Arhiv tekstova

The Rol­ling Sto­nes – »A Big­ger Bang«

Nakon osmogodišnje stanke od njihovog prethodnog albuma »Bridges To Babylon«, nedvojbeno najveća živuća rock skupina je prije mjesec dana izdala svoj 24-ti studijski album »A Bigger Bang«. Stvaran na kreativnoj relaciji dvojca Mick Jagger – Keith Richards, te kasnije upotpunjen dijelom posla za koji su već tradicionalno zaduženi bubnjar Charlie Watts i gitarist Ron Wood, a bez sudjelovanja gostujućih glazbenika, novi album nas iznenađuje izuzetno vitalnim i svirački najraspoloženijim Stonesima u posljednjih nekoliko LP ostvarenja.
    U monumentalne 64 minute svoga trajanja »A Bigger Bang« oživljava rukopise Stones albuma s kraja 60-tih i početka 70-tih, te onih iz središnjice karijere (»Dirty Work«, »Emotional Rescue«) darivajući nam njihovo klasično rhythm & blues pulsiranje te paletu boogieja, funka, folka i countryja. Album je dopadljiv već na prvo slušanje jer posjeduje istinsku dozu izravnosti, što je posljedica odsustva pretjeranog studijskog ušminkavanja te usvajanja produkcijskog stila današnjice.
    Pršteći rifovi uvodne pjesme »Rough Justice« ili nešto kasnije u »It Won’t Take Long«, nokaut su u stilu legendarnih »Start Me Up« ili »Rocks Off«, a preko zagarantiranog plesnog funka »Rain Fall Down« specifičnog za ovu skupinu (kakvog ponavljaju i pri kraju albuma na »Look What The Cat Dragged In«), stižemo do balade »Streets Of Love«. »Back Of My Hand« se čini kao potpuni povratak na korijene rokenrola oživljene u delti bluesa slide gitare i usne harmonike. Kontinuitet albuma podržavaju jezgrovite, fokusirane na gitare i ritam »Let Me Down Slow«, »She Saw Me Coming« i »Dangerous Beauty«. Slušatelj se susreće i s dvije, potencijalno čak i najbolje pjesme na albumu, u kojima svoj vokalni dio odrađuje Richards, akustičarsku »This Place Is Empty« i zatvarajuću »Infamy«.
    Tematski, album pripovijeda o muško-ženskim odnosima, smještenim pretežito u ispovijedi »slomljena« srca koja stoje na ivice patetike, ali i onih za koje bi se moglo reći da stoje u domenu tabloidnog života njihova pjevača. Pravo iznenađenje na ovom albumu je »Sweet Neo-Con« u kojoj Jagger kritizira američku vanjsku politiku, što predstavlja jedan od socijalno-politički najangažiranijih tekstova još od veličina poput »Street Fighting Man« ili »Salt of the Earth«.
    Dalo bi se zaključiti kako su još uvijek dovoljno žilavi (trenutačno tko zna po koji put na turneji), Rolling Stones uspjeli sačiniti još jedan pouzdan i cjelovit uradak. »Bigger Bang« je album ujednačene kvalitete bez posebnih favorita za povijesne hitove, ali i više nego dovoljan da potvrdi smisao onoga čime se, sada već preko četiri desetljeća, bave.
D. B. P.