Slavljenje obljetnica nekog događaja često zna biti povodom za njegovo ozbiljnije analitičko samjeravanje i svestranije elaboriranje. To činimo u ovom napisu o hrvatskom manjinskoj zajednici deset godina nakon listopadskog prevrata u Srbiji 2000.
Naše je polazište da društveni položaj hrvatske zajednice u Vojvodini, ukoliko zanemarimo breme povijesnog naslijeđa koje nije malo, u sadašnjosti određuju tri važna činitelja. Prvi i najvažniji među njima jesu političke konstelacije, ekonomsko stanje i ukupne društvene prilike u Srbiji. Drugi čine odnosi unutar same hrvatske zajednice, njezinih institucija, njihov broj i vrsta, narav unutarnje distribucije moći, konkretna kadrovska rješenja te procesi koji se realiziraju i inicijative koje su na djelu. Treći je vanjska politika Republike Hrvatske spram Srbije i to prije svega u onome dijelu koji se odnosi na ovdašnje Hrvate.
UDIO HRVATA U SLOMU MILOŠEVIĆEVA REŽIMA
Poraz Slobodana Miloševića na rujanskim izborima 2000. godine za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije i pobjeda njegova protukandidata Vojislava Koštunice vjerojatno je najvažniji događaj u srbijanskoj povijesti posljednjih 20-ak godina. Istodobno, dogodio se i poraz Socijalističke partije Srbije (SPS), Jugoslavenske udružene ljevice (JUL), Srpske radikalne stranke (SRS) i njihovih manje značajnih trabanata, kao što je Bunjevačko-šokačka stranka (BŠS), na saveznim, pokrajinskim i izborima za veliki broj lokalnih samouprava u Srbiji. Istina, porazi su priznati a pobjeda ostvarena tek nakon višetjednih masovnih prosvjeda građana diljem Srbije. Pri tomu, gore navedeni kvalifikativ »najvažniji« dali smo na temelju glavne posljedice odstupanja s vlasti režima Miloševića 5. listopada 2000. – nakon toga je počeo proces demokratske tranzicije.
Nadmoćnoj pobjedi DOS-a na izborima u rujnu 2000. pridonijele su i obje tadašnje političke stranke vojvođanskih Hrvata: i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini – DSHV i Hrvatski narodni savez – HNS, koje su mobilizirale veliki dio hrvatskog življa u Vojvodini da glasuju za ovu političku opciju. One su, naime, bile integralni dijelovi toga, nacionalno i ideološki inače heterogenoga, političkog saveza na pokrajinskoj i lokalnoj razini u Subotici.
U ljeto je 2000. formirana Demokratska oporba Srbije za Suboticu, koju su, osim Saveza vojvođanskih Mađara, Demokratske stranke, Lige socijaldemokrata Vojvodine, Demokratske stranke Srbije, Nove demokracije i Srbije Zajedno, činili i predstavnici DSHV-a te HNS-a. Ovaj su politički blok neizravno ali izuzetno snažno i učinkovito cijele 2000. godine podupirale svojim hrabrim djelovanjem i brojne nevladine udruge, među kojima se posebno isticao Narodni pokret »Otpor«, u kojem su također aktivni bili brojni Hrvati, te nekoliko demokratski angažiranih medija, među kojima je na lokalnoj razini bio i program na hrvatskom jeziku Radio Subotice, koji je slovio za najslobodniji medijski prostor u to vrijeme u gradu.
POZITIVNI REZULTATI
Dvije hrvatske stranke dobile su prema koalicijskom dogovoru, od ukupno 67 mjesta za općinsku Skupštinu, pravo da kandidiraju 16 potencijalnih vijećnika. Od toga je DSHV imao pravo na 11, a HNS na 5 kandidata. Dogovorom je također odlučeno da se hrvatskim strankama daju dva kandidata za zastupnike u Skupštinu Autonomne Pokrajine Vojvo-dine: jedno je pripalo DSHV-u (kandidat je bio Bela Tonković), a jedno HNS-u (kandidat je bio Kalman Kuntić).
HNS je ostvario stopostotni uspjeh na lokalnoj razini, što znači da je svih pet kandidata HNS-a za vijećnike u općinski parlament pobijedilo svoje protukandidate, na temelju čega su dobili i mjesto dopredsjednika u Izvršnom odboru SO Subotica, a njihov kandidat za zastupnika u Skupštinu AP Vojvodine pobijedio je u drugom krugu glasovanja. Štoviše, u novom sazivu vojvođanskog parlamenta Kalman Kuntić je postao i predsjednikom Odbora za međunacionalne odnose. DSHV je, pak, od 11 vijećničkih kandidata osvojio osam mandata u subotičkoj Skupštini općine, što im je donijelo i mjesto dopredsjednika SO Subotice. I njihov kandidat za zastupnika u Skupštinu AP Vojvodine u drugom je krugu pobijedio. Na temelju je toga ova stranka dobila mjesto u izvršnom dijelu pokrajinske vlasti – zamjenika tajnika za upravu, propise i prava nacionalnim manjina.
PARTNERSKA SURADNJA
Na ovaj način ostvarena politička participacija hrvatskih stranaka u Subotici i Vojvodini bit će od odlučujuće važnosti kada je u pitanju realizacija nekoliko ključnih inicijativa 2002. i 2003. godine u području manjinskih prava i izgradnje manjinske infrastrukture, kao što su početak obrazovanja i informiranja na hrvatskome jeziku (uz sukladne institucionalne aranžmane, načine upravljanja i politike financiranja), te službene uporabe hrvatskog jezika u tijelima pokrajinske uprave i institucija. S druge strane, valja ukazati da je u svemu tomu veliki značaj imala i jedna hrvatska nevladina udruga – Hrvatsko akademsko društvo HAD, koja je osmislila, sačinila programska dokumenta i inicirala početak i informiranja i obrazovanja na hrvatskome jeziku, a zajedno je s političkim strankama, u partnerskom odnosu, radila na realizaciji istih ciljeva. Na taj smo način po prvi puta u novijoj povijesti Hrvata u Vojvodini imali zajedničko djelovanje na istim ciljevima različitih subjekata unutar struktura manjinske zajednice, što je rezultiralo i pozitivnim ishodima, iz čega bi valjalo izvući i određene zaključke i za sadašnje i za buduće djelovanje.
