Arhiv tekstova

Po­li­tičke ras­pra­ve nas tek čeka­ju

Trinaestog listopada predsjednik Mađarskog nacionalnog vijeća László Józsa sudjelovao je u javnoj raspravi u Europskom parlamentu na temu kršenja ljudskih i manjinskih prava u Vojvodini. Kako je istaknuo, poanta na tom sastanku nije bila u brojenju incidenata već na poruci upućenoj državnim vlastima u Srbiji i Crnoj Gori da pojam vladavine zakona u jednoj zemlji podrazumijeva efikasnu i hitnu reakciju vlasti na protupravne događaje. Zajednička pak konstatacija je bila da tu ima velikih problema i da država mora pokazati više političke i stručne volje u reagiranju na svako kršenje ljudskih prava.
    Prema izvješćima medija i izjavama državnih dužnosnika, koji su sudjelovali u raspravi, stekao se dojam da postoji nesuglasje između dva predsjednika nacionalnih vijeća s jedne strane i državnih dužnosnika s druge strane u ocjeni trenutačne situacije glede kršenja prava i adekvatnosti reagiranja državnih tijela. O tome i drugim temama razgovarali smo s Lászlóm Józsom, dugogodišnjim aktivnim dužnosnikom u mađarskom nacionalnoj zajednici.

HR: Nedavno ste u Eurospkom parlamentu sudjelovali u javnoj raspravi o situaciji glede nacionalnih manjina i političkoj situaciji u Vojvodini, skupa s predsjednikom Hrvatskog nacionalnog vijeća te predstavnicima državne i pokrajinske vlasti. Ovaj događaj nije prihvaćen blagonaklono od strane pojedinih državnih dužnosnika. Zbog čega?
Možda su vladini predstavnici, pomalo i u obrani digniteta same vladajuće strukture, bili malo nervozni zbog toga što se mi svi tamo nalazimo, međutim, i parlamentarci su bili iznenađeni, da se blago izrazim, činjenicom što je netko iz ove zemlje postavio pitanje – zašto se postavljaju pitanja, ali treba znati da toga u Europskom parlamentu nema. Europski parlament, odnosno Europska unija, je toliko snažna institucija, da ima pravo postavljati pitanja, ima pravo ustati u zaštitu ljudskih i manjinskih prava, pa i u pogledu svih onih zemalja koje tek kucaju na vrata EU, a mi smo tek kod prvih ritmova tog kucanja. Mislim stoga kako je bolje da se što prije svi u ovoj zemlji priviknemo da će ovakvih pitanja biti i to mnogo ozbiljnijih pred akcesiju, jer ljudska i manjinska prava jesu jedan od važnijih dijelova zahtjeva. Najvažnije jest usklađivanje cjelokupnog zakonodavstva, gospodarskog i društvenog života i sustava funkcioniranja, ali će ono biti još ukrašeno malim milijunom zahtjeva i preduvjeta postavljenih od strane Europske unije. To će biti svakidašnjica svih zemalja u Europi koje sada ulaze u fazu integracije i ovakva vrsta dijaloga s unutarnjim »durenjem« protiv toga što nas propituju jednostavno neće ići.
HR: Pitanje zaštite ljudskih i manjinskih prava u Europskom je parlamentu i njegovoj Rezoluciji o zaštiti multietničnosti u Vojvodini spojeno s pitanjem ponovne uspostave autonomije Pokrajine. Na koji način su ova dva pitanja povezana?
