Arhiv tekstova
Popisi u funkciji državne ideologije
Stanje u uvjetima nove južnoslavenske državne tvorevine, kada su se Bunjevci našli pod izravnim upravnim i političko-ideološkim utjecajem Beograda, dovest će kod njihovih vođa, pa sukladno tomu i kod običnog puka, nakon kratkog razdoblja zanesenosti, prouzročenoga slomom Monarhije i forsiranim pripajanjem Srbiji, tj. ulaskom u novu državu, do polarizacije i postupnoga grupiranja u dva tabora, međusobno udaljena, gdjekad i čak dijametralno suprotstavljena.
Prvi je prihvaćao politiku što su je diktirale vodeće beogradske partije i Dvor, trudeći se da joj se što bolje prilagodi, slijedeći nametnute smjernice. A one su osim krutog centralizma i unitarizma, što se tiče državnog uređenja, sirovog protekcionizma u svakodnevnoj praksi, na osnovi političke i nacionalne pripadnosti, na razini tretiranja Bunjevaca, bile oličene i u osnovnoj tezi da su Bunjevci samo dio južnoslavenskoga troimenog »plemena«, u blažoj varijanti posebnost pod imenom — »Bunjevaca« a u drastičnijoj — »katolički Srbi«, te da se nikako ne mogu očitovati i smatrati Hrvatima. Suprotno tomu, druga je struja, na razini problema državnog uređenja zastupala ideje federalizacije, a hrvatstvo Bunjevaca uzimala kao osnovu za svako daljnje društveno-političko djelovanje.
ANTIPODI: Na jednoj su strani kao poluge za prosrpsku liniju služili državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima, uprava nad prosvjetom, policijom, a za hrvatsku akciju među Bunjevcima centralna središta i polazišta bili su Crkva, sa svojim strukturama i organizacijama, kulturna društva i udruge, političke partije, lokalni tisak prohrvatskog opredjeljenja, ali i angažirani rad pojedinaca, doseljenih Hrvata.
Jezgru koja je vodila prvu struju činili su bunjevački političari koji su se uspinjali slijedeći direktive radikalskih vođa iz Beograda, poput Marka Jurića, dio činovnika odvjetnika i učitelja.4 Na drugoj su strani najistaknutiji crkveni velikodostojnici, poput biskupa Lajče Budanovića, zatim Blaška Rajića, političari, poput Josipa Vukovića-Đide, te mlada inteligencija, predvođena književnicima Aleksom Kokićem, Petrom Pekićem. Između ta dva antipoda, dva pogleda ali i odgovora na aktualne probleme, nalazila se masa običnog puka, mahom salašara, nadničara, zaokupljena egzistencijalnim problemima preživljavanja, koji su do polovice tridesetih godina bili još teži nego u predratna vremena.
Osim toga, odnos beogradskih, centralnih vlasti prema Zagrebu, odnosno prema političkim inicijativama koje su dolazile odatle, generalno nazivanim »hrvatsko pitanje«, bitno će se prelamati i reflektirati i na Bunjevce. Osim Radićeve političke organizacije Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja će u nekim trenutcima poprimati i karakteristike prave nacionalne fronte, nastupajući kao najsnažnija oporba Beogradu, Katolička crkva zauzimala je iznimno važno mjesto okupljajući golemi dio hrvatske nacije te izravno utječući na nj. Ona je razvijala i u novostvorenim uvjetima nastavila profilirati strategiju djelovanja u širem društvenom kontekstu. »Od početka XX. stoljeća, hrvatski klerikalci njegovali su poseban kulturni program koji je posebno isticao dvostruki identitet vjernika — katolički i nacionalni…«5 Prosvjetna politika, koju je u prvim godinama nakon rata kao ministar prosvjete vodio Svetozar Pribičević, iritirala je mnoge u Vojvodini a Katolička crkva bit će jedna od institucija koja je gubila ponajviše. Zakon o narodnim školama, koji je vrijedio do tada u Kraljevini Srbiji, proširen je 1920. i na teritorij Bačke, Baranje i Banata. Njime su podržavljene sve osnovne škole pa i konfesionalne. Oduzete su školske zgrade i inventar. Reakcija na to bila su i istupanja narodnog zastupnika Blaška Rajića, koji je burno reagirao i u svojim govorima u skupštini osuđivao takve postupke kao demonstriranje sile od države. Nekoliko razina utjecaja državne prosvjetne politike pokazuju u kojem je smjeru bila upravljena. Jedan je bio kontroliranje nastave vjeronauka, zatim instaliranje organizacija »jugoslavenskih sokola« u škole, ograničavanje prava na školovanje na materinskom jeziku — za pripadnike nacionalnih manjina, što sve nije moglo zadovoljiti nikoga osim jugoslavenskih nacionalista.
SUKOB CRKVE I DRŽAVE: Ustav od 28. lipnja 1921. nametnuo je laicizaciju društva, ograničio mogućnosti za djelovanje Crkve i preuzeo nadzor nad vjeroispovjednim školama. Pokazat će se da strah od srpsko-pravoslavne hegemonije nije bio neopravdan.
Od 1922. odnosi između Crkve i Države, stavljeni su u okvir pokušaja donošenja konkordata. Pregovori u tom smjeru intenzivirani su 1925, da bi ugovor bio i potpisan 1935, ali nakon toga i naprasno povučen iz procedure ratifikacije u Narodnoj skupštini.
