Arhiv tekstova
Kogod bi tu štogod tio sprkunjit
Odnedavna svjedoci smo oživljavanja i ponovnog, učestalog nastupanja u javnosti onih koji nas hoće uvjeriti kako je matična država Bunjevaca Republika Srbija, budući da su se Bunjevci, navodno, plebiscitom o tome izjasnili 25. studenoga 1918. godine, i zajedno sa Srbima i ostalim narodima prisajedinili sa teritorijima Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji. I kada bi takvo što bilo moguće – plebiscitom se, dakle, izjasniti o matičnoj državi – bio bi to zacijelo jedinstven, i do sada posvema nezabilježen slučaj u cjelokupnoj povijesti čovječanstva!
Matična država je sociološki izraz koji se odnosi na državu iz koje potječe narod, etnos ili etnička skupina, ona je uistinu domovina! Sviđalo se to komu, ili ne. Svaki je, dakle, čovjek na ovom planetu pripadnik nekoga naroda, etnosa ili etničke skupine, te stoga ima i matičnu državu. Pa, se ovo odnosi i na one Bunjevce, koji je negiraju, ili odbacuju.
NAJRAŠIRENIJI HRVATSKI DIJALEKT: Ipak, zapitajmo se zbog čega pojedinci iz naših redova hoće ustvrditi kako Bunjevci nisu imali matičnu državu, sve do 25. studenoga 1918. godine? Vjerojatno stoga jer i sami dobro znaju kako podneblje iz kojega potječemo, već više od tisuću godina pretežito pripada hrvatskom državnom prostoru, što je provjerljivo gotovo u svakoj enciklopediji, leksikonu i u mnogim znanstveno utemeljenim povijesnim čitankama, pa tako i u knjigama što su ih napisali istaknuti znalci iz redova drugih naroda poput, primjerice, Joanne Rapacke, autorice djela »Leksykon tradycji chorwackich, Warszawa, 1997. (Leksikon hrvatskih tradicija, Zagreb 2002.). Jamačno, nije im nepoznato i to da je bunjevački, materinski govor, novoštokavska ikavica, najrašireniji hrvatski dijalekt kojim se govori u zapadnoj Hercegovini, Dalmaciji, Dalmatinskoj Zagori, Lici, Primorju, dijelu srednje Bosne, te u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke, što nikada nisu osporavali ni vodeći srpski lingvisti, među inima i akademik Pavle Ivić (– Enciklopedija Jugoslavije, 6, 1990, str. 70, – P. Ivić: Celokupna dela, knjiga III, S. Karlovci-N. Sad 1994.)
Ovome treba dodati kako je porast povijesnog kriticizma odavna već (i među mađarskim, pa i srpskim autorima) dezavuirao devetnaestostoljetne etnogenetske legende o Bunjevcima kao navodno tajanstvenom narodu, nepoznata podrijetla, koji je, eto, dobauljao odnekuda iz neprozirne balkanske tame, na zalazu 19. i u osvit 20. stoljeća, e da, bi ovamo stigao najkasnije do 25. studenoga 1918. kada su se Bunjevci plebiscitom zajedno sa Srbima i ostalim narodima prisajedinili sa teritorijima Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji. Sic!
BUNJEVAČKA DRŽAVA!?: Pored ostalog ti i takvi, koji se hoće nametnuti Bunjevcima kao nekakvi njihovi zastupnici, među ostalim uvjeravaju nas kako smo mi »samostalan i autohton narod« s ovih prostora. Baš lijepo! Ali kako je onda moguće da do 25. studenoga 1918. nismo imali svoju matičnu, niti bilo kakvu državu? Ili možda, ipak jesmo? Ako smo je imali, nije li vrijeme, da konačno cijeli svijet sazna kada se to kod Bunjevaca, kao pripadnika »samostalnog i autohtonog naroda«, tijekom povijesti razbuktala ideja državotvornosti, kada se i kako probudila ona jedinstvena narodna snaga i iskazala potrebna politička volja koja pridonosi stvaranju države? Doista, kada su to »samostalni i autohtoni« Bunjevci postigli suverenitet svoje, pretpostavljam, bunjevačke države? Kada su uspostavili samostalnost i organizaciju vlasti koji čine državu? Pa, valjda i bunjevačku? Ako je tako, bilo bi lijepo znati za imena bunjevačkih državotvoraca i razdoblje u kojem su oni živjeli? Napose, ne bi trebalo skrivati ni ime države koju su stvorili, kao ni činjenicu o tomu gdje se ona rasprostirala? Na kojoj geografskoj dužini i širini? Na kojem i kolikom teritoriju? Sa kolikim stanovništvom? Gdje su bili glavni grad i druga urbana središta? Kojim se putovima i drumovima (valjda carskim) stizalo u tu državu? Tko su bili vladari; kraljevi, banovi i vojvode toga »samostalnoga i autohtonoga naroda«? Od kada i do kada? Itd., itd.
