Arhiv tekstova
Kako, molim?
KOMARCI U STRAHU
U Osijeku je najezda komaraca, koji ubodu 1170 puta u 15 minuta. Ili više od 2 uboda u sekundu. Kad se Glavaš skinuo na Ugljanu na kupalištu vidjelo se da na njemu nema plikova. Nema uboda. Svi se pitaju čime se on to šprica. Ničim se ne šprica. Treba razumjeti i komarce. Naprosto se boje trovanja. Tanja Torbarina, kolumnistica, Globus, 12. kolovoza
[UTI, SAMO [UTI…
Hrvatska je jedina zemlja na kugli zemaljskoj u kojoj se i danas na potpuno isti način smiju ponižavati cigani i Židovi. Cigančiće teškim radom ubijaju vlasnici krumpirišta, a dušu hrvatskih Židova rasteže gradonačelnik Zagreba Bandić, veličajući naciste koji su ih pretvarali u prah, dim, sapun i sjenila za lampe. I što se događa? Ništa. Šute hrvatski cigani, šute hrvatski Židovi, šute hrvatski sudovi. A zagrebački kaplar urla. Vedrana Rudan, kolumnistica, Nacional, 9. kolovoza
NEUPU]ENI HEGEL
Amoralna politika nije bolesna, ona je sama bolest koja Lijepu našu pretvara u Ružnu njihovu. Malo gdje se toliko srčano ismijavaju etički postulati politike a hvali nekarakternost njenih aktera. Rodonačelnik takvih makijavelističkih uputa je Vladimir Jordan, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika (HSU). Negirajući neupućenog Hegela koji je bit karaktera vidio u moralnoj svijesti, prefrigani Jordan opominje da se karakter kuje u materijalističkoj koristi, dok je moralno pitanje samo balast. Po njegovoj političkoj doktrini pošteno je biti nepošten i prema načelima i prema svim drugima ukoliko to znači poštenje prema »umirovljenicima«. Danko Plevnik, komentator, Slobodna Dalmacija, 12. kolovoza
OZBILJAN POSAO
Mi smo ovdje došli na jednu investiciju veoma ozbiljnu. Gospodo sa B92, gdje god odete napravite kaos. Gdje god dođete napravite provokaciju. Vi ste bolesni, vi ste za psihijatrijsku kliniku, vi se treba liječiti kolektivno. Vama treba tretman na Kopaoniku, napravit ćemo jedan centar za vas, da vas zbrinemo. To vam ja obećavam, evo pomoći ću vam, vašeg velikog stručnjaka Verana Matića da dovedete da ljudi gledaju posljednje idiote u Srbiji. Ja to otvoreno tvrdim. Mi smo se ovdje skupili o jednoj ozbiljnoj temi. Vi samo pričate o Marku Miloševiću, zaboravimo Marka, zar je vama Marko toliko važan u životu. Molim vas, nemojte nas ometati u jednom ozbiljnom poslu. Velimir Ilić, srbijanski ministar za kapitalne investicije, B92, 15. kolovoza
ZVEZDA – DINAMO
Kao izraz raspršenog srpstva, (Crvena) Zvezda je, osim srpski, bila, istodobno, i jugoslavenski klub. A Dinamo ne. Skučen u okvirima hrvatstva ili Hrvatske, Dinamo je uvijek bio samo hrvatski klub. Mala Hrvatska – mali klub. Velika Jugoslavija – veliki klub. U Dinamu su, osim rijetkih iznimaka, igrali samo Hrvati i Muslimani. A u Zvezdi igrači svih nacionalnosti u Jugoslaviji – uključujući i razmjerno velik broj Hrvata, i to, osobito zanimljivo, Hrvata koji su potekli i stekli afirmaciju u Dinamu. To je osobito dolazilo do izražaja 80-ih, kad je Zvezda strpljivo stvarala svoj najjači tim u povijesti, onaj koji je 1991. postao prvak Europe. Od dinamovaca njome su prodefilirali Rajko Janjanin, Boro Cvetković, Tomislav Ivković, Milivoj Bračun i Robert Prosinečki. Nisu svi od tih proslavljenih igrača po nacionalnosti bili Srbi. Od Slovenaca, pak, u njoj je osamdesetih, igrao Marko Elsner, također jugoslavenski reprezentativac. Od Muslimana, tj. Bošnjaka – Refik Šabanadžović (a prije, 70-ih godina, Sead Sušić). Od Makedonaca – Darko Pančev i Ilija Najdoski. Od Crnogoraca – Dejan Savićević i Duško Radanović… Doslovce, Jugoslavija u malom, čime su se svi u Zvezdi ponosili. Zvezda je bila utoliko jaka koliko je jugoslavenski identitet mogla »utopiti« u samu sebe (aluzija na slavnu izjavu srpskog političara Najdana Pašića neposredno prije ujedinjenja 1918.) i porediti ga svom vlastitom identitetu – identitetu disperziranog srpstva. Darko Hudelist, novinar, Globus, 12. kolovoza
RO\AK I RO\AKA
Najbolje što znam raditi je glumiti, a glumcu su osnovni alat duša i jezik. Nijedan jezik ne govorim tako dobro da bih na njemu mogao igrati. Uz to, nisam htio da mi djeca imaju traume zbog selidbe, kakve sam ja imao. Beograd je jedanaesti grad u kojem živim. Rođen sam u Buzetu u Istri po kojoj smo se seljakali, dio djetinjstva proveo sam u Zagrebu, Sarajevu, a prije Beograda sam osam godina živio u Splitu. Bilo mi je 15 godina kad sam prvi put došao u Split i odmah ga prihvatio kao svoj grad, jer su mi roditelji podrijetlom iz njegove okolice, iz Dugopolja, odakle je i Severina, koja mi je čak i daljnja rođakinja. Aljoša Vučković, beogradski glumac, Gloria, 5. kolovoza
