran za narodnog zastupnika. Protukandidat dr. Mirko Ivković Ivandekić dobio je 2019 (11,25 posto) a lista Dimitrija Ljotića, čiji je kandidat bio Franjo Poljaković, samo 0,32 posto. Glasovanje je bilo javno, pa je gradonačelnik zahtijevao da djelovođe biračkih popisa dostave popis za koga su glasovali pojedini birači.24
Zanimljivo je da je na razini gradskih vlasti, od 12 gradonačelnika u razdoblju 1918.-41., bilo čak 9 Bunjevaca.25 Ali u stvorenom političkom okružju, kada se do položaja u tijelima gradske vlasti dolazilo imenovanjem, svi su oni morali prvo zadovoljiti kriterije beogradskih vlastodržaca, a ne birača, domaćeg stanovništva.
(Imenovanjima su postavljani gradonačelnici kao i članovi gradskoga predstavničkog tijela.) Dobar primjer za to je Ivan Ivković Ivandekić, prije starješina Hrvatskog sokola i član HSS-a, koji je, da bi dospio na položaj prvog čovjeka grada, morao pristupati režimskim strankama, Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci i zatim Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici. On je obnašao dužnost gradonačelnika 1933. -34., odnosno predsjednika općine 1934. -38.
Od javnih zbivanja u Subotici 1936. treba još istaknuti da je u mjesecu lipnju, nakon velikih priprema i izgradnje novog stadiona, održana velika panslavenska i jugoslavenska manifestacija – IV. pokrajinski sokolski slet, s mnoštvom gostiju, među ostalima i Milanom Stojadinovićem, predsjednikom Ministarskog savjeta. U tom sklopu priređena je i izložba starina »Jugoslovenska Subotica« pravoslavnog popa Marka Protića. Bunjevci Hrvati nisu bili masovnije uključeni u nju.
Oni su se okupljali i djelovali u okvirima svojih društava, od kojih su u tom razdoblju najaktivniji bili Hrvatski prosvjetni dom i Subotička matica.
Nastavit će se