Čini mi se kako je to evidentna činjenica, da se sve manjine u Vojvodini osjećaju komfornije u vlastitoj užoj zajednici. Vojvodina se doživljava kao bolji okvir za ostvarenje u prvom redu manjinskih a isto tako i ostalih ljudskih prava. To jest ne samo tradicija nego i praksa. Politički predstavnici nacionalnih manjina, bili oni organizirani u vlastitim strankama ili se nalazili u drugim strankama, ipak imaju veći utjecaj na ovom polju i mislim da dokaz u prilog tome leži u činjenici da je i prethodni i sadašnji sastav, kako Skupštine Vojvodine tako i Izvršnog vijeća APV, ovu tezu dokazivao i u praksi. Možemo nabrojiti  veliki broj mjera, odluka i reformi koje su itekako bile i u službi interesa zaštite nacionalnih manjina i zbog toga je povezivanje izgleda za bolje rješavanje manjinskog položaja s pojmom autonomije Vojvodine sasvim normalna pojava. Ipak, ovdje želim ukazati na to da jedna jedina teza, koja uvijek izlazi na vidjelo, jest teza o vjekovnom suživotu različitih etniciteta u Vojvodini, ali to je priča koja vrijedi samo za određene periode. Moramo biti svjesni toga da je bilo perioda u našoj povijesti, kada je bilo i sukobljavanja i teških i krvavih perioda, ali ni u kojem slučaju ne mislim da mi našu budućnost trebamo graditi na ovim sukobima, dapače. Dobro je što naša kolektivna politička memorija bira i izabrala je lijepe trenutke tog suživota, samo ne bi bilo dobro da zaboravimo kako su određene zajednice tijekom povijesti bile ponekada i povrijeđene, ugrožene. To su iskustva koja ne smijemo zaboraviti, ali se moramo učiti na njima.
HR: Aktualizirana je u medijima i ideja o teritorijalnoj političkoj autonomiji mađarske nacionalne manjine?
O tome u Bruxellesu nije bilo riječi, ali je poznato da je jedan od važnih elemenata političke koncepcije Saveza vojvođanskih Mađara doista teritorijalna autonomija za područja gdje Mađari predstavljaju lokalnu većinu. Osnova ove ideje leži u činjenici da u Europi postoje i funkcioniraju modeli koji su izuzetno uspješni u vezi tog pitanja. Te autonomije su bile rezultat dugotrajnog povijesnog procesa kako na sjeveru Italije tako na Olandskom otoku, Belgiji, Njemačkoj, Danskoj. Praksa je pokazala, kako se mnogi problemi rješavaju putem striktne primjene načela supsidijarnosti pa i u odnosu na područja, gdje manjinske zajednice predstavljaju neku dominantnu populaciju. Naravno, kod nas se osnovni refleksi bude oko mogućeg odcjepljenja, pa ni ja neću zaobići ovo pitanje. Mislim da odcjepljenje u modernoj Europi nije tema zbog toga, što je danas tema integracija. Ukoliko je itko zainteresiran za integraciju onda su to nacionalne manjine i to važi i za naš slučaj ovdje u Vojvodini. Svi mi mislimo da Europa doista može biti zajednička domovina i mislim da tu ne može biti prevelikog spora. Zajednički je interes svih nas ovdje u ovoj zemlji, kako za većinu tako i za manjinu, da dođe do integracija, a unutar integracija je poznato kako je ideja lokalnih i teritorijalnih autonomija nešto što je već davno prestalo biti hereza.
HR: Kako taj koncept autonomije rješava multietničnost karakterističnu za Vojvodinu?
Kada smo svojedobno pisali taj koncept autonomije, zaključili smo da u današnje vrijeme teritorijalnu autonomiju praktički nije moguće definirati na etničkoj osnovi. Ne mogu se institucije jedne teritorijalne autonomije ni zamisliti a kamoli formirati kako bi služile samo jednoj naciji, one mogu služiti samo cjelokupnom građanstvu na danom području. Ako se postavi pitanje – čemu onda teritorijalna autonomija, odgovor je u potrebi da se zaštite oni odnosi koji predstavljaju tradiciju na danom području, da se zaštiti ekonomska i društvena cjelina područja koja je zatečena u svojoj multietničnosti, multikonfesionalnosti i multikulturalnosti. Tijela teritorijalne autonomije, koja bi prema tom modelu služila građanskim interesima, ujedno bi bila u funkciji zaštite zatečenog modela suživota i ništa drugo. Prema tome nikakav element, ni najsitnije diskriminacije, u taj politički koncept nije ugrađen, jer smo zaključili da se na kraju XX. stoljeća jedino na taj način može pisati neki suvremeni politički koncept. Za mene je možda interesantnije pitanje – zašto se o tome ne vodi ozbiljna politička rasprava kod nas.
