Arhiv tekstova
Stare tvrtke, na staro tržište
Današnja Hrvatska gospodarska komora (HGK), organizirana je u skladu s novim Zakonom iz 1991., te nastavlja gotovo dva stoljeća dugu tradiciju komorske opstojnosti na hrvatskim prostorima. HGK s mrežom Županijskih komora treba biti glavna nacionalna organizacija u promociji i povezivanju hrvatskoga i svjetskog gospodarstva, a ona je neprofitna javno-pravna stručna asocijacija koja služi poslovnoj zajednici s ciljem jača-nja i promicanja gospodarskog rasta u Hrvatskoj. U HGK djeluje središnjica sa 9 sektora, 5 centara, 42 strukovna udruženja, 73 grupacija te 21 zajednica. Po regionalnom načelu ustrojeno je 19 županijskih komora i Komora Grada Zagreba. U skladu s potrebama širenja tržišta Komora je osnovala 5 predstavništva i 2 poslovnice predstavništva u inozemstvu. Jedno od tih predstavništava nalazi se i u Srbiji, u Beogradu.
HR: Od kada u Beogradu djeluje predstavništvo Hrvatske gospodarske komore i čime se ono konkretno bavi?
Hrvatska gospodarska komora je 2000. godine organizirala prvi kolektivni nastup gospodarstvenika iz Hrvatske u Srbiji. Tada je došlo oko 350 hrvatskih trvrtki s oko 500 poslovnih ljudi i to je bio početak gospodarske suradnje Republike Hrvatske sa Srbijom. Ubrzo nakon toga mi smo vidjeli da postoji potreba da otvorimo predstavništvo, a prije toga smo već imali slično iskustvo, jer HGK od ranije ima i svoje predstavništvo u BiH, u Sarajevu, s podružnicama u Mostaru i Banja Luci, te predstavništva u Bruxellesu i Prištini.
Tako je u siječnju 2002. godine otvoreno predstavništvo HGK u prostorijama Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, a nakon godinu dana, kada se opseg posla naglo proširio, prebacili smo se u nove prostorije u kojima se i danas nalazimo.
Iz godine u godinu kako rastu gospodarska suradnja i robna razmjena tako rastu i različiti upiti i angažmani predstavništva. Danas nas u Predstavništvu radi petero.
Zadatak predstavništva je da na neki način servisira prije svega hrvatske tvrtke, a stoji na usluzi i srpskim tvrtkama. Riječ je o odgovaranju na upite tvrtkama, davanju potpore pri organiziranju nastupa hrvatskih tvrtki na određenim sajmovima, itd. To je jedan široki dijapazon, pa mi tako kroz svoje aktivnosti pokrivamo kompletno gospodarstvo Republike Hrvatske. Na području Srbije HGK godišnje organizira šest do osam sajmova u dva grada, Beogradu i Novom Sadu.
HR: Imate li točan uvid u to koje tvrtke iz Republike Hrvatske imaju svoja predstavništva u Srbiji ti koje su redoviti izvoznici na ovo tržište?
Prema našim istraživanjima u Srbiji je registrirano oko stotinjak hrvatskih tvrtki kćeri ili predstavništava. Mi procjenjujemo da ih je oko 90 posto aktivno, neke su s manjim opsegom poslovanja, tj. čekaju trenutak da se aktivnije uključe na ovo tržište. Na razini Komore nemamo najpreciznije podatke o tome tko su najveći izvoznici iz Hrvatske, ali prema nekim robnim grupama i razgovorima s ravnateljima tvrtki saznajemo kako su značajnije tvrtke iz domena prehrambene industrije »Podravka«, »Kraš«, »Badel«, zatim Tvornica duhana »Rovinj«, iz područja proizvodnje nafte i naftnih derivata INA petrokemija, itd.
HR: Raspolažete li podacima koje tvrtke iz Srbije su redoviti izvoznici na hrvatsko tržište i za čije proizvode postoji najveće zanimanje?
Srpske tvrtke nekako opreznije kroče na hrvatsko tržište. U nekoliko smo navrata tražili informacije od Veleposlanstva Srbije i Crne Gore u Zagrebu koje tvrtke su redoviti izvoznici u Hrvatsku, no, rekli su nam da tek stvaraju bazu podataka tako da nemamo precizne podatke. Mislim da se za sada radi samo o nekoliko tvrtki, no, nemamo provjerene informacije. Nagli je trend razvoja gospodarske suradnje, osobito s hrvatske strane.
