Arhiv tekstova
Bački Bunjevci u jugoslavenskoj državi
Povod za ovu proslavu bilo je obilježavanje obljetnice doseljavanja i nastanjivanja Bunjevaca u Subotici. Iako tragova o njihovu postojanju na ovim prostorima ima i u ranijim vremenima, velika skupina Bunjevaca, predvođenih franjevcima i domaćim vojnim vođama, dolazi 1686. Dva i pol stoljeća od toga događaja, postojanja Bunjevaca na ovim prostorima, zasluživala su dostojno podsjećanje. U konkretnim društvenim okolnostima Subotice i Kraljevine Jugoslavije ta će proslava prerasti okvire prisjećanja na ta davna vremena i poslužit će kao prigoda da se organiziranjem velike manifestacije, uz sudjelovanje mnogobrojnih gostiju i lokalnoga bunjevačkog življa, iskaže i manifestira dugo potiskivano, zatomljeno, hrvatstvo Bunjevaca.
Da bi se jasnije shvatila sama proslava, mora se uzeti u obzir i pratiti nekoliko ključnih elemenata koji određuju tadašnji položaj subotičkih, odnosno bačkih Hrvata. Samo u tom cjelokupnom ozračju može se razumjeti djelovanje i uloga do tada već afirmiranoga bunjevačkog tribuna Blaška Rajića u pripremi i izvedbi te svetkovine.
ULOGA BUNJEVACA U PRIJELOMNIM TRENUCIMA: Na prvom mjestu to da se taj dio hrvatskoga narodnoga korpusa, u nekoliko valova, od kojih je najveći bio upravo onaj 1686, naselio u Bačkoj i time ostao izvan teritorija povijesne hrvatske države. Sama ta činjenica što su tako bili zauzeli periferni položaj s obzirom na maticu hrvatskog naroda bitno će utjecati na cijelu potonju povijesnu sudbinu bačkih Bunjevaca i oblikovati ju.
I u to doba prožimanje bunjevštine i katoličanstva bilo je duboko i gotovo potpuno. Ono će se nastaviti i trajati tijekom idućih vremena. Crkva je uvijek bila najjače utočište Bunjevaca. Osim velike uloge koju je Crkva imala u svakodnevnom religioznom životu, svećenstvo je vodilo i usmjeravalo Bunjevce u nizu povijesnih događaja. Od misije koju su izveli bosanski franjevci u razdoblju tijekom XVI. i XVII. stoljeća, preko prosvjetiteljskog poleta nacionalnog preporoda koji u drugoj polovici XIX. stoljeća dobiva zamah zahvaljujući radu biskupa Ivana Antunovića i svećenika Paje Kujundžića, do angažiranja Blaška Rajića i biskupa Lajče Budanovića u društvenom životu u doba Kraljevine Jugoslavije.
Procesi asimilacije u okvirima Monarhije kao i Jugoslavije bili su permanentna opasnost za očuvanje samosvojnosti te relativno malobrojne skupine. Nacionalno sazrijevanje i osvještenje tog etnikuma, unatoč nekoliko uspona i uzleta, tijekom cijelog razdoblja Monarhije nije bilo završeno. To je uz druge činitelje uvjetovalo da su Bunjevci dočekali i sudjelovali u prijelomnim trenutcima ulazaka u novu državnu zajednicu, prvo Kraljevinu Srbiju a zatim Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pomalo nespremno, uljuljkani u maticu »slavenskog« ujedinjenja. A bez do kraja dovedenih i prepoznatljivijih, konkretnih rezultata na polju nacionalne afirmacije, bez atributa priznate nacije, samo s okvirima lokalnog imena — Bunjevci, pokazat će se to u nastupajućim godinama, oni su ostajali uskraćeni na polju svojega sveukupnog socijalnog postojanja i djelovanja.
