Arhiv tekstova

Izazivanje kolektivnih emocija

Kao djelotvorni čimbenici povijesnih kretanja fenomeni nacije i nacionalizma su svojim učincima na različite načine određivali sudbinu čitavih društvenih skupina od kraja 18. stoljeća do danas. Nacionalizam se kao fenomen pokazao sposobnim da potakne ljude na djelovanje, te da tom djelovanju odredi smjer i sadržaj. Sadržavajući iznimnu emocionalnu i moralnu snagu, sposoban je on izazvati kolektivne emocije, a koje lako mogu dovesti do potpunog poremećaja u svijetu vrijednosti, što se u našemu okruženju manifestira već niz godina unazad. Nacionalizam se kroz povijest pokazao kao ideologija koja oblik preuzima iz svojega konteksta, te se objavljuje u različitim oblicima i tipovima.
    Nacija kao fenomen, kao kulturna ili etnička zajednica koja se temelji na elementima kao što su jezik, zajedničko podrijetlo, kultura, te koja je nastavak i proširenje etničke skupine, osnovna je jezgra nacionalizma. U revolucionarnim zbivanjima u Europi 1848. godine naciona-lizam se prvotno afirmirao kao pokret povezan i prožet liberalizmom, kao pokret usmjeren k ostvarenju slobode i jednakosti, protiv hijerarhijskog i staleškog društvenog uređenja, a za afirmaciju i ravnopravnost nacija kao društvenih skupina gdje grupa ljudi posjeduje visok stupanj svijesti o zajedničkoj pripadnosti te teži da je politički izrazi zahtijevanjem da sama vlada sobom. Izvorno je, dakle, nacionalizam označavao osjećaj u pozitivnome smislu. Značio je on skup nacionalnih uvjerenja, nacionalno motiviranog djelovanja vezanog uz npr. afirmiranje ili očuvanje nacionalnog identiteta. A negativni postupci počinjeni »u ime nacije« vezali su se prvotno ne uz nacionalizam već uz šovinizam.
RAZLIČITI NACIONALIZMI: Danas se nacionalizam najčešće povezuje s radikalnim, ekstremističkim politikama, netolerancijom i diskriminacijom, dok je nacija vrijednost kojoj se mora služiti. No, ovo je samo jedan od povijesnih oblika nacionalizma koji je u različitim vremenima i u raznim zemljama mijenjao svoj karakter. Razlikuju se tako građanski i etnički nacionalizam, liberalni i neliberalni, istočni i zapadni, agresivni i neagresivni… Liberalni je nacionalizam prvi povijesni oblik nacionalizma, nastao u vremenu formiranja prvih nacija. On uči da nacije trebaju biti suvereni entiteti koji imaju prava na slobodu, koje su među sobom jednake i imaju jednako pravo na samoodređenje. U hrvatskoj povijesti ovaj se oblik nacionalizma odrazio u ideologiji ilirizma, Strossmayerova južnoslavenstva, a tako i u Hrvatskom proljeću, te 1990-ih kao zahtjev za emancipacijom.
    Drugačije značenje, i negativni predznak
nacionalizam dobiva pojavom ideja kojima je cilj uzdignuti vrijednost neke određene nacije, njenu kulturu i povijest, ideja koje ističu potrebu očuvanja »čistoće« pojedine nacije kao i njeno objedinjavanje u jednu državnu granicu. Protivi se takav oblik nacionalizma svemu što se temelji na individualizmu, ponajprije demokraciji. U povijesti se on odrazio u njemačkome imperijalizmu, politici Hitlerova Trećeg Reicha, srbijanskoj politici proistekloj iz »Načertanija Ilije Garašanina koja teži »ujedinjenju svih Srba u jednu državu«. Elemente ovakvoga nacionalizma u svojoj političkoj tradiciji nosi i Hrvatska stranka prava.
POVLAČENJE GRANICE: Za područje srednje i jugoistočne Europe najčešće se veže tip nacionalizma koji proistječe iz srednjoeuropskog načina shvaćanja nacije (razlikujući se pri tom od zapadnog poimanja). Nacije srednje i jugoistočne Europe vežu se uz etnicitet, a pripadnost naciji se dokazuje kroz kulturu, jezik, povijesni kontinuitet, a u nekim primjerima i kroz religijsku pripadnost. Kada se govori o tipu nacionalizma povezanomu s konzervativnim i reakcionarnim politikama, najčešće se tad veže uz nacije srednje, istočne i jugoistočne Europe. Pri tomu se u obzir uzimaju upravo pojedine njihove težnje za stvaranjem država zasnovanih na etničko-nacionalnom načelu. Prilikom povlačenja granica po grubom, etničko jezičkom kriteriju nastaje fenomen »nacionalne manjine« najčešće i s jedne i s druge strane graničnog pojasa, a s njime i pokušaji njihovog negiranja, asimiliranja ili u najgoremu slučaju i etničkih čišćenja. Ovakve su manifestacije svoju prvu kulminaciju dosegle u pojavi rasističkog nacizma zajedno s njegovim lokalnim varijantama u vrijeme II. svjetskog rata. Najsuvremeniji se uspon, sa svim lokalnim i globalnim posljedicama, dogodio nakon pada Berlinskog zida 1989. godine i sloma socijalističkog sustava općenito. Raspad višenacionalnih i nastanak nacionalnih država zbio se kao posljedica, u pojedinim slučajevima popraćena nehumanim postupcima, koji su se kretali u rasponu od negiranja postojanja nacionalnih manjina pa do etničkog čišćenja, kao u slučaju raspada Jugoslavije.
    Negativno obilježen nacionalizam koji bi obuhvatio rodoljubne elemente, pa i one genocidne, a koji bi se sprovodili »u ime nacije«, ne uklapa se u prvotni oblik srednjoeuropskoga nacionalizma koji se objavio u liberalnome obličju. Liberalno obilježen nacionalizam realnu osnovu za život ima u sredinama, u kojima se postojanje različitih identiteta ne razumije i kao njihovo međusobno egzistencijalno ugrožavanje. U stalnome osjećaju straha, u kojemu će se povjerovati da se tolerira
njem drugih identiteta ugrožava »stvar nacije«, nije moguće koristiti blagodati demokracije. Nesigurnost postojanja dovodi do potpunog poremećaja u svijetu vrijednosti, a tada prijelaz iz pozitivnog rodoljublja u neki oblik šovinizma lako biva posljedicom.