HR: Što je prema Vašem mišljenju razlog tome?
Mislim da su naše prilike još uvijek takve da nije sazrelo vrijeme za otvaranje ovog pitanja. Pripadnici manjinskih političkih elita su i u zadnjih petnaest godina a i dandanas svjesne toga da postoje prioriteti u konačnom fazoniranju ove Državne Zajednice u kojoj živimo, a pitanje moderniziranja cjelokupnog političkog sustava je pitanje, koje se u ovom trenutku ne može otvoriti ili se barem uz velike teškoće otvara, ali bi bilo svrsishodno odmah nakon definicije statusa kako Kosova, tako i budućnosti Državne Zajednice, otvoriti političku raspravu o ovim modelima u nadi i u očekivanju da bi ta politička rasprava tada već bila provedena u mnogo relaksiranijim političkim uvjetima nego što je to situacija danas.
HR: Je li definirano na koje teritorijalno područje bi se odnosila ova autonomija?
Jest, i tu je posao bio relativno jednostavan s obzirom da je to politički koncept u prvom redu dimenzioniran za mađarsku zajednicu i sasvim je razumljivo, da bi općine s pretežito mađarskim življem na sjeveru Bačke i sjeveru Banata bile involvirane s tim što smo predvidjeli mogućnost, da bi na rubu ovog teritorija susjedna naseljena mjesta s većinskim mađarskim življem također mogla ući u taj teritorij.
    Moram kazati da nemam prevelikih rezervi oko političke diskusije na ovu temu sa srpskom političkom elitom. Ali mi prvo moramo naše vlastite političke poglede uskladiti na ovu temu, jer je činjenica da samo polovica do 60 posto Mađara živi u ovom sjevernom području u Vojvodini, a bilo bi više nego neodgovorno ne voditi računa o ostatku koji živi izvan ovog područja. Prema tome pitanje teritorijalne autonomije je živo i otvoreno pitanje i za raspravu unutar zajednice i mi smo daleko od toga da bismo imali sasvim jasno stanovište, što bi teritorijalna autonomija donijela svima onima koji bi se našli izvan toga.
HR: Kakva bi bila organizacija ove autonomije?
Osnova ideje je osnivanje teritorijalne autonomije, koja bi imala sva svoja tijela kako je to uobičajeno – svoju skupštinu, svoje izvršno tijelo, svoju unutarnju teritorijalnu organizaciju, a suština bi bila u jednoj zamisli, a to je prostorno planiranje. Prema tome, sve ono što bi možda trebalo krasiti manjinsko politiziranje, u tom je političkom konceptu locirano negdje drugdje, dijelom na nacionalnim vijećima, dijelom na dvodomnu vojvođansku skupštinu, dijelom na političko reprezentiranje nacionalnih manjina u parlamentima na svim razinama.
    U osnovi te ideje jest činjenica da je manjinama potrebno konzervirati taj prostor na kojem žive i to je možda način na koji bi se moglo spriječiti smanjivanje broja manjinskog stanovništva, i najsličnije ovoj našoj zamisli jest autonomija u Južnom Tirolu ili kako ga Talijani zovu Alto Adiđe. Južni Tirol ima svoj specijalni status u kojemu je zakonom zabranjena promjena etničke strukture na nasilni način, gdje dominantna manjinska zajednica, a to je njemačka zajednica, ima praktički osiguran skelet za samoodržavanje. Oni naravno ubiru poreze, rezultati privređivanja ostaju tamo, prema tome ima zahvata i u poreznom sustavu i mislim da je to model o kojem bi se moglo razgovarati.
