Arhiv tekstova

Slobodne ruke

Rano je jutro. Jučer je bila nedjelja. Dakle ovo što pišem, plod je razmišljanja jednog ponedjeljka. Jučerašnja liturgija riječi u Katoličkoj Crkvi bila je označena vrlo važnom temom: o opraštanju. Naime, Isus odgovara na Petrov upit koliko puta da oprosti dnevno svome bratu koji ga vrijeđa; do sedam puta? A znamo da je broj sedam u Bibliji znak puno, dakle, puno puta. Međutim Isus iznenađuje i Petra i nas kada kaže: Ne sedam puta, nego sedamdeset puta sedam. I to na dan. Drugim riječima znači uvijek. I onda slijedi jedna potresna Isusova prispodoba o dužniku koji je bio dužan svom gospodaru deset tisuća talenata – a to je jedno ogromno bogatstvo – koji je dobio oprost od ogromnog duga jer je molio Gospodara za oprost.
    Ali taj isti veliki dužnik bio je vrlo malen čovjek. Bio je bijeda od čovjeka. Kada je izišao i susreo svoga dužnika koji mu je dugovao sto denara – jednu dnevnicu – zlostavljao ga je i davio dok mu ne vrati. Na tu vijest Gospodar se je opravdano naljutio i onog velikog dužnika, a maloga čovjeka ili bolje lošega čovjeka bacio u tamnicu i kaznio uz primjedbu: da je i on trebao oprostiti ono malo ako je njemu oprošteno puno. Vrlo je značajna Isusova riječ na kraju prispodobe »Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu«.
NEMA OZDRAVLJENJA U MRŽNJI: Jednako tako sam shvatio iz knjige Sirahove kada kaže: Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može tražiti od Gospodina ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti za svoje grijehe? On, koji je sam od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe? Shvatio sam nutarnju logiku naše duhovne bolesti. Najveća bolest koja nas najviše izjeda jest upravo neopraštanje. Zašto? Zato što ono razara, izjeda čovjeka iznutra i ne može ga se osloboditi osim da tu uvrijeđenost izbaci iz sebe. To može samo tako da oprosti. Ali drugi put je da se iz njega ta krivica ukloni, a to može samo netko drugi, zapravo i jedino Bog. Sad se čovjek nalazi u »ćorsokaku«. Zašto? Zato što ako on sam, koji je od »krvi i mesa« ne oprašta svome bližnjemu koji je jednako tako samo čovjek, stvara blokadu u sebi i Bog mu ne može oprostiti jer je prema Bogu podigao »zid«. I stoga ne može primiti oproštenje, jer sam ne oprašta. I tako se zatvara jedan strahovito mučni krug u komu čovjek izjeda samoga sebe jer mu nije oprošteno, progoni ga savjest, a rješenje je u njemu. Treba uroniti u sebe i od srca oprostiti svima oko sebe da bi onda, makar kako s velikim dugom, pošao pred Onoga koji njemu može ne samo oprostiti nego i uništiti krivicu. Tako eto čovjek pati zatvoren u vlastite mreže svoje vlastite krivice i ne nalazi lijeka svojoj krivici i ne postaje bolji samo zato što je »blokada« u njegovoj nutrini, a to je nesposobnost opraštanja.
CRNO-BIJELO SVRSTAVANJE: Jedan drugi doživljaj. Sinoć sam bio na koncertu tamburaškog sastava »Ravnica«. Malo kad me mimoiđe koncert Velikog tamburaškog orkestra, koncert »Haje«, no sinoć sam doživio u kontekstu nedjeljnih čitanja nešto posebno. Što se ovog koncerta tiče, ne mogu ući i ne želim ulaziti u rasprave o stvarnoj vrijednosti. Za mene osobno bio je vrhunski doživljaj. Meni su svi tamburaški orkestri, koji su kvalitetni, vrlo dragi i simpatični. Treba tu snage, uigranosti i najviše zajedništva. Svirali su i pjevali krasno. Mladi ljudi, složni, nasmijani, a zauzeti za svoj posao. Osobito me se dojmila misao koja je jasna poruka, a ta je: sklad različitih, a svi jedan. Zvukovi i riječi su postale poruka i doživljaj… Bože moj, vraćam se na današnje prije podnevno razmišljanje. Sigurno je da je Bog zamislio svijet i stvorio kao veliku ljudsku zajednicu koja je u stvari jedno mnoštvo različitosti i on bi htio da svi budu skladni. To ne ide bez napora i ljubavi. Tako sam se nakon koncerta vratio kući sjetan jer sam u duši nosio spoznaju: ovo što postižemo u zabavi je lijepo, ali zašto to ne možemo postići u životu?
    Osobito me se dojmio voditeljev duhoviti intervent kada je ispričao, kako je gledao jedan film koji je počeo u crno bijeloj tehnici, a onda se polako svaki lik tokom radnje filma »obojio«. Mladi voditelj je zaželio da i mi gledamo svijet ne crno bijelo, nego u bojama. To me je asociralo na prije podnevno razmišljanje da je svaki sukob i svaka naša nutarnja rana u stvari crno-bijelo svrstavanje, odbacivanje, sučeljavanje, suđenje. Ne vidimo istinu. Ne vidimo boje. Ali vrlo jasno vidimo samo crno i bijelo. I zato smo bolesni. Oko nam je bolesno. Srce nam je bolesno. Ali postoji samo lijek samo jedan a to je oprostiti. Treba nam za naše krivice oproštenje od Boga, a mi mu stavljamo zapreke da nam ne može oprostiti jer kako će nam oprostiti On, neizrecivi Duh i Savršenstvo, ako mi maleni »od krvi i mesa« jedan drugome ne opraštamo te malene dugove? Jednom je sveta Marija Margareta Alacocque zapitala Isusa što želi učiniti od nje? A Isus je samo rekao: Daj mi slobodne ruke! Ako hoćemo više sreće, bolje društvo i bilo kakvu zajednicu, pokušajmo u toj zajednici malo više Bogu dati »slobodne ruke«.
g