U Zemunu vjernici, katolici Hrvati, žive u teškim prilikama i u strahu. Opasno je priznati se vjernikom ili očitovati se Hrvatom. Gubi se posao ili se on ne može dobiti.
   U Surčinu, nadomak Beograda, bio je napad na crkvu. Oštećena su crkvena vrata, a pucalo se i na župni ured. U Inđiji je do rujna 1992. godine ubačeno devet bombi na kuće i dvorišta kućevlasnika Hrvata. U Maradiku nije bilo većih problema i situacija je relativno mirna. Maradički katolici većinom su mađarske nacionalnosti.
»RATNI ZAROBLJENIK«: U Novim Banovcima je u crkvenoj ulici s raskrižja, skinut korpus križa i odnesen u Stare Banovce i ostavljen kod partizanskog spomenika obojen crvenom bojom i s napisanim tekstom »ratni zarobljenik«. O trošku mjesne zajednice korpus (tijelo raspetog Isusa) je vraćen na svoje staro mjesto, a crkva ispisana grafitima s četničkim obilježjima je oličena. U Zemunu je i samostan sestara Sv. Vinka Paulskog. Dva puta je podmetnuta eksplozivna naprava koja je raznijela ogromna glavna ulazna vrata i od detonacije su porazbijana sva okna na prozorima. U kuću sestara upala je grupa od petnaestak ljudi, koji su vrijeđali sestre. Sestre odlaze iz Zemuna nakon više od sto godina djelovanja u bolnici. Javnost je obaviještena o ovim zločinačkim napadima i preko beogradskih medija. Stanje u Zemunu u vezi sestara vrlo dobro ilustrira apel Republikanskog kluba objavljen 11. lipnja1992. godine upućen Zemuncima. Družba sestara Sv. Vinka, Zagrebačka provincija, imala je bolnicu u Zemunu, jer ih nakon napada nitko nije uzeo u zaštitu.
ZEMUNSKA PROBLEMATIKA: Zbog otežanog pristupa Srijemu za 28 župa, biskupskim vikarom za Srijem imenovan je msgr. Stjepan Miler, župnik i dekan u Petrovaradinu. To područje biskupije pohodio je dva puta pomoćni biskup Marin Srakić (od 18. do 28., te 30. ožujka; zatim od 3. do 10. kolovoza 1992. godine).
    I svećenici i vjernici u tim krajevima žive u trajnoj napetosti i tjeskobi.
    S navedenom problematikom iz ovog izvješća, djelomice je upoznat i srpski ministar vjera D. Dragojlović, kada je u lipnju 1992. godine u Ministarstvu u Beogradu razgovarao s msgr. Stjepanom Milerom, nadstojnicom zemunskog samostana sestara Sv. Vinka, predsjednikom komisije za odnose s vjerskim zajednicama AP Vojvodine Dragoslavom Milosavljevićem, njegovim pomoćnikom i savjetnikom Draganom Jokićem i župnikom u Petrovaradinu vlč. Markom Kljajićem.
    Dana 15. rujna 1992. godine, zastupnik u Skupštini Srbije (predstavnik DSHV-a) Antun Skenderović i vlč. Marko Kljajić primljeni su kod ministra za zaštitu ljudskih prava dr. Momčila Grubača, koji je tom prigodom upoznat s istom problematikom. Ministar je u jednosatnom razgovoru pokazao puno razumijevanje za probleme koji su mu predočeni.