NACIONALIZACIJA VOJVODINE: S formiranjem Kraljevstva (Kraljevine od 1921.) Srba, Hrvata i Slovenaca, reguliranje nacionalnog pitanja postavilo se u sam temelj svih potonjih problema i teškoća s funkcioniranjem nove državne tvorevine. Rješenjima koja nisu u potpunosti bila u skladu s danim društvenim realnostima, nego su ih čak u nekim elementima pokušavala potpuno previdjeti, nije se ni moglo očekivati više uspjeha. Ustavnim formuliranjem ideje o jednom južnoslavenskom narodu s tri partikularna plemenska imena, koje će od Šestosiječanjske diktature 1929. prerasti u »integralno jugoslavenstvo«, i svakodnevnom praksom potvrđivanja takvih načela, primjenom državne sile u raznoraznim oblicima, samo je jačala negativna reakcija na njih.
Od 1918. iz srpskih centara moći, koristeći se svim pogodnostima političko-upravno-administrativne nadležnosti, započela je »nacionalizacija« Vojvodine. Agrarna reforma i kolonizacija bile su najsnažnije poluge u njezinu ostvarivanju. Za Bunjevce ona nije nosila nikakve dobiti, naprotiv. Osim gubitaka na gospodarskoj razini ta je »nacionalizacija« nosila goleme opasnosti za njih na društveno-političkom planu i u borbi za očuvanje samosvojnosti. U političkoj praksi krajnji joj je cilj bilo približavanje i pripajanje Bunjevaca Srbima, odnosno jačanje fronte prema Mađarima i iredentističkim tonovima koji su dopirali iz Budimpešte, kao prijetećoj opasnosti za tu pograničnu regiju.
Time će se oni u jugoslavenskoj Kraljevini naći pred novim iskušenjima. Tragovi i posljedice mađarizacije još su se osjećali, a iz Beograda su snažno započeli puhati vjetrovi »srbizacije«. Međutim, ti pokušaji su samo generirali i izazivali otpore koji će tražiti i s vremenom nalaziti putove da se artikuliraju. Pristajanje uz vladajuće političke struje još je i nalazilo odjeka u nekim bunjevačkim krugovima, ali identifikacija sa srpskom nacionalnom ideologijom, utemeljenoj na pravoslavlju, nije imala šanse za uspjeh. Unatoč tomu što je administracija Bunjevce u mnogim slučajevima stavljala i statistički svrstavala u kategoriju »katolički Srbi«, bio je iznimno malen broj onih koji su se tako i javno deklarirali. Zato je znatno veće uspjehe požela blaža akcija — da Bunjevci ostanu vezani za svoje regionalno ime, ali što dalje od bilo kakvih veza s prohrvatskim elementima.
MOST DA BI SE PO NJEMU GAZILO: »Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu.« S druge strane, znatno slabija, prema uloženim sredstvima a i zbog činjenice da je bački teritorij u administrativnoj podjeli bio podređen upravi iz Beograda, bila je ona nacionalna akcija sa strane Hrvatske. Tako je još početkom dvadesetih godina i broj Bunjevaca koji su manifestirali svoje hrvatstvo bio samo poput vrha ledenog brijega. Ta nacionalna inertnost Bunjevaca može se objasniti i snažnim tradicionalističkim mehanizmima koji su utvrđivali i okoštavali samu izvornu pripadnost bunjevačkom imenu, nasuprot neizgrađenim mehanizmima formiranja nacionalne svijesti o pripadnosti jednom narodu sa svim atributima koje on nosi sa sobom, koji po pravilu nastaju i djeluju samo uz određene socijalne preduvjete, dostignute kulturne, gospodarsko-ekonomske, političke i druge standarde. U uvjetima s početka dvadesetih godina, kada su golema većinu bunjevačkog stanovništva činili slabo ili gotovo nikako obrazovani poljoprivrednici, rasuti po salašima, uz malen broj ostataka zemljišne aristokracije i veleposjednika, a s iznimno tankim građanskim slojem i malobrojnom inteligencijom, neprofiliranim političkim vodstvom, preduvjeti i šanse za dominantnu prevagu hrvatske opcije, ali i njezinu neutralizaciju, utjecajima dirigiranim iz Beograda, bili su vrlo slabi. No, prilike će se promijeniti pa će s ulaskom u treće desetljeće opredijeljenost i vezanost Bunjevaca za hrvatstvo postati faktor s kojim su svi morali računati.
Nastavit će se
