Arhiv tekstova

Umjetnost se i dalje uspješno razvija

Kao i u nekoliko posljednjih godina, i ovog ljeta Josip Ago Skenderović svoj godišnji odmor provodi u rodnom kraju. Stigao je iz Pariza, gdje već skoro tri decenija živi i stvara. Ove godine po prvi puta boravi u privremenom atelijeru u prostorijama HKC-a »Bunjevačko kolo« u zgradi ljubitelja umjetnosti pokojnog dr. Vinka Perčića, gdje stvara, pripremajući se za svoju prvu (da, dobro ste razumjeli) samostalnu izložbu u Subotici.
4Kada se u Vama javila sklonost prema likovnoj umjetnosti, tj. kako je sve počelo?
Još kao mali, boraveći na salašu u Tavankutu, upoznao sam jednog slikara za koga mislim da je dolazio iz Vinkovaca i koji je slikao u blizini salaša moje majke ili bake kod Dadine bare. Imao je štafelaj, paletu, uljane boje i kad sam vidio kako on to radi zaista me se dojmilo. Ubrzo sam uspio nabaviti boje, pa čak i uljane. Kroz osnovnu školu sam se sve više opredjeljivao za slikarstvo te sam se upisao na likovnu sekciju u okviru društva »Matija Gubec«, koju je vodio Stipan Šabić. On me je intenzivnije zainteresirao za likovnu umjetnost. Radio sam slike i crteže, pa čak i vajao i vrlo brzo se usmjeravao k prijamnom ispitu koji sam položio na srednjoj umjetničkoj školi u Novom Sadu.
4Nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, odlazite u Pariz…
Nakon svršetka studija uposlio sam se u Zavodu za zaštitu spomenika Hrvatske gdje sam radio izvjesno vrijeme, tijekom jeseni 1978. To mi je bilo zanimljivo iskustvo, iako je posao bio naporan jer smo puno radili izvan Zagreba, primjerice, na restauraciji svodova Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Već pri kraju Akademije prijavio sam se na natječaj Ministarstva kulture za studij u inozemstvu. Pošto sam volio francuski jezik, a prije i tijekom studija već boravio u Parizu, odlučio sam se prijaviti na natječaj za stipendiju u Francuskoj. Dogodilo se da sam dobio stupendiju, zajedno sa slikarem Ivanom Stančićem. Stipendiju sam dobio za ukupno 12 mjeseci školovanja. Prvo sam se obučavao u »Atelieru 17« kod Williama Haytera, gdje sam kasnije ostao raditi tri godine, a kao redoviti postdiplomac sam primljen na Ecole Nationale Supérieure dae Beaux-Arts u Parizu.
4U kom se smjeru kretao Vaš profesionalni put nakon svršetka specijalističkog studija?
Poslije Akademije u Parizu počeo sam raditi kao slobodni likovni umjetnik. Pošto nisam želio slikati portrete turista ili što drugo na Montmartru, nastojao sam osigurati egzistenciju radeći različite poslove. Bavio sam se primijenjenom umjetnošću, tj. dizajnirao razne kataloge, publikacije, naljepnice… Predavao sam i u jednoj privatnoj srednjoj umjetničkoj školi u Parizu. Jedno vrijeme sam čak radio i kao statista u filmovima, što mi se svidjelo, jer sam na taj način dobio mogućnost upoznati se s filmskom umjetnošću. Zbog toga sam i prihvatio ovaj posao i mogu reći da je bilo vrlo interesantno iskustvo. Vremenom sam postao član francuske nacionalne asocijacije glumca. Jednoga dana su me pozvali da statiram u filmu koji je režirao Bruno Nuytten koji opisuje živote i odnos kipara Augusta Rodina i Camille Claudel, a koje su glumili Gerard Depardieu i Isabelle Adjani. Inače, ovaj film je dobio »Zlatnog medvjeda« u Berlinu, a bio je i nominiran za Oskara. Kada je počelo snimanje shvatio sam, da u toliko brojnoj ekipi nije bilo lako dobiti mogućnost za sudjelovanje u ovom filmu, s obzirom da je na castingu bilo preko tisuću kandidata. Na kraju snimanja imao sam toliko sati rada na filmu da sam mogao dobiti status glumca. Međutim, u međuvremenu je u Francuskoj, nakon rata u Golfskom zaljevu, došlo do krize u kinematografiji i umjetnosti uopće. Posebice u domeni statusa slobodnih umjetnika. Kada sam shvatio, da ću morati naći neko trajnije uposlenje, upisao sam se na školu za dizajn, jer sa stranom diplomom nije bilo lako naći posao. Specijalizirao sam infografiju i multimedije na Centre de Formation aux Arts Graphiques 1998. godine. Ova diploma mi je osigurala da mogu početi raditi u sustavu francuskog nacionalnog školstva. Tako da od 1999. radim kao profesor umjetnosti u školama pri Versajskom regiju.