A ŠTO ĆEMO S PUTOVNICAMA?: Sviđalo se to komu ili ne, narod predstavlja ukupnost ljudi povezanih osjećajem istovjetnosti tijekom povijesti, u tradiciji, vjerskoj pripadnosti, jeziku, kulturi, itd. Narod je cjelokupno stanovništvo jedne države, ukupnost njenih građana. A država nekoga naroda je političko-pravna, međunarodno priznata upravna organizacija s punim ili ograničenim suverenitetom, s različitim oblicima vladavine i uređenja. S državnim granicama kojima je obilježeno prostiranje državnog prostora. S glavnim gradom, koji je u pravilu državno, pravno-upravno, vojno-policijsko, diplomatsko, gospodarsko, vjersko, kulturno, jezikoslovno, znanstveno i svako drugo sjedište države. U njemu su u pravilu sveučilište, akademija znanosti, arhivi, knjižnice, kazališta, opera, balet, muzeji, galerije, tisak, časopisi i druge uljudbene institucije od značaja za jedan narod. Pogotovu ako je »samostalan«, a tek »autohton«! Hrvatski narod, sve ovo, kao što je dobro znano – ima.
Stoga naglašeno »samostalno i autohtono« bunjevačko gnušanja i odricanja svega što je hrvatsko (izuzev, tu i tamo, hrvatske domovnice i putovnice – za nedajbože!) posvjedočuje tek njihov odnos prema vlastitoj kulturi i tradiciji, kao sraz više naraštaja mrzitelja i neznalica. I posve je svejedno je li mržnja uzrokovana nepoznavanjem povijesnih činjenica, ili su i mržnja i neznanje uzrokovani bijedom, siromaštvom, teškim uvjetima života, egzistencijalnim ili kakvim drugim strahom, sveopćom konfuzijom, konformizmom, itd… I radi toga se trebamo podsjetiti kako je ovih bunjevačkih mrzitelja svega što ima hrvatsku atribuciju bilo i u Austro-Ugarskoj, opterećenoj hrvatsko-mađarskim odnosima, i u Kraljevini Jugoslaviji, opterećenoj hrvatsko-srpskim odnosima, te da se od devedesetih godina 20. stoljeća, s pojavom režima Slobodana Miloševića, s raspadom Jugoslavije i s nastankom novih država, oni ovdje ponovno glasaju, od vremena na vrijeme! I od tada neskriveno služe kao paravan za igrarije »starih i novih« nacionalizama i razaratelja društvenih vrijednosti, koji tragaju za putovima povratka u prošlost, u toplinu kulturne provincijalizacije, gdje bi se neometano mogli odati palanačkoj svojoj, misli i općenito svemu što je surogat.
I nije ni malo slučajno što su »samostalni i autohtoni« pronašli svoje pokrovitelje među upravo među takvima koji su skloni svakovrsnoj ignoranciji, zasljepljenosti, trivijalnosti i bezobzirnom poigravanju s identitetom nacionalnih manjina u Vojvodini. S onima koji trajno imaju svoje ishodište u već dobro poznatoj i neskrivenoj nesnošljivosti. Među zagovornicima takvih političkih opcija što ih i dalje usmjeravaju lideri na »službenom putovanju« u Den Haagu, a cilj im je agresivna asimilacija i nasilna promjena etničke strukture Subotice, Bačke, Vojvodine! I guranje Srbije na slijepi kolosijek, nekamo mimo svijeta i uljudbe, gdje bi se neometano moglo pljačkati i terorizirati ne samo nacionalne manjine, nego i vlastiti narod, kao što je to bilo i u bliskoj prošlosti.
g