Inicijativa hrvatskih tvrtki je puno jača, teško se roba prodaje za novac, pa se prema tome pronalazi način da se kompenzira proizvodima, što Hrvatskoj odgovara jer joj nedostaju određene sirovine, kako industrijske tako i poljoprivredne, te je stoga tržište SiCG za Hrvatsku vrlo važno.
HR: Možete li nam kroz proteklih desetak godina predstaviti razvoj robne razmjene Hrvatske i Srbije i Crne Gore, te reći kakav je trend posljednjih godina?
Robnu razmjenu smo u Hrvatskoj gospodarskoj komori počeli pratiti 1997. godine. Tada je izvoz Hrvatske na ovo tržište bio 20 milijuna a uvoz 7 milijuna, 2000. godine došli smo na izvoz 294 milijuna, a uvoz 40 milijuna. Prema podacima za razdoblje siječanj – kolovoz, izvoz Hrvatske je bio 236 milijuna, a uvoz 132 milijuna. Indeks je u ovih osam mjeseci u odnosu na osam mjeseci prošle godine u izvozu bio 147, a u uvozu 164. To su veliki pokazatelji.
Najveći je rast nastao 2000. godine, poslije boravka većeg hrvatskog gospodarskog izaslanstva u Srbiji, te nakon potpisivanja Ugovora o slobodnoj trgovini. Tendencija robne razmjene je svakako pozitivna.
HR: Koje područje gospodarstva je nositelj najvećeg dijela razmjene?
Kada govorimo o Hrvatskoj, ako se u obzir uzme izvoz, najviše je zastupljena naftna industrija, proizvodnja cigareta, stakla, ambalaže i lijekova, te prehrambeni artikli, dok su u uvozu najviše zastupljeni proizvodi od željeza, zatim različita ulja od suncokreta i soje, te također prehrambeni proizvodi.
HR: Do koje je mjere uređena zakonska regulativa između Hrvatske i Srbije u području gospodarstva i što bi se tek trebalo definirati u cilju uspostave kvalitetnije i otvorenije gospodarske suradnje?
Ono što je važno za sam početak, te što je pridonijelo velikom skoku robne razmjene između dvije države, to je potpisivanje Ugovora o slobodnoj trgovini na razini Srbije i Crne Gore, zatim sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i uzajamnom poticanju i zaštiti stranih ulaganja, te ugovor o međunarodnom cestovnom prometu. Normalno je da susjedne zemlje imaju puno međusobnih sporazuma. Hrvatska sa Slovenijom ima četrdeset potpisanih sporazuma, svakako, nisu svi vezani za gospodarstvo. Hrvatskoj je još važno da se u što skorije vrijeme potpišu ugovori o veterinarskoj i fitopatološkoj suradnji te ugovor o zračnom prometu. Smatram da bi ti ugovori pridonijeli poboljšanju i unapređenju daljnje robne razmjene dviju zemalja.
HR: Postoje li trenutačno neke formalne zapreke koje na neki način ograničavaju robnu razmjenu ove dvije susjedne zemlje?
Ne, nema. Postoje problemi oko usuglašavanja teksta nekih ugovora, jer se traži suglasnost srpske i crnogorske strane, i nažalost uvijek nam se događa da jedna strana nije zainteresirana, pa dolazi do nekih problema. Ipak, za sada, nekako to ide. Naši gospodarstvenici su priznajem dosta žilavi i izdržljivi jer su shvatili da im je ovo tržište veoma značajno, te ih ti problemi nisu pokolebali u njihovu nastupu i dolasku na ovo tržište. Za gospodarsku će suradnju biti izuzetno važno i rješavanje konačnog statusa Kosova, te državne zajednice Srbije i Crne Gore.
HR: U koje zemlje Republika Hrvatska najviše izvozi svoje proizvode?
Zemlje s prostora bivše Jugoslavije nekako su najbliži i zajednički vanjsko-trgovački partneri, pa ni Hrvatska od toga puno ne odstupa.
Hrvatskoj su najvažniji vanjsko-trgovački partneri u izvozu Italija, zatim Bosna i Hercegovina, Njemačka, Austrija, pa Slovenija. U uvozu su joj također najveći Italija, Njemačka, Rusija, Slovenija, te Austrija. Kad se gleda bilanca vanjske trgovine, Hrvatska samo s Bosnom i Hercegovinom, te Srbijom i Crnom Gorom ima pozitivnu platnu bilancu.