4Ipak, slikarstvo je bilo i ostalo Vaš poziv?
Naravno. Iako je ova opcija s radom na filmu uz, naravno, bavljenje slikarstvom, mogla biti vrlo dobra. Poznati su primjeri slikara u Francuskoj ili Americi, koji su egzistirali, radeći istodobno ova dva posla. Posao na filmu vam ostavlja dosta prostora za slikarstvo, što je idealno za našu struku.
4Kažite nam nešto više o Vašem slikarskom izričaju?
Moj izbor za rad u atelieru Williama Haytera bio je sasvim svjestan, budući da je on tvorac moderne grafike u boji, poznat i po autentičnoj tehnici. Još sam tijekom studija kod Ante Kuduza bio upućivan na grafičarski rad Haytera i Friedlandera, koji su u to vrijeme važili za jedne od napoznatijih svjetskih grafičara. Klasa Ante Kuduza je bila vrlo fleksibilno orijentirana tako da smo bili u mogućnosti baviti se osobnim istraživanjima u domenama koje su nas interesirale. Nas troje je iz te klase otišlo u Pariz – Davor Vrankić, Mirna Krešić i ja, koji sam u tom smislu prvi »probio led«. Moje opredjeljenje u likovnom traženju oduvijek je bila apstrakcija, nefigurativno izražavanje. U tom smislu sam se interesirao i ubrzo već za vrijeme Akademije počeo napuštati rad po modelu.
4Koja su Vas imena iz povijesti likovnih umjetnosti najviše fascinirala i inspirirala?
Ona su vezana za gestualni rukopis – apstraktni ekspresionizam i lirski odraženu ekspresiju u kojima sam nastavio svoja likovna traženja. Tu me najviše inspirirala američka škola koju je također Hayter utemeljio, a predvođena imenima poput Jacksona Pollocka i Willema De Kooninga. Od drugih umjetnika kao uzori su prisutni Man Ray, Max Ernst u domeni frotagea u kome sam se i ja tražio, a nadam se, i došao do svoje tehnike, sve kao rezultat kombinacije iskustava u grafici i slikarstvu. Naravno, važno je ne samo kopirati i podražavati takva rješenja, već na osnovi učenja i istraživanja stvarati jedan svoj profil.
4Koliko Vam je u domeni karijere značio boravak u Hayterovom atelieru?
Kao suradnik ove majstorske radionice vrlo brzo sam počeo izlagati. Ta radionica je bila odlična preporuka svugdje u svijetu. To je bio jedan vrlo plodan izlagački period, sudjelovao sam na skupnim izložbama u Sao Paolu, Stuttgartu, New Yorku i Parizu. Izlagao sam zajedno s imenima kakva su Henry Göetz, već spomenuti Friendlander, Likata, Platiel…
Također, nakon dvije nagrade za grafiku 1987. pozvali su me u umjetničku skupinu »Formes et vies«, gdje sam bio najmlađi član ove skupine, koju je formirala Hermin Chastenet, supruga Vitalisa Crosa, koji je bio ministar za komunikacije i kulturu u De Golleovoj vladi. Skupina je osnovana pod patronatom Le Courbisiera i Fernanda Legera, a među članovima bili su Mandenville, Ricardo Licata, Alexandre Istrati. »Formes et vies« se bavila estetsko-urbanom koncepcijom, dakle odnosom umjetničkih intervencija u urbanističkom sustavu. Velika mi je čast bilo postati članom ove povijesne grupe koja je svoje članove birala po svojim umjetničkim i humanističkim kvalitetama.
4Vrlo ste malo izlagali na prostorima bivše Jugoslavije, a u Subotici, recimo, niste imali nijednu samostalnu izložbu! Koji su razlozi tome?
