Arhiv tekstova

Premda je uobičajeno da se ustavna materija — koju čine organizacija vlasti i ljudska prava — normira u jednom aktu najčešće naslovljenom ustav, konstituciona-listima nije nepoznato da ova pita-nja mogu biti regulirana u dva (SAD) ili više (Engleska) različito nazvanih akata. U ovu drugu skupinu izuzetaka, kao što je poznato, ulazi državna zajednica Srbije i Crne gore, u kojoj se ustavne norme nalaze u Ustavnoj povelji i Povelji o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama.

Razloge za dvojstvo akata treba tražiti u nepostojanju prijepora o ljudskim pravima između srpskih i crnogorskih ustavotvoraca, za razliku od vrste i nadležnosti zajedničkih tijela, budući da su ove dvije skupine pitanja od posve različitog značenja za karakter, funkcioniranje i eventualni prestanak zajednice. O tome svjedoči ne samo evidentna razlika u vremenu koje je bilo potrebno za usuglašavanja oko tekstova dvaju povelja, nego, sa svoje strane, i činjenica da su na nedavnom savjetovanju o novom ustavu Srbije prava i slobode tretirana tek kao marginalno pitanje.

Međutim, iako je osnovni smisao donošenja Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama u postavljanju ustavnih temelja za buduće pravno uređenje državne zajednice, njen je neposredni značaj za stanovništvo ipak potencijalno širi nego što je to slučaj s Ustavnom poveljom. Pri tome, valja imati u vidu da se ljudska prava i slobode u ustavnim tekstovima normiraju izrazito afirmativno, pa je često potrebno pozornije čitanje da bi se uvidjele eventualne manjkavosti (npr. Ustav SSSR-a iz 1977. je proklamirao čitav niz socijalno-ekonomskih prava, ali je od temeljnih ljudskih sloboda izostavio »samo« slobodu kretanja i nastanjivanja). 

Gledano s povijesne distance, povelja o kojoj je ovdje riječ predstavlja nesumnjivi općeniti napredak ka demokratičnijem društvu: napušten je terminološki koncept prava i sloboda građana, koji implicira da su ljudska prava dar vlasti podanicima, i prihvaćen termin ljudskih prava i građanskih sloboda, koji pretpostavlja da je riječ o prirodnim pravima pojedinaca koja za cilj imaju ograničavanje vlasti; poput većine bivših komunističkih zemalja podrobnijim je reguliranjem manjinskih prava na ustavnoj razini istaknuta načelna spremnost za njihovo poštivanje itd. Pojedine, pak, odredbe također predstavljaju promjene na bolje: na ustavnoj je razini zabranjena smrtna kazna; dopušten je prigovor savjesti kod služenja vojnog roka; omogućeno je izručenje domaćih državljana »u skladu s međunarodnim obvezama državne zajednice« (konkretan povod za ovakvu formulaciju je jasan); u okviru prava na život zabranjeno je kloniranje ljudskih bića itd. 

No, ostavljajući po strani to što neka od prava u dobroj mjeri ostaju na razini proklamacije — prije svih ona socijalno­ekonomske naravi, kao što su pravo na zdravu životnu sredinu, pravo na rad, posebna zaštita majke i djeteta itd. — važnijim se čini što Povelja neka od prava ograničava suprotno suvremenim demokratskim postignućima: proglašavajući prigovor savjesti, Povelja istodobno i ne garantira zabranu diskriminacije po toj osnovi, pa prema važećoj praksi osobama koje se odluče za civilno služenje, vojni rok traje dulje nego onima koji su se odlučili za klasični oblik vojne obveze; vjerskim je zajednicama i dalje dopušteno osnivanje samo vjerskih, ali ne i privatnih škola, što posebno pogađa katoličku zajednicu — u razvijenim zemljama katoličke škole ulaze u red najboljih škola, u koje su kriteriji upisa stroži a kvaliteta nastave viša, a niti su učenici, niti predavači, samo katolici itd.

Ipak, glavno pitanje predstavlja provođenje proklamiranih prava, i to na dvije razine: normativnoj i faktičkoj. Prvo, to znači nužnost usklađivanja svih propisa s Poveljom, za što je neophodna stvarna politička volja. Valja se samo podsjetiti da postoji čitav niz propisa koji su bili u koliziji s prijašnjim saveznim ustavom, a da te suprotnosti, za jedno desetljeće, koliko je ustav bio na snazi, nikada nisu otklonjene, ili je to učinjeno djelomično, kao npr. s ustavnim odredbama o pritvoru, i to nakon gotovo deset godina. Drugo, još je značajnija faktička razina: premda Povelja, poput ranijeg Ustava, garantira nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta propisujući, među ostalim, da se nitko »ne smije podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju”, primjeri su kršenja ove odredbe od strane tijela koja raspolažu prinudom preveć česti, a iznimno rijetko kažnjavani; tu je i klasična ustavna sloboda izražavanja nacionalnog identiteta, koja podrazumijeva i da »nitko nije dužan izjašnjavati se o svojoj nacionalnoj pripadnosti«, koja makar je postojala i u ranijim ustavima, nije sprečavala da se od pisca ovih redova, u ostvarivanju njegovih prava na rad, izrično traži da se u pisanom obliku izjasni o svojoj nacionalnoj pripadnosti uz istodobno sugeriranje odgovora itd.

Pravna i faktička razina provođenja Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama tijesno su povezane: u mjeri u kojoj se pravni propisi doista budu usklađivali s Poveljom, moći će se očekivati i dosljednije provođenje proklamiranih prava. To je, opet, povezano s unutarnjom političkom borbom: koliko budu jačale političke snage koje doista žele raskid s praksom iz prošlosti, toliko će Povelja biti stvarna garancija ljudskih i manjinskih prava, i obrnuto, ukoliko određene strukture, bilo faktički ili verbalno, budu nastav-ljale praksu iz devedesetih godina, utoliko će Povelja biti propagandna fasada namijenjena unutarnjim istomišljenicima i vanjskoj svrsi.  g

Autor je doktor pravnih nauka i advokat iz Subotice