HR: Proces privatizacije još je uvijek aktualan u Hrvatskoj, a osobito u Srbiji i Crnoj Gori. Imate li podatke koliko su tvrtki u Republici Hrvatskoj privatizirali poduzetnici iz Srbije, te obrnuto?
U Hrvatskoj se nažalost ne mogu dobiti točni podaci o tome koliko je tamošnjih poduzeća privatizirano od strane tvrtki iz Srbije i Crne Gore. Rade se neke određene liste, ali nemamo egzaktne podatke.
U Hrvatskoj i Sloveniji privatizacija je počela istodobno, u Bosni i Hercegovini nešto kasnije, zatim u Makedoniji, te potom u Srbiji i Crnoj Gori. Tvrtke u Hrvatskoj su uglavnom prebrodile takozvane dječje bolesti i shvatile kako ili će biti kupljene od stranih kompanija, ili će se morati širiti na okolna tržišta. Normalno, najlakše je otpočeti širenje tržišta u susjednim zemljama, u zemljama članicama bivše Jugoslavije. Ta se tržišta najbolje i poznaju, poznaju se i poslovni partneri iz prijašnjih razdoblja, tako da je to i logično. Od značajnijih to su: »Agrokor«, »Nexe« grupa, »Lura«, »M profil«. Ove tvrtke su već stigle na ova područja, a planiraju se i dalje širiti. Te tvrtke spadaju i u red ne samo najvećih u Hrvatskoj, nego su takve akvizicije već izvršile i u Bosni i Hercegovini.
HR: Nedavno smo bili svjedoci novinskih naslova poput: »Hrvati kupuju Vojvodinu«. Koliko su se hrvatske tvrtke više usmjerile ka vojvođanskim tvornicama u odnosu na one iz drugog dijela Srbije, te kako komentirate takve novinske napise?
Ovdje u Srbiji sve se događa otprilike u dva grada u kojima je najveća kupovna moć. To su Beograd i Novi Sad. No, treba pogledati i segmente privatizacije. »Agrokor« zanima prehrambena industrija tako da je posve logično što se više-manje okrenuo Vojvodini, a »Nexe grupa« je našla dvije zanimljive tvrtke na području Vojvodine i jednu u središnjoj Srbiji.
U Vojvodini su ipak i ostale najkvalitetnije tvrtke, tu je bilo najmanje problema s štrajkovima i stečajevima, a sve je to pridonijelo tome da se tvrtke iz Hrvatske odlučuju prije svega za Vojvodinu.
Što se tiče napisa, »Hrvati kupuju Vojvodinu«, i sličnih, mnogi ne znaju da vojvođanska poduzeća kupuju samo te dvije tvrtke iz Hrvatske. Mislim da je to samo napis koji nije dobronamjeran.
HR: Što Vojvođani, te tako i brojni mali i srednji poduzetnici Hrvati na ovim prostorima, mogu dobiti time što im tvrtku u okruženju otkupe poduzeća iz Hrvatske?
Nadam se da će imati koristi od toga. Meni je misao vodilja kao direktora ovog predstavništva HGK da se na neki način stupi u kontakt s dijelom Hrvata na ovim prostorima koji se bave gospodarstvom. Vodio sam nekoliko razgovora s Gospodarskim odjelom koji djeluje pri DSHV-u, te bio na nekoliko sastanaka koje je poduprla HGK. Postoje i inicijative da se putem HABORA– novi ulagači iz Hrvatske zainteresiraju za zajednička ulaganja s Hrvatima ovdje. Za to su naravno potrebna određena financijska sredstva, to svakako nije lako, no, HABOR je donio odluku na razini ministara gospodarstva, poljoprivrede, predsjednika Hrvatske gospodarske komore i potpredsjednika za gospodarstvo da će poduprijeti takve akcije koje idu u prilog da se zajedno ulaže, a koordinator svega toga će biti Hrvatska banka za obnovu i razvitak čija je uloga kreditirati i dati garancije za hrvatska ulaganja u inozemstvo i suradnju. Mi očekujemo inicijativu s ove strane, jer ukoliko nje ne bude bilo i realizacija će biti slaba. Hrvatska je država je prepoznala kako treba ovdje potaknuti i gospodarstvo koje je na neki način garancija za opstojnost Hrvata na ovim prostorima. Mi ćemo tu u svim oblicima pomoći, bilo u povezivanju, bilo u promociji, i što se toga tiče naša su im vrata uvijek otvorena. Napravili smo i jedan gospodarski imenik gospodarstvenika s područja između Subotice i Sombora, te iz okolice Rume, u kojima imamo popis nekih četrdesetak samostalnih gospodarstvenika, bilo da su to obrti ili tvrtke, i mi ih onda povezujemo s novim ulagačima.
