Arhiv tekstova

Budućnost puna neizvjesnosti

Funkcioniranje i rad elektronskih medija u Srbiji (radija i televizije), treba biti reguliran s tri zakona: Zakonom o radiodifuziji, Zakonom o javnom informiranju i Zakonom o telekomunikacijama. Sva tri je donijela republička Vlada i sva tri su na snazi.
    Do polovice 2006. godine bi lokalne radio postaje trebale biti privatizirane. Činjenica je da se zakon ne osvrće posebno na slučajeve medijskih kuća koje emitiraju programe i na jezicima nacionalnih manjina.
    Kompletan proces privatizacije medija nije preciziran i propisan, tj. bilo je predviđeno da nadležno ministarstvo koje je pripremalo zakone donese i posebne propise za privatizaciju lokalnih medija. Dugo se nije znalo ni koje je ministarstvo za to nadležno. Danas se zna da to nije Ministarstvo za privatizaciju već je nadležno republičko Ministarstvo kulture i medija. Promjenom vladajuće strukture i postavljanjem novog ministra prestalo se raditi na tome i danas ne postoje precizne upute za privatizaciju lokalnih medija.
NESPROVOĐENJE ZAKONA: Zakoni se ne sprovode, a u prilog tome je i činjenica da u Srbiji program emitira oko 1.400 radio postaja dok međunarodne konvencije dopuštaju rad 413. Poznato je da postoji borba između velikih medijskih kuća za dobivanje nacionalnih frekvencija, a i dalje je neriješena situacija u odnosima između Srbije i Vojvodine, odnosno beogradskog RTS-a i RTV Novi Sad.
    »Zakon o informiranju predviđa da su lokalne samouprave obvezne osigurati informiranje na jezicima manjina ali nije predviđeno kojim modusom, budući da općine više neće moći biti osnivači lokalnih medija. Ako su općine u obvezi, to znači da će one i financirati, ali se ne zna putem kojih to medija ako neće imati svoje. To je apsurd i narušavanje sustava funkcioniranja informiranja na jezicima manjina koji smo proteklih desetljeća uspostavljali. Svugdje u svijetu su lokalne radio postaje lokalni javni servisi putem kojih lokalna vlast komunicira sa stanovništvom o njihovim osnovnim, svakodnevnim potrebama. Te informacije građani ne dobivaju putem velikih medija«, kaže o najavljenoj privatizaciji direktor Javne ustanove Radio Subotica Antal Biacsi te dodaje: »Lokalna samouprava će, pretpostavljam, prema Zakonu o informiranju moći otkupiti kod novog vlasnika privatiziranog radija vrijeme koje bi se iskoristilo za informiranje na manjinskim jezicima. To bi vjerojatno bio ugovorni odnos, a redakciju bi u tom slučaju morao osigurati onaj tko kupi radio postaju«.
NA MARGINAMA ZANIMANJA: U okviru Radio Subotice već više od pet godina postoji i radi jedino radijsko Uredništvo na hrvatskom jeziku. Emitira radnim danima po dva sata programa u terminu od 19 do 21 sat, koji nije nimalo zahvalan jer se u to vrijeme najviše gleda televizija. Više od godinu dana Uredništvo nema imenovanog urednika već tu dužnost vrši Ivana Petrekanić. Uposlene su samo tri osobe što u znatnoj mjeri limitira rad, odnosno raznovrsnost sadržaja njihova programa. Naime, mogu se osloniti tek na nekoliko honorarnih suradnika koji izvještaje s otpraćenih događanja koje pripremaju za svoje matične kuće dostave i Uredništvu na hrvatskom Radio Subotice, a u najboljem slučaju pripreme neku autorsku emisiju. U više navrata je na zasjedanjima subotičkog parlamenta bilo postavljeno pitanje od strane vijećnika iz (ondašnjih) hrvatskih stranaka zašto se ne pristupi proširenju programa na hrvatskom u cilju veće ravnopravnosti u informiranju.
    »Uredništvo na hrvatskom jeziku i danas teško funkcionira budući da samo tri osobe prate sva događanja kako u hrvatskoj zajednici tako i u općini. Da vam ne govorim kako to funkcionira kada je jedno od nas na godišnjem odmoru. S ovim sastavom Uredništva se ne može ni govoriti o proširenju programa. Nemamo imenovanog urednika, nedostaju nam novinari, a i sredstva za honorarne suradnike su nam ograničena. Ukoliko bismo imali četiri sata programa to bi podrazumijevalo zasebnu frekvenciju i bolji termin, ali trenutačno ne vidimo tko bi to mogao realizirati. Mi uz ovoliki svakodnevni angažman nemamo ni vremena niti energije obučavati mlade koji bi eventualno bili zainteresirani za ovaj posao. Izlaz bi bila samo neka novinarska škola koja bi tako pomogla svim našim medijskim kućama. O našim problemima se jako malo, ili bolje rečeno ni malo nije govorilo u hrvatskoj zajednici, a mi uz sve to ne znamo ni što možemo očekivati od najavljene privatizacije Radio Subotice«, kaže v. d. urednika programa na hrvatskom Ivana Petrekanić.
NEDOSTATAK NOVINARA: »Mislim da redakcija trenutačno kadrovski nije osposobljena za proširenje programa. RazRazlog je jednostavan. U hrvatskoj zajednici u Subotici nema dovoljno kvalificiranih radio-novinara. U našem gradu se osnivaju brojne komercijalne i muzičke radio postaje koje rade koristeći frekvencije za koje nemaju potrebne dozvole. Rekao sam da smo i mi spremni na taj način proširiti program na hrvatskom jeziku na četiri sata dnevno, emitirati ga u boljem terminu, svakako i vikendom, na nekoj novoj frekvenciji. No, za to bi nam trebala podrška iz same hrvatske zajednice jer to košta. Mi smo tehnički opremljeni da bismo to mogli uraditi bez dozvola, kao što to rade i brojne radio postaje u Subotici, ali je činjenica da danas ova redakcija ne može realizirati četverosatni program. U hrvatskoj je zajednici evidentan nedostatak novinara, pa tako postoji mali broj njih koji rade za više medijskih kuća«, kaže o trenutačnom stanju i mogućnostima Uredništva na hrvatskom Antal Biacsi.
    Predviđeno je da se u prvoj polovici ove godine održi jedno savjetovanje na kojemu bi bilo riječi o privatizaciji multietničkih elektronskih medija. Prema riječima direktora Radio Subotice Antala Biacsia, privatizacija ovih medija ne može biti po receptu privatizacije medija koji su već privatizirani ili onih koji emitiraju program samo na jeziku većine. Sudbina ovih, za manjine, izuzetno značajnih programa je u rukama političara. Njihov senzibilitet za ovakva pitanja će biti presudan.