    Kada smo svojedobno pisali taj koncept, to je bilo 1999. godine, nismo stigli razraditi sve, a možda i nije bilo potrebno jer je bolje razmisliti i vidjeti usporedno pravne modele, a takvih modela pokraj ovog u Južnom Tirolu ima i za Nijemce u Danskoj i Belgiji, za Šveđane u Finskoj i da ne pričamo i o najvećoj teritorijalnoj etničkoj autonomiji Kataloniji u Španjolskoj. Ima jako velikih razlika u stupnjevima autonomije, jer je katalonska autonomija praktički država u državi i tu nema nikakvog spora, a utjecaj središnje vlasti je tamo čak i izrazito slab, i na taj način nakon višedesetljetne političke borbe za tu vrstu autonomije ona je stabilizirana. Treba kazati da su sve te borbe za autonomiju uglavnom bile mirne prirode osim izvjesnih perioda pritisaka, jer bombaških napada je bilo i u Južnom Tirolu, a autonomija Šveđana na Olandskom otoku je posljedica jednog poratnog stanja iz 1860-tih godina. Uvjeren sam da mi u XXI. stoljeću moramo biti mnogo pametniji i izvlačiti pouke iz svega onoga što se već dogodilo na tlu Europe tijekom povijesti u ovom pogledu.
HR: Trenutačno se neka vrsta manjinske samouprave ostvaruje kroz nacionalna vijeća. Najavljeno je donošenje novog Zakona o nacionalnim vijećima. Kakvo je Vaše viđenje tog zakona?
Rad na Zakonu koji će imati dva cilja je započet. Zakon bi trebao imati precizniju regulativu o načinu izbora nacionalnih vijeća i o nadležnosti. Što se izborne tematike tiče, izborna pravila imamo, prema tome sustav funkcionira, ali je jasno i to da država mora prije ili kasnije to putem zakona regulirati. Što se nadležnosti tiče postoji jedno okvirno određenje nadležnosti nacionalnih vijeća, a to je da predstavlja zajednicu u oblasti obrazovanja, medija, kulture i službene uporabe jezika. Ova zemlja, u prvom redu sama Vojvodina, već ima iskustva kako je potrebno pravno propisivati detalje, jer je već Omnibus zakon takve prirode da taksativno nabraja oblasti gdje je Pokrajina stekla nadležnosti. Republički savjet za nacionalne manjine je u funkciji praćenja pripreme tog zakona, taj posao se vodi preko tajništva i ja se nadam da ćemo uskoro, za par tjedana, imati radnu verziju u upotrebljivom obliku. Mađarsko nacionalno vijeće nije još raspravljalo o ovoj temi jer samo tajništvo još nije dostavilo prijedlog na razmatranje, tako da je sve još u fazi prednacrta.
HR: Kako ocjenjujete dosadašnje rezultate postojanja i rada Mađarskog nacionalnog vijeća. Što je sve urađeno?
Mislim da je dosta toga urađeno. U prvom redu dobili smo na važnosti samom činjenicom da su u ovom trenutku političke stranke vojvođanskih Mađara zastupljene samo do razine Pokrajine i da ovog trenutka nemamo parlamentarnu stranku, te je nastao vakuum u političkoj komunikaciji između političkih predstavnika mađarske zajednice i republičkih vlasti. S druge strane, ono što je mnogo značajnije, mi pokušavamo na jednom mjestu povezati svu problematiku koja predstavlja tematiku bitnu za očuvanje nacionalnog identiteta. U svim ovim oblastima koristili smo se iskustvima privremenog nacionalnog vijeća, kada je urađen veliki posao na katalogiziranju problema u prvom redu u oblasti obrazovanja ali i u svim ostalim segmentima. Mi smo bili pokretači nekoliko ideja. Ideje o osnivanju Gimnazije za nadarene učenike, organizirali smo sveobuhvatne tematske konferencije u prvom redu u oblasti visokog obrazovanja, zatim u oblasti rada pojedinaca u lokalnim samoupravama. Naglasak u svojoj aktivnosti smo doista stavili na temu obrazovanja i to svih domena, a tome smo pridodali i još jednu izuzetno važnu oblast a to je širenje znanja iz oblasti informatike. Ovdje imamo jedan sporazum o suradnji s mađarskim Ministarstvom za informatiku tako da organiziramo tečajeve, osigurali smo skromnu opremu za škole na mađarskom nastavnom jeziku i drugo.
