Arhiv tekstova

Kuda ide moj narod?

Prisustvovao sam jednoj sjednici. Bilo je oko četrdeset odgovornih sudionika. Tema sjednice je bila: Doprinos svakog pojedinog našoj zajednici – opće dobro. Propozicije su bile jasne. Svatko je imao samo deset minuta izlaganja i imao je zadatak reći samo ono što je de facto i pozitivno učinio za zajednicu, ali ne da govori o sebi nego o nekom među prisutnima. Imena se nisu smjela ponavljati.
    Takva sjednica bi trebala trajati sedam sati. Jasno je da sjednica nije mogla trajati dulje od četiri sata i da nije mogao svatko doći do riječi govoreći samo deset minuta pohvalno, istinito i lijepo o drugome. Samo lijepe činjenice što je stvarno učinjeno korisnoga i lijepoga i bez laskavih riječi, samo priznati onome drugome da je vrijedan i da je doprinio nešto lijepo. Na toj sjednici našlo se je ogromno blago pravih vrednota i bisera koliko je ljudi danas samo u toj grupi sposobno učiniti dobra za svoju zajednicu i ugraditi nesebično sebe u opće dobro.
PUSTI SAN: Ali, jao! Ta sjednica je bila samo san. Kada sam se probudio razmišljao sam bi li takva sjednica mogla biti i stvarnost? Zašto ne? Pozvati četrdeset odgovornih ljudi u našoj zajednici, odrediti iste propozicije i govoriti samo pozitivno, realno, istinito o drugome što je učinio za ovu zajednicu. Kakva bi to bila sjednica? Od sna sada maštam, ali se bojim i pomisliti na mogućnost takvoga pokusa. Iskustvo koje imamo i dane koje živimo pokazuju nam nažalost suprotno. Bilo je sjednica i nedavno, ima ih i sada kada se odgovorni ljudi u zajednici de facto sastanu na sjednicu koja traje četiri sata i na kojoj se o drugima samo negativno govori. Da je barem zdrava kritika, ali to često nije kritika nego kritizerstvo, pa i direktni napadi i prozivanja, ali sada sa negativnih pozicija.
    I tako se mjesto pozitivne energije u zajednici sije negativna energija. Tako mjesto liječenja zajednice se truje zajednica. Tako mjesto stjecanja povjerenja se gubi i ono malo što bi ga još trebalo imati da se može preživjeti. Treba se biti svjestan da je naša zajednica, sada u krizi preživljavanja, i ako se izgubi ono minimalno povjerenje što se treba imati, onda će zajednica umrijeti jednostavno zato što vitalni lijek što je sposoban izliječiti u zajednici zajedništvo je povjerenje koje je sada već na rezervi. Zato sam zabrinut i stvarno se bojim za opstanak zajednice. Povjerenje je na izmaku. Javlja mi se jedna slika koja je vrlo negativna i koje se bojim. Imam dojam da svatko ima nekakav svoj »rov« iz kojega »vreba« kada će tko nešto propustiti učiniti ili čak i loše učiniti, da mu se u tom času odmah »skine glava«.
    Kada tako »crno« gledam, onda u našoj zajednici više nitko nema glavu na ramenu. Iz tko zna kojih razloga i tko zna kojega pravca, svakom je od javnih djelatnika već glava odrubljena. Zamislite zajednicu u kojoj nikom više glava nije na ramenu. Nema glava ili su odvojene od tijela. Posljedice su jasne. Zašto to mora biti tako? Kao da je neko prokletstvo nad nama pa se svatko osjeća pozvanim da »skida glave«. Pružamo ruke u tuđe džepove, u tuđu intimnost i pod svaku cijenu ispitujemo prošlost do trećeg ili četvrtog koljena. Tako se dogodi zapravo da nitko nema uvjeta biti »netko«. A narod i zajednica bez onih koji čine, žrtvuju i daruju sebe, ne može opstati. Znao sam već vrlo davno u času kada se umiješa interes, korist i dobit, nestaje zajednice. Kada se obezvrijedi altruizam, volonterstvo i radinost, prestaje pravilni krvotok u zajednici.
DOK NEMA VIZIJA, NEMA OPĆEG DOBRA: Ovih dana su bila tri uspješna glazbena događaja u našem gradu. Dva Festivala tamburaške glazbe i veliki koncert nastupa novoga Regensa Chori u Katedrali. Bio sam prisutan na sve tri manifestacije. Kako je bilo lijepo! Na prvom koncertu – dječjem – svira četrdeset i šest malih tamburaša. Nisu se instrumenti pomiješali, nisu »izgubili svoj identitet«, nisu prestali biti ono što jesu, ali su morale svirati istu melodiju pod vještom palicom dirigenta. Na drugom koncertu to je bilo još rječitije. Treći koncert bio je pravi događaj za naš grad. Samo jednom sam u našem gradu prisustvovao većem i jačem koncertu. Ovo je za mene bio vrhunac. Tri zbora, tri orkestra, solisti. Svaki je sačuvao svoj identitet, ali je imao zajednički cilj. Otpjevati svoju dionicu tako da se uklopi u cjelinu. I bilo je »božanski lijepo«. Znam da nisam realan kada usporedim koncert sa javnim životom, pogotovo odgovornim političkim životom. Ali ne mogu zanijekati asocijaciju koja me duboko zahvaća. Ako u politici opće dobro nije cilj, onda politika nije politika i političar nije političar. Ako cijeli orkestar, ako svi pjevači, dakle svi čimbenici javnoga života nemaju pred očima opće dobro naroda, ne mogu funkcionirati skladno. Osjeća se disharmonija, gubi se povjerenje. Tko nam daje za to pravo? Zadivljuje me činjenica da je Crkva otkrila u beatifikaciji Roberta Schumana, jednog od tvorca Europske unije, političara koji je imao viziju. Ta velika Trojica imali su viziju, imali su osjećaj za opće dobro, ugradili su sebe u temelje i tek sada vidimo plodove ujedinjavanja Europe. Od njihovog polaganja temelja prošlo je šezdeset i više godina. I tek sada plodovi. Zašto mi hoćemo da plod bude danas posijan, sazri i da danas uživamo njegovu korist? Dok nema vizija, dok nema cilja ostvariti opće dobro, nema ni opstanka. Čini mi se da je jedan čovjek prošloga stoljeća učinio katastrofalnu pogrešku i skoro uništio svoj narod: htio je stvoriti Arijevsku rasu. Usprotivio se i Bogu i čovjeku i nestao sa ogromnim štetama. Kuda ide moj narod?!                           g