Arhiv tekstova

Uvreda i praštanje

Danas su vrlo suvremene, a i bogate metode socioloških analiza pojedinaca, skupina i naroda. Činjenica je da živimo u vremenu koje je puno neobjašnjivih konflikata i koji se konflikti odražavaju na naš život. Svaka pojedina narodna skupina osim onih najpozitivnijih zajedničkih osebina ima i neke mane. Tako se za neke narode može govoriti da su škrti, drugi da su šutljivi, treći da su neuljudni, itd.
    Promatrajući našu stvarnost u novije vrijeme uz sve što je u našoj zajednici i narodu vrijedno, mislim da se pojavila jedna vrlo opasna negativnost, a to je prevelika osjetljivost i uvredljivost. Čini mi se da smo postali osjetljivi do te mjere da nas već i misao, a pogotovo riječ ili djelo »vrijeđaju«, te se povlačimo u sebe i tako se naša zajednica »mrvi« u male pojedince i sve više jedan drugomu postajemo otok. Nismo više zajednica nego samo arhipelag. Zatvoreni u sebe i svoju uvredljivost vidimo oko sebe samo pusto i prazno more, a drugoga naziremo tamo negdje na pučini. No, ne bih htio biti negativan »vizionar«, stoga nudim u ovom razmišljanju jedan tekst moga prijatelja dr. Tomislava Ivančića, koji opravdano o uvredljivosti piše čitave »litanije« ali daje i dijagnozu što biva ako se sa uvredama živi. Među ostalim, prenosim malo prerađeno, njegove misli o uvredljivosti:
BEZBROJNI NAČINI RANJAVANJA: Svaka uvreda čovjeku nanosi ranu. Ako je neki čovjek stalno vrijeđan, izranjenost može, biti tolika da prijeđe u bolest. Povrijediti ili raniti čovjeka može se na različite načine. Može se nekome nešto ukrasti i time mu nanijeti štetu, ali i uvredu. Može se nekoga tjelesno raniti te mu se time nanosi dvostruka uvreda, najprije tjelesna bol, a onda i duhovna nepravda. Može se nekoga povrijediti riječima te se povrijede njegove emocije, ili se može povrijediti njegova slobodna volja tako da ga se prisiljava ili da ga se nagovara na zlo. Može se povrijediti i čovjekov mentalni život, njegovo ispravno zaključivanje, njegov intelekt. No, osobito u čovjeku možemo povrijediti savjest ako ga navedemo na grijeh. Može se nekog navesti također na preljub ili bludnost, može ga se navesti na krađu ili bilo koji grijeh, i na taj ga način učiniti bolesnim. Može se nekoga povrijediti tako da ga se u javnosti obespravi, okleveće ili ogovara. Može se nekoga u društvu omalovažavati, ismijavati, izrugivati, onemogućiti njegov napredak, školovanje ili pak uzdržavanje života. Uvrede nastaju i kad nas netko prezire svojom ohološću ili nam iz škrtosti ne želi pomoći. Kad nas netko na bilo koji način navede na perverzni život, ako je netko na nas ljubomoran ili nam je zavidan, tada osjećamo njegove uvrede i ne možemo biti s njime u zajedništvu. Povrijediti nas može i netko tko se s nama svađa, prepire, srdi se na nas. Ili, povrijedi nas netko tko bi na poslu trebao raditi, a ljenčari ili radi brzopleto i površno. Uvrijediti se može i tako da nam netko ne vrati dug, da omalovažava naša djela. Čovjeka se može povrijediti i tako da ga ne ljube oni od kojih očekuje ljubav. Povrijediti nas može svaki čovjek koji krši naša prava ili koji prema nama ne izvršava dužnosti. Povrijedi nas netko tko nas nepravedno istjera sa radnog mjesta, tko se profiterstvom bogati na naš račun, tko šverca našim imanjem, tko nas izda, zataji, oduzme dobar glas. Netko nas može povrijediti ako se izruguje nekoj fizičkoj ili pshihičkoj bolesti ili tjelesnoj mani. Također nas netko povrijedi ukoliko u nama ruši kreposti i vrline, ukoliko pred nama veliča i hvali grijeh i zločinstvo, ukoliko nas prisiljava da sudjelujemo u njegovim zlim djelima, te osobito ako nam oštećuje duh, tijelo ili dušu. Čovjek može biti na bezbrojne načine ranjen. Rane čovjeka paraliziraju, bole, oduzimaju mu psihičku i duhovnu snagu, onemogućuju ga u rastu i odnosu prema ljudima i Bogu.
TRAŽIMO POMIRENJE: Nemoguće je živjeti bez praštanja. Pomirenje je bitni sadržaj čovjekova života, kao lijek, hrana, zrak i voda. Unatoč toga što je nemoguće ne biti povrijeđen, potrebno je praštanje i traženje pomirenja, kako bi rane zarasle i kako bi čovjek opet bio cjelovit i zdrav. Kad se pitamo kako je moguće ispraviti sve uvrede i nepravde, preostaje nam samo jedan odgovor: pomirenjem i praštanjem. To znači traženjem pomirenja, da bi onaj drugi priznao da je krivo učinio, molio nas za oproštenje, te pred javnošću priznao da je pogriješio, da nas je krivo osudio, te nam tako vratio čast, ali i nadoknadio štetu koju je počinio, opet s nama živio u slozi i tako unio mir u naš život. Da bi moglo nastati pomirenje, nužno je biti spreman na oproštenje. Više-manje svi smo i uvreditelji i uvrijeđeni, nužno je stoga da svi znamo priznavati grijehe i da svi znamo opraštati. Drugim riječima, želimo li da nama netko oprosti, nužno je da i mi drugima opraštamo. Želimo li da nama Bog oprosti, nužno je da i mi opraštamo drugima. Praštanje je zahtjev našeg zdravlja, zahtjev pravde u nama i u ljudima, mogućnost da čovjek preživi, da živi u društvu, da može liječiti sve uvrede koje je dobio. Iz ovoga je ujedno jasno da je nemoguće ozdraviti od bilo koje duhovne bolesti ako nismo oprostili. No, i psihičke bolesti, pa često čak i organske bolesti ne mogu se do kraja izliječiti ako se nismo pomirili s uvrediteljem, ako nismo bili spremni oprostiti, ako nismo u organizam unijeli mir, pomirenje i na taj način snagu svih naših nutarnjih energija da nas liječe. Praštanje je uvjet svestranog i cjelovitog zdravlja.
g