    Ono što je važno pri svemu tome je da je puko naprezanje da budemo reprezentanti jedna stvar, a druga je ostvarenje ciljeva, za što je potrebno ostvariti gomilu političkih kontakata. Mi smo svoju ulogu doživjeli tako, da zajednicu predstavljamo u ovim oblastima kako ovdje kod kuće tako i u Mađarskoj kao matičnoj zemlji, koja u europskoj usporedbi doista u velikoj mjeri vodi računa o svojim manjinama u okruženju i u drugim zemljama. Naša je uloga tako smještena negdje na sredini. Ovo je potkrijepljeno i činjenicom da je nakon potpisivanja međudržavnog ugovora o zaštiti nacionalnih manjina bila obrazovana Mješovita komisija za zaštitu manjina i tu su prisutni i predstavnici dviju manjinskih samouprava, jer mi sami sebe doživljavamo kao manjinsku samoupravu, a s druge strane je srpska manjinska samouprava u Mađarskoj. Komisija je omogućila da se na bilateralnoj razini osigura ono što se najviše može osigurati i sada na jednom mjestu imamo koncentraciju svih linija komunikacija s vladama i jedne i druge zemlje, odnosno s pokrajinskom vlašću. Uvijek podvlačim da je ideja o manjinskim samoupravama na ovaj način, kako je to sada već ostvareno kod nas, da je nukleus te ideje bio zacrtan u političkom konceptu SVM-a 1999. godine, a ranijih ideja na tu temu je bilo čak od 1992. godine kada je tadašnja Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara usvojila svoj koncept autonomije, i mislim da se taj eksperiment pokazao uspješnim i dobrim. S nacionalnim vijećima smo dobili mogućnost posjedovanja institucija, dobili smo mogućnost komuniciranja s vlašću, dobili smo mogućnost provođenja takvih društvenih diskusija za koje je bez ovoga bilo manje mogućnosti.
HR: Postoje kritike da Savez vojvođanskih Mađara ima previše utjecaja u nacionalnom vijeću?
U prvom redu manjinske samouprave kao nacionalna vijeća su mini parlamenti zajednice, to će reći da politička snaga unutar manjinskog društva određuje sastav nacionalnog vijeća. Prigovori da SVM ima prevlast posljedica su neuvažavanja ovih činjenica. Čim je SVM bila najsnažnija snaga u vrijeme provođenja izbora putem elektorske skupštine, nije bilo drugih mogućnosti nego da SVM ima i prevlast, što je otprilike bilo jasno i moglo se dosta dobro prognozirati da će cjelokupna lista SVM-a bez efektivne konkurenciju i tvoriti cijelo vijeće. Upravo iz tog razloga SVM je tada prilikom formiranja te liste sebe ograničila na posjedovanje dvije trećine mandata, a jedna trećina je bila ponuđena neovisnim intelektualcima, rukovoditeljima institucija od važnosti za mađarsku nacionalnu manjinu, slobodnim umjetnicima itd. Tako da sada osuti drvlje i kamenje na ovaj sastav pomalo je i zastarjela stvar, jer smo već na tri četvrtine trajanja mandata. Tko se voli natjecati u izbornoj trci sljedećom prilikom će imati otvorenu tu mogućnost i ukoliko još netko osim SVM-a bude imao dovoljno snage postavljati uopće kandidate – utakmica je slobodna.
HR: Relativno često imate sastanke i zajedničke aktivnosti s Hrvatskim nacionalnim vijećem kojem je sjedište također u Subotici. Kakvom ocjenjujete dosadašnju suradnju?
Ta je suradnja izvrsna jer mi praktički imamo podudarne interese. Naravno, razlika u razvijenosti između ostalog u obrazovnim institucijama donosi neke razlike, ali naši životni i politički pogledi i interesi su praktički podudarni. Mi živimo na istom životnom prostoru i sasvim je razumljivo i da ima dobre suradnje. To se vidi u sudjelovanju u malom milijunu različitih akcija, konferencija, razmjene iskustava, tako da mogu samo najbolje i najljepše govoriti o tome. Tu treba napomenuti i da su još i prije obrazovanja Republičkog savjeta za nacionalne manjine već izabrana vijeća na neformalnoj bazi počela surađivati, tako da je i komunikacija s ostalim vijećima, ima nas ukupno trinaest, na mnogo boljoj razini nego što se to moglo uopće i zamisliti.g