Arhiv tekstova
Šepanje na lijevu pa na desnu nogu
Deseti dijalog povjesničara i istoričara, u organizaciji Zaklade Friedrich Nauman i Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Osijeku, održan je od 22. do 25. rujna u Osijeku. Premda su teme Desetih dijaloga bile »Od konflikta do rata« te »Suočavanje sa zločinom«, pedesetak hrvatskih i srpskih povjesničara nekoliko su dana razgovarali o mnogim problemima zajedničke povijesti.
Moderatori su bili Davor Marijan sa Hrvatskoga instituta za povijest iz Zagreba s referatom »Uloga Jugoslavenske narodne armije u krizi i raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije«, James Sadkovich sa Sveučilišta iz Wisconsin-Milwauke, koji je pročitao referat »Internal War and the conflicts in Yugoslavia«, Ivo Goldsteine sa Filozofskoga fakulteta iz Zagreba s referatom »Doživljaj žrtve u početku Drugoga svjetskoga rada u nas 1941. godine«, te Nikola Samardžić, sa Filozofskoga fakulteta iz Beograda, s referatom »Poreklo zločina u evropskoj perspektivi«.
RADIONICE: Središnji događaji, dakako u sadržajnom smislu, bili su razgovori u radionicama. Od pet planiranih radionica, referati su pročitani u četiri radionice – izostala je radionica o udžbenicima, gorućem problemu obje historiografije, osobito tretiranja Srba u hrvatskim udžbenicima te Hrvata u srbijanskim udžbenicima. Dušan Gamser bio je moderator radionice »Nacionalni identitet (i) Hrvata i Srba«, Dušan Dinić u radionici »Razdoblje socijalističke Jugoslavije«, Igor Graovac »Ljudski gubici Srbije i Hrvatske u 20. stol(j)eću«, dok su moderatori četvrte radionice »Dijalog disidenata« bili Daniel Ivin i Andreja Gržina.
Na žalost, većina se referata pročitanih na radionicama doticala usko nacionalnih tema pa ih je druga strana teško pratila. »Problemi Mačeka i HSS-a u emigraciji«, »Liberalizam u Srbiji«, »Staleško udruženje katoličkih svećenika Hrvatske u službi komunističkoga režima« samo su neki referati kojima je mjesto na skupovima nacionalnih historiografija – sadržajno i metodološki uopće se ne dotiču zajedničke povijesti Srba i Hrvata; te procese povezuje ih tek kronološka podudarnost i prostorni okvir. Neki referati su ispod razine maturalnoga rada, poput »Uloge Slavonije u Hrvatskom proljeću« Zlatka Đukića, asistenta na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Nešto kvalitetniji, premda je to opako daleko od suvremenih povijesnih metoda ali pokazuje krizu metoda i identiteta hrvatske historiografije te potpuni izostanak kriterija u napredovanju u znanstvenim zvanjima, su referati Pave Žarkovića (»Turska osvajanja Slavonije i Srijema i njihov utjecaj na etničke i vjerske promjene u 16. i 17. stoljeću«) te Ivana Balte (»Neke hrvatske i srpske nacionalne ideologije u nacionalnom identitetu 19. i 20. stoljeća«) s Filozofskog fakulteta u Osijeku. Mnogo je kritika (sadržajnih i metodoloških) bilo na referat Jamesa Sadkovicha.
Nasuprot tim i takvim referatima stoje referati Igora Graovca (»Pokazatelji o civilnim žrtvama u bivšem, pod zaštitom Ujedinjenih naroda, Sektoru Zapad u Bljesku i nakon njega«), Zorana Đerića iz Novoga Sada (»Srpski pisci kao svedoci sa/učesnici, žrtve poslednje decenije 20. veka«), Mire Radojević s beogradskog Filozofskoga fakulteta (»Jugoslovenska politička emigracija i Milovan Đilas«), Darka Gavrilovića s novosadskog Filozofskoga fakulteta (»Zarobljenici nacionalizama«), Darka Dukovskog s riječkog Filozofskoga fakulteta (»Hrvatsko proljeće u Istri i Rijeci«), Momčila Mitrovića s Instituta za savremenu istoriju iz Beograda (»Jugoslovenska stvarnost u anonimnim dostavama Josipu Brozu Titu između 1955. i 1965. godine«) te Radine Vučetić s Filozofskoga fakulteta u Beogradu koja je upoznala sudionike Dijaloga s radom dijela hrvatskih, srbijanskih, bošnjačkih povjesničara te povjesničara Hrvata i Srba iz BiH na izradi alternativnog udžbenika, zapravo, zbirke izvora za razdoblje socijalističke Jugoslavije. Referat Gorana Milolardovića (Institut za savremenu istoriju) zainteresirao je umalo sve sudionike i oko njemu se razgovaralo i nakon svršetka rada u radionicama. »Mehanizam djelovanja filmske cenzure u Jugoslaviji od 1945. do 1955. godine« je dio njegovih istraživanja vezanih uz doktorsku disertaciju, kojom nastoji pokazati kako je djelovala cenzura te odgonetnuti zašto su pojedini filmovi cenzurirani, a zašto neki nisu.
RAZGOVOR: Živu riječ među znanstvenicima ništa ne može nadomjestiti i premda su ukoričena sva plenarna izlaganja i izjave-referati s radionica (objavljeno je približno 5000 stranica u 9 zbornika radova i još u nekim ukoričenim izdanjima), najvažniji segment dosadašnjih dijaloga bili su i ostali osobni kontakti sudionika. Namjera dijaloga nije približiti historiografije, miješati se u metode istraživanja pojedinih historiografija niti stvarati zajedničke zaključke. Namjera je dijaloga širenje političke kulture približavanjem povjesničara, omogućavanjem kolanja ideja te stvaranjem uvjete da se povjesničari novijih generacija upoznaju.
Prvi dijalozi, pomalo konspirativni, održani su u Mađarskoj (1998. godine) i pokazali su koliko je sramno niska razina političkoga obrazovanja kreatora hrvatskoga i srpskoga medijskoga miljea – sudionici su proglašavani nacionalno nepouzdanima jer razgovaraju s dojučerašnjim neprijateljima. U nekim se nedobronamjernim krugovima sudjelovanje na dijalozima i danas kvalificira razvijanjem bratstva i jedinstva. Uspjesi zemalja u tranziciji mjere se, osim po razvoju demokracije, pravne države i tržišnoga gospodarstva, i po osnaženju političke kulture, koja se pak temelji na pravilnom ophođenju prema vlastitoj povijesti i povijesti regije. Na dijalozima sudjeluju povjesničari liberalne orijentacije, no na njih se pozivaju i povjesničari bliski vlasima i povjesničari kojima je blisko desničarstvo – uvriježeno je razmišljanje da je konzervativizam jedini mogući stav hrvatskih povjesničara. Na dijalozima se takvi povjesničari trude ukrstiti dokaze te s puno žuči diskutiraju s »protivničkom« stranom. Autoparaliza je teška boljetica, no hrvatska je historiografija, uz brojne već spomenute anomalije i historičarske crvuljke, na pravom putu. Opće je uvjerenje da su dijalozi tome puno doprinijeli.
Srbijanska je historiografija pola stoljeća šepala na lijevu nogu, petnaestak godina šepa na desnu nogu i vrijeme je da srbijanska historiografija stane na obje noge i podigne glavu. Ovi će razgovori pridonijeti da joj glava ne odleti u oblake. Međutim, centri moći u postđinđićevoj eri pokazali su maligno lice cementirajući zatečeno stanje. Očito da mnogima u vlastima ne odgovaraju pomaci.
g