Nakon studija u Zagrebu 1978. imao sam jednu zajedničku izložbu s Istvánom Szájkom na palićkoj Velikoj terasi. Poslije te izložbe sam shvatio da ne mogu puno očekivati od ovdašnjih kulturnih prilika. Nije mi isprva bilo jasno o čemu se radi, iako se to naslućivalo. Nedavno mi je dato do znanja da iz političkih razloga, veoma tendencioznih tadašnjih autoriteta, nisam imao omogućen prostor za izložbu u samom gradu u kom sam rođen. Umjetnici, koji su samo par godina stariji od mene, imali su svoje samostalne izložbe, što su i zaslužili i što je običaj u cijelome svijetu. Ja takvu priliku nisam dobio. Taj raskorak poput obrnute, naopake Esherovske perspektive me je vratio 27 godina unatrag, jer će moja samostalna izložba tek sada biti realizirana u Subotici.
4Ali Vi ste svakako planirali otići u Pariz, takve prilike Vas nisu izravno natjerale da to učinite?
Da, ali bilo bi prijatnije otići poslije jedne izložbe u svom gradu. Inače ja sam i poslije srednje škole otišao u Pariz s namjerom da tamo nastavim školovanje. Izdržavao sam se radeći niz različitih poslova u građevini, u industriji tekstilne konfekcije… To je bilo izuzetno naporno. Kada sam vidio da u egzistencijalnom smislu ne bih mogao u normalnim okvirima riješiti to pitanje, vratio sam se.
4Poslije gotovo tri desetljeća subotička publika će moći vidjeti Vašu prvu samostalnu izložbu. Što se priprema i koja će biti njezina koncepcija?
Izložba se priprema za jesen u galeriji Likovnog susreta. To će biti svojevrsna retrospektiva, prikazat ćemo jednu panoramu kroz period od početaka mog profesionalnog bavljena likovnom umjetnošću do danas – period, koji, nažalost, i nije toliko mali. (smijeh)
4Dok trenutačno boravite i stvarate ovdje u Subotici, čime ste zaokupirani glede tehnike i teme radova?
Sada radim radove u pastelu, a imam i projekte u akriliku. To je nastavak rada iz Pariza, ove dvije tehnike su one u kojima trenutačno radim.
4Vaš umjetnički pseudonim je Ago. Kako je on nastao što on predstavlja?
To je pseudonim koga sam osobno odabrao jer smatram da čovjek i u toj domeni može dati svoj prilog. Nastao je na početku moje profesionalne karijere. Mnogi umjetnici su radili pod pseudonima poput Le Courbisiera, Picassa i to je stalno prisutno u umjetnosti. Jedan od mojih bliskih rođaka se zvao Ago i to mi je na neki način bila i inspiracija. Ago je deminutiv od Augustin, a to je ime koje se provlači kroz skoro sve kulture i civilizacije.
4Da li ste upoznati s aktualnom subotičkom likovnom scenom?
Ja dolazim ovdje preko ljeta kada nema puno likovnih dešavanja. Tu i tamo pogledam poneki katalog izložbe, ali moram priznati da nisam baš najbolje upućen u ovdašnje likovne prilike u tom smislu.
4Kao pedagog što biste poručili mladima koji bi se željeli baviti likovnom umjetnošću?
Smatram da čovjek u životu treba raditi ono što iskreno voli i za što ima predispoziciju, zato što na takav način može dati svoj maksimum. Međutim, živimo u jednom potrošačkom društvu i isto je toliko bitno da čovjek bude u stanju riješiti egzistencijalnu situaciju za sebe i svoju obitelj. Ono što bih poručio mladima je – da budu istrajni u svom radu, pa ako su stvarno kvalitetni, onda će i ta kvaliteta isplivati na površinu. Jedino moram priznati po svom iskustvu i po iskustvima mnogih umjetnika, čije biografije su poznate u povijesti umjetnosti, da je put umjetnika često trnovit, ne prolazi se samo kroz drvored ruža. Vrlo se često mi nasučemo na to trnje i to može biti veoma bolno i za umjetnika i za njegovookruženje. Zato je važno da se svatko izbori za svoje mjesto. Poznato je kako je kroz Pariz prošlo mnogo umjetnika, ali su se mnogi tamo »izgubili«, primjerice poput Josipa Račića. Pariz je za umjetnike jedan enormni žrvanj koji melje. Iako je u početku slikovit, kada se umjetnik tamo uglibi, ubrzo počinje i sam to da osjeća.
4Kao, možemo slobodno reći Parižanin, kako danas doživljavate ovaj grad?
Pariz uspijeva i danas održati poznate epitete grada svjetlosti, grada vječnosti, grada mladih… Iako se mnogo toga promijenilo s ovim informatičkim dobom i mogućnostima, on i dalje ostaje jedna od najznačajnijih meka umjetnosti u Europi, pokraj Londona i Berlina, gdje se ima što pokazati i vidjeti.