Novi je element u tim odnosima unio papa Pio XI., koji je razvio i formirao Katoličku akciju te time potencirao stari sukob s državom. Slično je djelovala i organizacija Križara, nastala transformacijom Hrvatskog orlovskog saveza.6 Od 1929, uvođe-njem diktature, zabranjene su političke stranke nacionalnih obilježja, pa tako i HSS. U tom će razdoblju izniman značaj imati Društvo sv. Jeronima sa svojom nakladničkom djelatnošću.
U tom razdoblju sukob Crkve i države postaje otvoren. Oruđa za nametanje integralnoga jugoslavenstva bili su i Zakon o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije i Zakon o narodnoj školi, koji samo produbljuju nezadovoljstvo Crkve.
U nadolazećim vremenima Crkva će se sve više angažirati na polju društvenog djelovanja.
POPISI STANOVNIKA: Bunjevci su uvijek s ponosom isticali da je Subotica središte bunjevštine. Ona je to zaista i bila; ne samo demografski nego i kulturno i politički.
Da bi se doznalo nešto više o etničkom sastavu stanovništva Subotice, treba se koristiti rezultatima obavljenih popisa. No, popisi više govore o vladajućoj državnoj ideologiji nego što pružaju pouzdane podatke o nacionalnom sastavu žiteljstva.7 To vrijedi i za Suboticu. Nemoguće je služeći se samo tim rezultatima doći do validnih rezultata o broju pojedinih naroda, pa tako ni Bunjevaca.
Prvi poslijeratni popis stanovništva Subotice obavljen je 1919. za potrebe Pariške mirovne konferencije. U skladu s proklamiranim Wilsonovim načelima, vlastima je trebao podatak kojim bi se dokazalo da na tom teritoriju prevladava slavenski živalj. Za razliku od idućega – državnog popisa, koji nije bilježio popisane po narodnosti već samo materinskom jeziku, zanimanju, konfesiji, tim se popisom tražilo očitovanje o narodnosti. Rezultati su bili sljedeći: od ukupno 101.286 popisanih, bilo je 65.135 Bunjevaca, 8737 Srba, 19.870 Mađara, 4251 Nijemaca, 3293 Židova. Po načinu privređivanja, živjelo je od poljodjelstva 79.593 (»zemljodilaca«), 4249 od obrta, 1242 od trgovine, od činovničkih plaća 2492, od slobodnih profesija 458 a 13.253 od drugih izvora. Po konfesiji je bilo 87.655 rimokatolika, 8582 pravoslavna, itd. Prvi državni popis obavljen je 1921. Po njemu je bilo 60.699 »Srbohrvata«, odnosno onih koji su govorili tim jezikom. Sljedeći državni popis obavljen je 1931. U njemu se prvi put našla rubrika – Hrvat. Njih je u Subotici bilo 900, Bunjevaca 44.892, Srba 10.054, Mađara 39.108, itd. od ukupno popisanih 100.058. Broj domaćinstava iznosio je 24.466. Obilježje Subotice bilo je da je polovica žitelja, 50.767 po tom popisu, bila nastanjena u užem gradu, a ostatak na okolnim pustarama, naseljima i salašima. U kasnijim godinama operiralo se u tisku, kao i do tada, brojčanim podacima o broju Bunjevaca u Subotici, no oni po pravilu nisu uvijek bili utemeljeni na argumentima. Tako »Bunjevačko žackalo« (21. veljače 1940, str. 3) u svom šaljivom stilu piše da: »U Subotici živi 75.000 Bunjevaca – Hrvata, 20.000 Madžara i 6-7000 Srba, te je zato proglašena za srpsku varoš.«
ULOGA TISKA U PODIZANJU KULTURE: Nepovjerenje i animozitet beogradskih vlasti u prvim međuratnim godinama bili su usmjereni najvećim dijelom na neslavene – Mađare, Nijemce i Židove. Osim državne politike, koja ih je diskriminirala uskraćivanjem osnovnih građanskih prava, poput prava glasa ili isključivanjem iz dodjele zemlje u agrarnoj reformi, nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja, pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga nisu bili pošteđeni ni Bunjevci, odnosno da su oni u jednom smjeru, bili usmjereni na sve katolike, a u drugome na one koji se služe latinicom. Primjeri su za to razbijanje prozora na »plebaniji« (župnom dvoru) crkve sv. Jurja 1920, rušenje crkvenih kipova na javnim mjestima, za dvije je godine tri puta srušen kip »Sv. Ivana od Nepomuka« na Beogradskom putu (Subotičke novine, 23. 7. 1921). Slučajevi uništavanja javnih natpisa na latinici nisu bili samo sporadični, već prije sustavni i redoviti. Povodom jednoga takvog slučaja, Lazar Stipić je 1925. podnio interpelaciju Gradskom senatu.8
Sporovi o natpisima na latinici tinjali su u cijelome međuratnom razdoblju. Jedan je od primjera za to i traženje Ive Prćića, gradskog odbornika, 1933. na sjednici gradskog odbora da se na zgradu gimnazije stavi natpis i latinicom, budući da se »94 posto pučanstva služi isključivo latinicom«, ali mu je odgovoreno da na državnim nadleštvima mogu stajati samo natpisi na ćirilici.9
Nastavit će se
