Arhiv tekstova

Ubojstvom Zorana Đinđića postpetolistopadska Srbija, u pozitivnom znače-nju toga pojma, moguće prestaje postojati. Hicima atentatora cijela bi se zemlja mogla vratiti u stanje iz kojeg se teško i sporo izvlačila u posljednje dvije i pol godine. A to je stanje sveopće nesigurnosti, nepredvidivosti i beznađa. Stanje mraka.

Ubijen je čovjek koji je simbolizirao europsku orijentaciju Srbije, zagovarao njenu brzu tranziciju i što skorije priključenje kompoziciji normalno uređenih zemalja na kontinentu. Vješti pragmatik, koji je Srbijom kormilario okružen jatima morskih pasa preostalih iz prethodnog režima, na koga je atentat prije iz-vjesnog vremena već i pokušan, ovoga je puta potonuo. Na površini je nanovo, konsternirana i sluđena, ostala generacija koja je listopadski prevrat doživjela kao posljednju nadu u bolje sutra. 

Srbija očito nije na dobrom putu, kako je to smaknuti premijer volio reći. Ali, ne zato što je smjer kojim ju je on vodio bio pogrešan, nego zato što raskid s prethodnim sistemom nije bio potpun. Mnogobrojni kompromisi, koji su reformsku vladu u Beogradu održavali na vlasti i omogućavali joj da jedan po jedan ispunjava europske standarde, bili su preskupa cijena. Mjesecima se već vodila rasprava o tome kako je zapravo 6. listopada bio ključni datum, te da je toga dana propušteno sve ono što se nakon prevrata moralo uraditi.

Sada je u pitanju budućnost ove zemlje. Bez jakog premijera, koji je, tako ti-pično balkanski, sve poluge vlasti držao u svojim rukama, teško će biti održati postojeći sustav, krpiti sve njegove rupe, ne izlijetati na svakoj okuci i istovremeno se približavati razvijenom svijetu. 

Država koja nije uspjela zaštititi premijera, teško da ikakvu garanciju može pružiti bilo kom svom građaninu. Snovi o Srbiji u društvu suvremenih naroda do daljnjeg ostaju samo snovi. Java je previše surova.

Bez obzira na počinitelje i njihove motive, Srbija od srijede ulazi u tamnu zonu. Rastrzana političkim svađama i međusobno suprotstavljenim interesima, taštim pojedincima i mafijaškim klanovima, Srbija, već desetljeće i pol plutajuća jahta bez jasnog cilja, ponovno ne zna kamo će i što sve može biti s njom. 

Ostajemo, dakle, i dalje zatočenici krvave tradicije, po kojoj se vlast u balkanskoj krčmi gubi i osvaja samo silom. Kratki intermezzo »druge Srbije«, »europskog hita« i »lidera na Balkanu« kao da je završen. 

Z. P