4Koliko je bitna sveza između umjetnosti i novca, odnosno društvenog standarda i financijskih mogućnosti umjetnika?
Ta sveza je bitna da bi se čovjek mogao maksimalno izražavati, utoliko više što mora imati sav materijal koji puno košta. Novac je bitan i za mogućnost plasiranja vašeg djela, na taj način imate pristup galerijama i institucijama koje se bave ovakvim poslovima. U Americi, navodno, to može biti još drugačije, jer su tamo gospodarske prilike bolje što uvjetuje razvijenije tržište.
4Od prošle godine ste predsjednik AMCA-e (Almae Matrice Croaticum Almini). Čime se udruga bavi?
Riječ je o udruzi bivših studenata hrvatskih sveučilišta, ali i sveučilišta diljem svijeta, koji su podrijetlom Hrvati. Mi okupljamo intelektualnu elitu Hrvata koji žive u Francuskoj. To je asocijacija kulturnog karaktera i organiziramo manifestacije toga tipa. U tom kontekstu prije nekoliko godina smo inicirali i organizirali izložbu hrvatske suvremene umjetnosti u vrlo interesantnom prostoru Općine 6. arrundismana u Parizu. Jednu polovicu te izložbe činili su radovi umjetnika iz Hrvatske, a drugu umjetnika hrvatskog podrijetla koji žive u Francuskoj. Pokraj izložbi organiziramo i književne večeri, koncerte…
4Da li pratite dešavanja u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti?
Da, uglavnom preko časopisa za umjetnost i kulturu. Periodično i odlazim kada na licu mjesta dobivam uvid u tamošnja zbivanja.
4Kakvo je Vaše mišljenje o suvremenoj umjetnosti i kako vidite njezinu budućnost?
Svi pravci su mogući, svako može odabrati svoj domen ekspresije. Prisutna je i figuracija i apstrakcija, video radovi, instalacije, performansi, digitalna umjetnost…. Ja sam ostao vjeran tradicionalnijem prikazu umjetnosti, ali sam imao iskorake i u stvaranju s računalom, što sam čak i izlagao. Ostajem otvoren prema svim novim formama, sve je pitanje vremena i fizičkog pristupa realizaciji. Mislim da se umjetnost, nasuprot nekim suvremenim teorijama o njezinom gašenju, i dalje razvija. I to uspješno.
4Povijest umjetnosti, koja stoji iza svakog današnjeg umjetnika, je doista duga. Da li je po Vašem mišljenju danas još uvijek moguće ponuditi ili izreći nešto originalno i novo?
Mislim da je to moguće. Ako se čovjek iskreno bavi istraživanjem, uvijek se može nešto novo otkriti. To neće biti neka revolucionarna senzacija, poput recimo Marcela Duchampa koji je napravio »otkriće« animirajući i stavljajući potpis na jedan običan pisoar i tako od njega stvorio novo umjetničko djelo. Međutim, pošto pratim kako se u svijetu razmišlja i govori o suvremenim tendencijama u umjetnosti, smatram da ne treba inzistirati na nekoj posebno originalnoj verziji likovnog izražavanja, jer se kroz sve tehnike i mogućnosti uvijek može napraviti pomak i pritom dati »svoj plus« umjetnosti. Bilo je vrijeme kada su se negirala akademska znanja, tako da danas imamo generacije mladih koji nisu u stanju napraviti studiozniju predstavu iz vanjskog svijeta. To poznajem, budući da radim u pedagogiji. Sada se opet inzistira na jednom tradicionalnom pristupu umjetnosti, opet je bitno »znati raditi«, kako bi Francuzi kazali »Savor fair«.
4Koji su Vaši favoriti na svjetskoj likovnoj sceni?
Ima ih više. To su primjerice Julian Schnabel s njegovim oslikanim aplikacijama, zatim umjetnik rumunjskog podrijetla Christo koji je obavijao različite objekte, spomenike kulture, čak i planine ili otoke i tako stvorio vrstu nove situacije, te pokazao da se nešto može iz postojećeg drugačije prikazati i kao takvo proglasiti umjetničkim djelom. Jer umjetnost i jest svaki puta neko novo otkriće.
4Posljednje pitanje glasi: Što je po Vašem mišljenju umjetnost?
Umjetnost je intervencija čovjeka u prirodi, ali samo ona u pozitivnom smislu.
g