HR: Hrvati u Vojvodini su u značajnom broju poljoprivrednici, voćari i vinogradari, te stočari. Kakve su njihove mogućnosti da svoje proizvode plasiraju na hrvatsko tržište, budući da nam je svima poznata velika razlika u cijeni prehrambenih proizvoda?
U predstavništvu Hrvatske gospodarske komore u Beogradu svakako im možemo pomoći. Možemo im dati popis hrvatskih tvrtki koje se bave uvozom, a zatim ih povezati. Ono što ljudi trebaju znati da moraju zadovoljiti određene kriterije, i to prije svega količinu, rok isporuke i cijenu. Poslije toga nema problema. Unutar Hrvatske postoje problemi oko plasmana proizvoda jer nam nedostaju veletržnice, hladnjače i drugo. No, za suradnju s Hrvatima iz Vojvodine smo vrlo otvoreni. Očekuje se u skorašnje vrijeme dolazak još nekih hrvatskih trgovinskih lanaca na ovo područje, npr. Pevec, Getro… Neki već razmišljaju o kupovini zemljišta, a vrlo bi važno bilo da ti proizvođači, kad krene izgradnja tih objekata, stupe s njima u kontakt.
HR: Neke velike tvrtke su već stigle na ove prostore, a neke tek najavljujete. Pretpostavljam da vam je poznato da je u ovoj zemlji velika neuposlenost, a sudbinu u velikoj mjeri dijele i Hrvati s ovih prostora. Mnogi su od prvih najava dolaska hrvatskih tvrtki u ovo okruženje očekivali i mogućnost konačnog upošljavanja. Što oni mogu očekivati?
Predstavništvo Hrvatske gospodarske komore u Beogradu redovito dobiva CV-e Hrvata s ovih prostora koji su zainteresirani za upošljavanje u tim novim tvrtkama. Znamo da je neuposlenost veliki problem. Moram priznati, da mi se do sada samo jedna hrvatska tvrtka obratila zainteresirana za djelatnike. Danas je sve podređeno ekonomskoj računici i nacionalnost nije toliko bitna. Kao drugo, sve su to tvrtke koje su još u ranijem razdoblju na ovim prostorima imale direktore svojih tvrtki ili trgovačke putnike, neki od njih su se vrlo korektno ponijeli prema poduzeću u kojemu su prije radili, čuvali su imovinu, te su danas našli svoje mjesto u istoj kući. Ne treba zaboraviti da ovo područje hrvatskim tvrtkama nije nepoznato, u stvari riječ je o povratku na staro, tako da je teško sugerirati nekome djelatnike kroz nacionalnost. Najčešće firme djelatnike i rukovodstvo svojih ispostava nalaze putem svojih kanala, a vrlo, vrlo rijetko se obraćaju za sugestiju veleposlanstvu ili nama.
HR: Kako se odvija proces rješavanja statusa imovina poduzeća koje su nakon rata i raspada SFRJ ostale izvan nove matične države?
Što se tiče tih zaostalih imovina, još i danas nisu otpočeli neki konkretni pregovori vezani za rješavanje tog problema. Tu ima različitih razmišljanja, s obzirom na različiti status nekih poduzeća. Znamo da ih je bilo i privatnih i društvenih, neka imovina je prodana, neka srušena. To svakako neće brzo i bezbolno ići, a trebat će i dosta vremena. Države se tek trebaju dogovoriti kako će to rješavati. Hrvatska ima iskustvo tih sporazuma sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom. Za rješavanje tog problema sa Srbijom i Crnom Gorom model još nije određen.
Što se tiče imovine hrvatskih firmi u Srbiji, Srbija uglavnom nije dala mogućnost njihove privatizacije, što je za hrvatske firme bilo povoljnije.
Mi, s hrvatske strane, jedan smo dio srpske imovine prodali, jedan dio dali na uporabu, a dio nismo. Mislim da se to u skorije vrijeme neće riješiti. Takve stvari se rješavaju dugo.
g
