Arhiv tekstova
Tama u oku
Dva posljednja tjedna bila su mi vrlo značajna i dinamična. Naime, početkom prethodnog tjedna sam bio u Rimu. Bio je Europski susret odgovornih osoba za katoličko školstvo u Europi. Veće zemlje imaju biskupa za odgovornu osobu, a ove manje svećenika ili kojega laika. Svejedno. Bilo je trideset biskupa, nas šest svećenika i deset laika. Svakako ne puno, a radilo se na »ne Rimski« način. Naime, nije bilo popodne odmora nego smo uz male stanke radili dva i pol dana intenzivno. Kako mi nemamo još katoličko školstvo u našoj zemlji, više sam slušao nego govorio. Međutim, u radu u skupini sam pak više morao govoriti nego slušati jer su ih zanimale naše okolnosti i naše mogućnosti. Teškim srcem sam morao primijetiti da su nam okolnosti tako-kako naklonjene, ali mogućnosti skoro nikakve. A na susretu je bilo tako jasno što je katoličko školstvo, koja je uloga u odgoju u Europi i kako je zapravo jedina nada Crkve mladost – u katoličkim školama. Ni jedna jedina zajednička točka sa kriterijima našega školstva. Bože, gdje smo? Vratio sam se iz Rima sa jasnim spoznajama, ali nemoćan. Što će biti od nas?
Ovih dana znanstvenim Simpozijem je Beogradska Nadbiskupija obilježila osamdesetu godišnjicu svoga ponovnoga postojanja. Na Simpoziju mnoga i stručna predavanja. Više od dvadeset. Imena vrlo poznata: Šuljak, Hoško, Ikić… Međutim, jedan krasan prilog različitosti, jer su uz ova imena i mnoga imena drugih narodnosti sa stručnim predavanjima. Što se događa na Simpoziju? Redovito se broj sudionika smanjuje, a tamo je rastao. Zašto? Jer je Simpozij koncipiran tako da se na prošlosti gradila budućnost. Iz promatranja prošloga gledale su se mogućnosti danas. Simpozij je označila sloga i vizija. Da, upravo bogatstvo sloge u različitosti i vizija za budućnost.
ISUS U SREDIŠTU: Konačno, svima vam je poznato da je među nama ovih dana bio pater James Manjackal, misionar iz Indije. Četiri dana molitve, četiri dana klanjanja, četiri dana euharistije. Duhovna obnova. Neka misli tko što hoće, ali crkva je bila četiri dana premalena. Isus je bio u središtu. Zar nam je trebao stvarno misionar iz Indije u sred Subotice to reći? Izgleda da jeste. Nastavljamo pričom:
Poslovična je svadljivost susjeda koja počesto završava i na sudu. Ništa bolje nije završila ni priča o jabuci koja je rasla baš na razmeđi dvaju voćnjaka. U jesen, kada su voćke bile dozrele, južni susjed noću pokupi sve jabuke, pa je sjeverni susjed ostao bez ukusnih plodova. »Pokazat ću mu ja!«, reče sjevernjak i dogodine pokupi plodove još u rujnu, dok su bile nezrele. Južni susjed od bijesa odluči dogodine voćke pokupiti u kolovozu, a godinu dana kasnije sjeverni susjed počupa voćke dok su u travnju još bile u cvatu. Iduće godine sjekira je dokrajčila spornu jabuku.
Umjesto toga kako lijepo, ali pomalo nestvarno, zvuči slična priča o dvojici susjeda koji su se voljeli i poštivali, uzajamno pomagali i podržavali. Jednog dana jedan reče: »Susjede, svi se svađaju, samo se mi volimo. Da pokušamo malo i mi pomiješati karte?« Drugi nevoljko odgovori: »Pa, kad baš želiš, da pokušamo…« »Ovo je moje!«, uzviknu prvi, a drugi doda: »Ne, ovo pripada meni!« »Nije istina, to je uvijek bilo moje«, uzvrati prvi. »Pa, ako je baš tako, onda i uzmi. Meni ne treba!« I brzo je prestala prepirka dvojice dobrih susjeda.
Kada su se jednom Isusovi učenici posvadili, zapravo prepirali o tome tko je od njih prvi i najveći, Učitelj nije izravno prekinuo svađu, nego im je rekao: »U redu, brate, ti možeš biti prvi. Meni to ne treba. Ti možeš biti najveći, a ja ću ti služiti!« I svađa je odmah utihnula, na sramotu onih koji su je započeli. Kineska poslovica kaže: »Ne budi hladan s prijateljem zbog sitne svađe; ne zaboravi nikada staru ljubaznost zbog nove rasprave.«
ZA VIZIONARSKU BUDUĆNOST: Pitali su jednom starog rabina kada počinje dan i kada prestaje noć. »Je li to onog časa kada se izdaljega može razlikovati pas od ovce?«, upita prvi učenik. »Ne«, odgovori učitelj. »A je li to onoga trena kada se može razlikovati smokva od datulje?«, upita znatiželjno drugi učenik. Kada je i on dobio niječan odgovor, upitali su ostali rabina: »Reci nam ti kad mi ne znamo.« A mudri i dobri učitelj zaključi: »Noć prestaje a dan počinje kada možeš u lice pogledati svakoj osobi i u njoj prepoznati svojeg brata ili sestru. Sve dotad u tvojem je oku tama.«
Zajednički nazivnik svega doživljenog i dogođenog je jedna stara spoznaja. Kao pojedinac, mogu učiniti puno. Mogu učiniti sve. Ako se sav dam ali iskreno i bez mojih malih interesa. Ako shvatim da je ovaj čas najveća bolest moga zaokruženja spomenuta svadljivost iz priče. Ako shvatim da moram preuzeti dio svoje odgovornosti i imati iskustvo prošlosti, sadašnjosti ali jasnu viziju za budućnost. Sve dok ne budem vidio vizionarski budućnost svoga naroda, tama je u mom oku. Sve dok ne budemo udružili najpozitivnija svoja predanja za opće dobro zajednice – sve dotad u našem oku ostaje tama i nemamo veliku budućnost. Tko smije na sebe uzeti tu odgovornost da prekida gradnju mosta za budućnost? Ja ne! g
